[Chicot]

Из књиге

Britain and the Resistance in Occupied Yugoslavia
phyllis auty and richard clogg

Kњига је заснована на рефератима и дискусији на конференцији посвећеној преиспитивању службених ставова британске политике на Балкану, а "у светлу нових података и докумената" - који су постали доступни 1973. Конференција је одржана 1973.

Тежиште је на критичној 1943 години и што је најважније, једна од г тема су одлуке које су доношенена на основу дешифрованог материјала.

Приказ је заснован на реферату Е. Баркер , ти наводи су у квотацији ради лакшег праћења, у комбинацији са дискусијом учесника.

Otprilike u vrijeme Baileyjeva dolaska u Jugoslaviju, dogodile su se neke novosti na polju informacija. Možda slučajno, kairski SOE počeo je tada dobivati intercepte njemačkih operativnih brzojavki,koji prije toga nisu bili davani, a govorili su o dimenzijama otpora Na područjima koja sasvim sigurno nisu bila pod kontrolom Mihailovića. 1
. Napomena- Bejli(referat): Ubacivanje tih misija -komunistima, proleća 43- u Jugoslaviju imalo je za posljedicu ne samo golemo povećanje volumena obavještenja o aktivnostima partizana nego, indirektno, i o aktivnostima Mihailovićevih četnika i Mihailovićevih komandanata u Dalmaciji, Sloveniji, Hrvatskoj i zapadnoj Bosni2
Ni danas nije razjašnjeno iz kakvog je izvora i u kakvu obliku (to jest jesu l i to bili kompletni intercepti ili samo njihovi rezimei) kairski SOE dobivao te intercepte. Ljudi u odjelu britanske obavještajne službe koji je odgovarao za distribuiranje intercepata (a oni su bili držani u izvanredno strogoj tajnosti) očito su sumnjali u efikasnost službe sigurnosti SOE. 3

DAVIDSON: Bile su to brzojavke na primjer ovakva sadržaja: »Partizani koji su dosad bili u X ili Y nalaze se u pokretu prema Z. Šaljemo protiv njih četnike.«4

DEAKIN: mislim da intercepti o kojima je riječ nisu počeli stizati u jugoslavensku sekciju kairskog SOE (koju je vodio Davidson) prije siječnja 1943. A s obzirom na karakter tih intercepata mislim da oni nisu imali nikakve veze s najtajnijim interceptima, premda je moguće da su moja sjećanja o tome pogrešna. Držim da je njihova obavještajna vrijednost bila na prilično niskoj razini: da su to bili intercepti njemačkih vojnih brzojavki 0 pokretima njemačkih jedinica na Balkanu.5

DAVIDSON: Bilo je veoma jasno da su to intercepti brzojavki Sicherheitsdiensta u Jugoslaviji, dakle da su krajnje vrijedna obavještenja. S tim u vezi postavlja se zanimljivo pitanje: kako je dugo SOE dobivao te intercepte i zašto se dogodilo da su oni počeli stizati meni, malom majoru, u siječnju 1943? Zašto nisu počeli stizati prije ili kasnije, i zašto ih, kad sam ih već ja dobivao, nije dobivao i London?6

SETON-WATSON: Odluku o tome hoće li i kada će nekom biti dopušteno odnosno omogućeno da se služi tim informacijama donosio je - pokojni brigadni general Keble.7

SWEET-ESCOTT: A mogu vam reći da ništa od toga nisam vidio. Mislim da je dio nesporazuma koji je postojao između londonskog i kairskog SOE uzrokovan bio okolnošću koju sam tek danas saznao: da ste vi u Kairu dobivali intercepte, a mi u Londonu - nismo.8

BAILEY Ostao sam u Kairu sve do Božića 1942. godine tražeći način da se ubacim u Jugoslaviju. U to vrijeme počela su pristizati obavještenja o partizanima i drugim neidentificiranim grupama otpora aktivnim u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Točno se sjećam zidne karte na kojoj su bila obilježena spomenuta područja. Kada sam zapitao kakve su to oznake, Davidson mi je odgovorio: »Označavaju skupine koje izbijaju u prvi plan.« Međutim, čini mi se da ih nije nazvao »partizanima« nego samo »gerilcima«. Iz toga zaključujem da intercepti nisu postali općenito dostupni prije moga odlaska u Mihailovićev štab.9

