[Бранке]

Е бре сад залазите у ситна цревца . . .

И Јопет латиница . . .

Poslanike za Ustavotvornu skupštinu mogli su birati svi punoljetni muškarci upisani u biračke popise. Dobna granica punoljetnosti bila je 21 godina.
Zakon o državljanstvu još nije postojao, stoga je sam izborni zakon određivao
tko su državljani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – to su bili svi koji
su bili državljani Kraljevine Srbije i Crne Gore prije 1. prosinca 1918., oni koji
su imali državljanstvo u Hrvatskoj, u Slavoniji i Dalmaciji, pripadnost u Bosni
i Hercegovini i domovinsko pravo “v občinah ali v delu občin drugih jugoslovanskih dežel, ki so prišle pod oblast kraljevine Srbov, Hrvatov in Slovencev”.
Biračko pravo dobili su i brojni bjegunci iz Ruskoga Carstva jer je zakon davao
biračko pravo Slavenima “po plemenu in jeziku” koji su bili stalno prijavljeni
bilo gdje u Kraljevini SHS. Zakon je određivao i biračko pravo nacionalnih
manjina. Nijemci, Mađari i Talijani koji su živjeli u Kraljevini SHS, ali su imali
pravo na optiranje, nisu smjeli glasati. Isto je vrijedilo za stanovnike južne Srbije (Kosovo, Metohija i Makedonija) koji su otišli prije studenoga 1915. i prije
toga bili turski državljani.9
Promjene izbornoga zakona 1922. nisu promijenile
odredbe o optantima i iseljenicima iz južne Srbije.
Slovenski socijaldemokratski poslanici upozoravali su na to da bi za Nijemce trebalo uzeti u obzir da su neki od njih starosjedioci, primjerice oni na
području Kočevja. Dragotin Lončar nije uspio s prijedlogom da ograničenje
vrijedi samo za one Nijemce koji su domovinsko pravo stekli nakon 1890. godine. Unatoč potpori slovenskih demokrata, manjega broja srpskih i hrvatskih
demokrata i poslanika Narodnoga kluba, prijedlog nije usvojen.10 Poslanik Ivo
Evetović, inače svećenik iz Baje, isto je tako zahtijevao biračko pravo za starosjedioce njemačke i mađarske manjine.11

Žene nakon Prvoga svjetskog rata postaju politički priznati subjekti. Put
je bio postupan i rasprava o tome odvijala se i u Privremenom narodnom
predstavništvu. Stranke su prema ženskom pravu glasa imale različit odnos.
Narodni radikali tome su se oštro suprotstavljali. Bili su uvjereni da se žene
trebaju najprije izboriti za ostala prava, primjerice za ravnopravnost pri ostavštini ili za jednaku plaću za jednaki posao.12 Slagali su se s općim mišljenjem
da su žene još uvijek nesposobne samostalno rasuđivati i da su podvrgnute
različitim utjecajima (Katolička crkva u Sloveniji i Hrvatskoj, islam u Bosni i
Hercegovini, podređeni položaj prema mužu u Srbiji).13 Sa svojim strahom išli
su čak i dalje, jer su upozoravali i na mogućnost raspadanja obitelji.14 Vladina
većina bila je uvjerena da je politički neiskusna žena lak plijen revolucionarnih stranaka, što bi trebao dokazivati veliki udio žena među boljševicima i
anarhistima.15 Ženskom pravu glasa suprotstavljali su se i poslanici Narodnoga
kluba.16 Prema Gligorijevićevu mišljenju, Demokratska je stranka 1919. bila
naklonjena ženskom pravu glasa zbog suradnje sa socijaldemokratima u vladi,
a 1920. tijekom rasprave u Privremenom narodnom predstavništvu govorili
su protiv ženskoga prava glasa s izgovorom da će o tome odlučivati poslije.17
Prema mišljenju Slovenske ljudske stranke (SLS), bilo je potrebno izjednačiti žene s muškarcima i priznati im ulogu političkoga subjekta. Stanovište
SLS-a u govorima je predstavljao poslanik, inače svećenik, Josip Hohnjec, koji
je tvrdio da ženama treba dopustiti glasati jer na to imaju pravo bez obzira
na različite zahtjeve. Naime, neke su se stranke protivile ženskom pravu glasa jer ga žene nisu ni zahtijevale.18 Naravno da su politički suparnici ubrzo
našli suprotni odgovor i SLS prekoravali da se bori za pravo glasa za žene jer
su žene pod utjecajem Crkve te bi stoga glasale za njih. Hohnjec je taktički
povukao prijedlog i planirao ga predložiti tijekom drugoga čitanja, što se nije
dogodilo.19 Pravo glasa za žene zahtijevali su i na skupovima, primjerice u Kostanjevici 27. lipnja 1920. godine. Tijekom ispravka zakona 1922. Hohnjec je u
Zakonodavnom odboru ponovno zahtijevao pravo glasa za žene.20
Pravo glasa za žene zagovarali su i srpski republikanci i liberali. Republikanci su se složili i s djelomičnim dodjeljivanjem, primjerice samo građanskim
i neudanim ženama.21 Usto su republikanci naglašavali da su žene sklone monarhiji, što ipak ne umanjuje republikansku potporu ideji širenja prava glasa i
na njih. Voditelj republikanaca Jaša Prodanović svoje je suparnike optuživao
da se njihovo suprotstavljanje širenju prava glasa i na žene temelji na oportunizmu, a ne na čvrstim stavovima odnosno argumentima.22 O iznudama tijekom potpore ženskom pravu glasa govorili su i u Samostojnoj kmetijskoj stranci (Samostalna seljačka stranka). U njihovu glasilu Kmetijski list možemo pročitati: “Vemo dobro, da uvajajo klerikalci sedaj žensko volilno pravico
samo zato, ker upajo s pomočjo agitacije in izpovednice ženske pridobiti zase
in ker mislijo, da bodo žene spravile na njihovo stran tudi tiste može, ki niso
za klerikalce.”23 Srpska Liberalna stranka predložila je da bi pravo glasa trebale
dobiti i žene s invaliditetom te majke poginulih u ratu, kao priznanje. Njihov
poslanik Dimitrije Mašić, među ostalim, izjavio je: “Od davanja prava tim ratničkim ženama nema opasnosti za poremećaj njihove domaćinske materinske
dužnosti, jer verujem da ni polutina od njih ne će učiniti upotrebu od toga
prava, pošto su kao majke zanjete brigom za svojom kućom i decom, ali time
bi im dali znak priznanja i blagodarnosti, a time bi dali podstreka omladini da
se žrtvuje u budućnosti za otadžbinu. Da se pokažemo da smo narod blagodaran i da nismo divljaci uživajući njihove plodove, a one svoju decu i čeljad
da upropašćuju. Zato tražim, da žene i majke, čiji su muževi ili sinovi izginuli
i pomrli u ratovima, da imaju pravo glasanja, koje primaju invalidi.”24 Slično
su ograničeno pravo glasa za žene podupirali i srpski “zemljoradnici”. Prema
njihovu mišljenju, žene bi trebale glasati samo na općinskim izborima.25
Žensko su pravo glasa bez ikakvih ograničenja podupirali socijaldemokrati26, komunisti (koji inače nisu bili u Privremenom narodnom predstavništvu)
i Hrvatska pučka seljačka stranka, koja svoje poslanike nije poslala u Beograd.