DAVIDSON: Mislim da smo tek nakon tvog odlaska počeli dobivati obavještenja iz intercepata.10

Ti intercepti, zajedno s prvim Baileyjevim porukama, poslužili su kao obavještajna baza važnog memoranduma što ga je brigadir C. M. Keble, načelnik štaba kairskog SOE, predao Churchillu potkraj siječnja 1943. U t om je memorandumu stajalo: »Postoje obilati dokazi, iz neprijateljskih, ruskih i internih izvora, da se u Sloveniji i Hrvatskoj vodi organizirana borba protiv okupacijskih snaga.« O Mihailoviću se u Kebleovu memorandumu tvrdilo da »bez sumnje predstavlja organizirane grupe koje pružaju otpor u Srbiji« i da »može biti u stanju da ratuje protiv Osovine u Srbiji« uz uvjet da je za to dovoljno opremljen. U memorandumu se nije tvrdilo da se Mibailović faktički odupire Osovini, i priznato je da njegovi zapovjednici u Crnoj Gori imaju »lokalne aranžmane« s Talijanima u koje je »uključena suradnja u borbi protiv partizanskih elemenata«.
Međutim, Kebleove tvrdnje o navodnim Mihailovićevim odnosima s Nijemcima bile su kategorične. On je nedvosmisleno napisao: »Nije bilo i nema nikakvog dokaza da je on sklopio bilo kakav kompromis s Nijemcima. « 11 Keble je isticao nužnost da se Mihailoviću pruža pomoć »kako bi se pojačao i proširio otpor na području koje ima životno važno strategijsko značenje za balkanske komunikacije«. Kao drugo, predlagalo se poduzimanje zasebnog programa pomoći »drugim elementima što pružaju otpor« ili »organiziranim grupama« (koje nisu spomenute kao »partizani«) u Hrvatskoj i Sloveniji; ako se to ne uradi, Rusi i Amerikanci će se »praktički zainteresirati«, što bi neizbježno oslabilo čitavu britansku poziciju u Jugoslaviji12

DAVIDSON: Kada smo napokon počeli dobivati te intercepte (mislim da je to bilo početkom siječnja 1943, otprilike tri tjedna prije nego što je Keble poslao svoj čuveni memorandum predsjedniku vlade), postalo je očito da je on, Keble, čvrsto naumio provesti svoju politiku povezivanja s partizanima i politiku iskorištavanja tog kontakta. On je tada vršio svakojake pokušaje da pronađe višeg oficira koji bi bio spreman da ode u Jugoslaviju kao njegov, Kebleov, čovjek i kao predstavnik vojske.13

DEAKIN:Taj Kebleov izvještaj nosi datum zo. veljače 1943, a predan je Churchillu u Kairu prilikom njegova povratka s konferencije u Adani. On ga je ponio u London i tamo ga je dao dalje načelnicima štabova i Foreign Officeu, a poslije toga taj je izvještaj, umnožen u veoma malom broju primjeraka, razaslan vrlo uskom krugu ljudi kao povjerljiv materijal. U njemu se prvi put spominju slovenski i hrvatski gerilci - i to kao misteriozne skupine koje je veoma teško identificirati, čak i veoma teško analizirati tko su i što su. Međutim, važno je da se tu prvi put pojavila ta magična fraza 14

BARKER: Čitajući dokumente što ih je Državni arhiv (Public Record Office) stavio na uvid javnosti, čovjek ostaje iznenađen kad vidi koliko je zapravo mnogo obavještenja stizalo od 1942. godine iz hrvatskih i slovenskih izvora, preko stockholmskog ureda za praćenje štampe, preko carigradskog ureda za praćenje štampe i tako dalje, i to takvih obavještenja кoja su prilično dobro osvjetljavala partizane u Jugoslaviji.15

T A Y L O R Prvobitni je Glenconnerov prijedlog bio da nekog pošaljemo kako bi uhvatio vezu s partizanima u Hrvatskoj, jer se u to vrijeme Hrvatska smatrala srcem i središtem partizanskog otpora. Mi tada još nismo znali da je Tito komandant svih partizana i da oni imaju organizaciju s Vrhovnim štabom oko Tita. Smatrali smo da je Hrvatska samo prirodni centar najaktivnijih partizana. 16

Напомена: видеће се касније, да Тејлоров израз "сматрали смо" значи "имали смо магловиту претпоставку". Следећи навод је Е. Баркер која износи потпуно другачији став у реферату:

Da je državni udar izvršen u Jugoslaviji 27. ožujka 1941, Bio primljen kao potvrda već otprije postojećeg općeg brittanskog uvjerenja da su Srbi jedini Jugoslaveni od kojih se može očekivati da će pružiti otpor Nijemcima, i, kao drugo, da je okolnost što je Britanija sudjelovala u tom državnom udaru stvorila ili pojačala uvjerenje kako postoje jaki izgledi da se elementi pokreta otpora u Jugoslaviji dovedu pod britansku kontrolu ili stave pod britansko vodstvo.17 Kada je u lipnju 1941. Petar stigao u Englesku, Dixon je zabilježio: »Pruža se sjajna prilika da kralj bude potpuno a n g l i f i c i r a n . . . «18 Kako bilo da bilo, čini se da je Foreign Office ipak vjerovao da će Britanija moći preko kralja utjecati donekle u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Сад, пошто смо видели да информације о "герилцима" нису добијане из ухваћеног и дешифрованог радио саобраћаја,барем не до 1943, и барем нико из СОЕ није тиме располагао, да видимо којим се информацијама баратало:

Na sjednici koju je Sargent sazvao u Foreign Officeu 8. kolovoza 1942, se raspravljalo o dvije stvari. Jedan predmet debate bio je dokument što ga je dan prije toga Eden dobio od sovjetskog ambasadora i u kojemu su se iznosili primjeri suradnje četnika i Talijana u borbi protiv partizana od ožujka 1942. nadalje, a bio je naveden i jedan slučaj surađivanja s Nedićem. Čini se da je drugi predmet rasprave na toj sjednici bio jedan vrlo strogo povjerljiv dokument, koji do danas nije stavljen na uvid javnosti, ali jedna zabilješka
Južnog odjela od 6. kolovoza pokazuje da je to bio dokument iz kojega se moglo razabrati da »general Mihailović ne vodi igru kako treba«.
Ono što se iznosilo u tom dokumentu nije moglo biti zasnovano na Hudsonovim brzojavkama, jer je Foreign Office predložio da se od Hudsona zatraži da iznese svoje mišljenje o tome. Premda zapisjnik te sjednice nije stavljen na uvid javnosti, jasno je da se na njoj raspravljalo o širim implikacijama Mihailovićeve suradnje s okupatorom.
. . Deset dana nakon te sjednice, 19. kolovoza, Ralph Murray,2 visoki funkcionar PWE, poslao je Foreign Officeu svoju studiju o problemu Mihailovića i partizana u kojoj je analizirao izvještaj neprijateljskog i neutralnog tiska i radija, izvještaj koji je primio posredstvom slovenskih i hrvatskih političara u emigraciji, i takvih podataka iz tajnih izvora koji su bili dostupni PWE. Svi ti izvještaji jasno su pokazivali da u Srbiji ima veoma malo otpora okupatoru, ali da zato ima veoma mnogo otpora u drugim dijelovima Jugoslavije, i to otpora koji Mihailović ne pripisuje svojim snagama.19

DAVIDSON: Htio bih reći da mi koji smo radili na operativnoj razini nismo, barem u rujnu i listopadu 1942, dobivali apsolutno nikakve podatke ili obavještenja o partizanima. Nismo zapravo dobivali ništa. Naravno, mi smo znali da oni postoje, jer smo to saznali iz raznih javnih izvora obavještenja, na primjer iz emisija radio-stanice »Slobodna Jugoslavija«, iz pisanja novina i iz tome sličnih izvora. No, onda se iznenada sve to izmijenilo.20