Pravo glasa nisu imali zatvorenici, oni koji su izgubili građanska prava,
među njima i pripadnici vjeroispovijedi koji nisu obavljali građanske dužnosti
te su stoga bili kažnjeni, primjerice Jehovini svjedoci.27 Tridesetih godina pravo glasa izgubili su i oni koji su bili kažnjeni zbog prekršaja u vezi s izborima.28
Tko se god želio kandidirati, morao je imati biračko pravo, biti stariji od 25
godina i imati stalno prebivalište u Kraljevini SHS. Osobe koje nisu bile državljani od rođenja morale su u Kraljevini SHS živjeti deset godina. Naravno, kandidat je morao biti pismen. Za izbore u Ustavotvornu skupštinu za dio kandidata
(kvalificirani mandati) bio je uvjet i završeni fakultet ili slična škola.29 Odredba o
kvalificiranim poslanicima bila je preuzeta iz staroga srpskoga izbornog zakona.
Inicijativu za obavezne vještine čitanja i pisanja tijekom poslaničke rasprave predložio je Mihajlo Jovanović, čemu se suprotstavio republikanac Jaša Prodanović, koji je zagovarao samo moralni cenzus. Prema Prodanovićevu mišljenju, sve ostalo nije bilo značajno. “Zemljoradnik” Dimitrije Popadić, koji
se predstavio kao seljak, izjavio je: “Dalje se zabranjava nepismenom seljaku
da uđe u Skupštinu, a kad je trebalo ići u rat onda se nije pitalo, ko je pismen i
nepismen; onda se nije kazalo: ajde vi pismeni napred, a vi nepismeni u pozadinu. Onaj, koji je umeo da oslobodi ovu otađbinu taj može ući i u Parlamenat,
ako uživa poverenje narodno.”30
Jaša Prodanović suprotstavljao se kvalificiranim mandatima jer je to navodno produbljivalo jaz između inteligencije i naroda.31 Nakon prvoga čitanja
bilo je prihvaćeno da će u svakom okružju na svakih 140 000 birača biti jedan
kvalificirani poslanik.32 Tijekom drugoga čitanja Jaša Prodanović ustrajao je na
ukidanju kvalificiranih poslanika.33 Protivljenje kvalificiranim mandatima socijaldemokrat Anton Kristan objasnio je riječima da će stranke, ako su mudre,
same u parlament poslati intelektualce koji su učinili nešto za narod. Prijedlogu je zamjerao da želi u parlament dovesti obrazovane “parazite”.34
Godine 1922. pročistili su tekst te promijenili odredbu o najnižoj dobi –
podignuli su je na trideset godina. U dijelu o jeziku detaljno su napisali da
kandidat mora vladati (čitati, pisati i govoriti) službenim jezikom (srpsko-hrvatsko-slovenski). Ukinuti su i kvalificirani mandati.35

A у Уставима пише кратко и јасно:

Član 70.
Pravo biračko ima svaki državljanin po rođenju ili prirođenju, ako je navršio 21 godinu.
Oficiri, aktivni i u nedejstvu, kao i podoficiri i vojnici pod zastavom, ne mogu vršiti biračko pravo, ni
biti birani.
Zakon de rešiti o ženskom pravu glasa.

Član 71.
Privremeno gube biračko pravo:
1. ) koji su osuđeni na robiju (tamnicu) dok se ne povrate u prava;
2. ) koji su osuđeni na gubitak građanske časti, za vreme dok traje ta kazna;
3. ) koji su pod stecištem;
4. ) koji su pod starateljstvom.

А ево га и цео( додуше на Кекецком )
https://www.sistory.si/cdn/publikacije/1...S_1920.pdf
Од стране 478