CLISSOLD: Nema sumnje da su još jedan izvor obavještenja bile emisije Slobodne Jugosla-vije. Ta radio-stanica za koju je svatko znao nalazila se negdje u Sovjetskom Savezu. Svakako da su informacije što su dolazile preko nje bile veoma pristrane, ali su se ipak sistematski hvatale već veoma rano u 194z. godini i na ovaj ili onaj način davale su nam mnogo podataka.21

SETON-WATSON: U jednom razdoblju zimi od 194z. na 1943. Godinu izvještaji o operacijama u Jugoslaviji koje je objavljivala sovjetska štampa, a koji su stizali u Kairo nekoliko mjeseci kasnije, ili takvi isti izvještaji koje je objavljivala Slobodna Jugoslavija, bili su posve koristan izvor podataka. Iz njih je proizlazilo da se u nekim dijelovima Bosne nešto događa. S obavještajnog stajališta bila su to obavještenja prilično niskog stupnja, ali su ipak odigrala ulogu u stvaranju određene slike o događajima u Jugoslaviji.22

BARKER: U arhivi Foreign Officea pronašla sam nešto što se doima kao vrlo strogo povjerljiv izvještaj Ministarstva rata. Autor tog izvještaja bio je major Michael Maclagan, a njegov izvještaj nije ništa drugo nego izvanredno detaljan i veoma dug i opširan prikaz partizanskih operacija od 1941. godine naovamo. Što to znači? To znači da je netko za čitavo to vrijeme pratio situaciju u Jugoslaviji, jer je jasno da oni te podatke nisu mogli odjednom isisati iz prsta. Netko iz Vojno-obavještajnog odjela Ministarstva rata raspolagao je s kompletnim podacima o Jugoslaviji, ali mislim da ti podaci nisu vojsku jednostavno
zanimali sve dok situacija nije postala takva da su i ti podaci postal aktualni.23

SETON-WATSON: Mislim da moramo razlikovati 1943. godinu, kada je najzad stizalo mnogo obavještenja, od 1942.. godine, najgore ratne godine, godine Singaporea, Staljingrada i Rommelove prijetnje Egiptu
- razdoblja u kojem se Balkanu nije obraćalo i nije se ni moglo obraćati mnogo pažnje.24

MACLEAN: Međutim, na ovom našem sastanku saznali smo da je već u srpnju 1942. Glenconner pisao Južnom odjelu Foreign Officea: »Kao što znamo, svu aktivnost u Jugoslaviji morali bismo zapravo pripisati partizanima To znači da je kairski SOE znao već u srpnju 1942, davno prije Baileyeva odlaska u Jugoslaviju, da zapravo svu borbu koja se vodi u Jugoslaviji vode partizani. U svakom slučaju, kako bilo da bilo, ja mislim da zapravo nije bilo potrebno poznavati intercepte da bi se došlo do te spoznaje.
Radilo se ovdje o dvadeset ili trideset neprijateljskih divizija, za koje se dobro znalo da su u Jugoslaviji, što znači da je svaki sposobni šef vojne obavještajne službe morao biti sposoban da to o čemu govorimo dokuči i na druge načine, a ne samo čitanjem intercepata.25

DEAKIN: Godine 1942., u vrijeme kada je Glenconner napisao spomenutu zabilješku, jedina obavještenja o Jugoslaviji koja su bila dostupna SOE bijahu obavještenja do kojih se dolazilo hvatanjem emisija radio-stanice »Slobodna Jugoslavija« i praćenjem pisanja švicarske i druge neutralne štampe 26

SETON-WATSON: Postojala su stanovita obavještenja (to nam potvrđuje Glenconnerova izjava), ali su bila prilično oskudna i štura i uglavnom su potjecala iz novinskih izvještaja. Odnosno, kako je to rekla Elisabeth Barker, postojalo je mnogo obavještenja, ali konačna slika koju su ta obavještenja stvarala nije baš bila veoma jasna. Znalo se, na primjer, da u Jugoslaviji ima mnogo otpora, koji nije pod Mihailovićevom kontrolom. Ta spoznajaproizlazila je uglavnom iz novinskih vijesti, iz povremenih kazivanja. putnika i iz povremenih izvještaja SIS-a. Sjećam se da smo te zime (1942-1943) imali dva-tri takva izvještaja, koji doduše nisu predstavljali visokokvalitetan obavještajni materijal, ali je konačna slika koju su nam davali bila ipak prilično jasna, a ta je slika govorila da sve borbe u Jugoslaviji vode partizani. Moram napomenuti da to nisu bila neposredna obavještenja niti su ta obavještenja dobivena čitanjem intercepata. Do takvih obavještenja došli smo tek kasnije.27
T A Y L O R : Potpuno sam siguran da sve do lipnja ili srpnja 194z. nismo primali nikakva obavještenja zasnovana na interceptima.28

MACLEAN: Netko u centrali vojne obavještajne službe u Londonu morao je znati. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je Zajednički štab načelnika štabova znao da dvadeset ili trideset njemačkih i talijanskih divizija rade nešto u jednoj maloj balkanskoj zemlji, moramo naprosto pretpostaviti da su načelnici štabova donijeli odluku da se ta stvar izvidi i da su saznali pravu istinu. To je ono što je meni u svemu tome tako tajanstveno. Međutim, čim je jednom Churchill na to nagazio, događaji su se pokrenuli.29

Edenov prvi posjet Moskvi i njegov razgovor sa Staljinom pretkraj 1941. godine usadili su duboki strah od sovjetskih težnji. Dixon je u siječnju 1942. napisao ovu zabilješku: »Premda to u Moskvi doduše nije
bilo rečeno, lako je moguče da je sovjetski plan stvaranje jedne povećane Jugoslavije, koja bi (Sovjetima) služila ne samo kao protuteža Italiji, nego i kao kanal sovjetskog prodora na Jadran preko Rumunjske i Bugarske. « Krajem 1942. godine, u vrijeme kada je Foreign Office odlučio da se uhvati veza s partizanima, Eden je u zabilješci Churchillu izrazio mišljenje kako je možda točna postavka da nam kratkoročni interes nalaže daprebacimo svoju podršku s Mihailovića na partizane, ali da bi »u dugoročnom pogledu . . . bilo pametno da i dalje podržavamo Mihailovića i tako spriječimo da nakon rata izbiju anarhija i komunistički kaos.« Howard je i. siječnja 1943. zabilježio: »Vodeći računa upravo o toj (ruskoj) opasnosti, a ne potaknuti pretjeranom ljubavlju za Mihailovića, zaključili smo nedavno . . . da i dalje moramo podržavati Mihailovića i jugoslavensku vladu.« Prema tome (sudeći barem po dokumentima Foreign Officea) upravo je Foreign Office taj koji je, doduše i zbog odlučne podrške vojske, dobivene u posljednjem trenutku, polagano, ali uporno gurao londonsku centralu SOE, koja se tome odupirala, u povezivanje s partizanima.30

... Unatoč činjenici da je ono što je znao bilo maglovito i nepotpuno,Foreign Office je bio sklon tome da na partizane gleda kao na više-manje jedinstvenu snagu pod vodstvom komunista. Kada se u zimi 1942-1943. U Foreign Officeu razmatrala mogućnost da se uhvati kontakt i s drugim snagama otpora, a ne samo s Mihailovićem, mislilo se tada zapravo na hvatanje kontakta s partizanima.31

HORNSBY-SMITH: U isti mah i u isto vrijeme postojao je kod nas veoma dubok strah od komunističkog utjecaja na Balkanu i na Sredozemlju, i taj je strah dolazio jasno do izražaja u zabilješkama što su ih razmjenjivali lord Selborne i Foreign Office. No, onda se promijenio smjer naše politike, mislim da je to bilo isključivo Churchillovo djelo. Odmah poslije toga on je svjesno intervenirao, i to na taj način da je osobno izabrao Macleana kao čovjeka koji će otići u Jugoslaviju. Mislim da nismo obratili dovoljno veliku pažnju pitanju kako bi bila duboka i jaka reakcija u javnosti - svakako u toku prvih godina - da smo kojim slučajem odbacili monarha koji je k nama došao kao saveznik.32


BAILEY: Kad sam postao jedna od žrtava čistke,koja je u Kairu provedena 1941. godine, Taylor je uredio da odem u Ameriku. U vrijeme kada sam tamo stigao Amerikanci su već bili u ratu. Tako se dogodilo da se moja djelatnost u Americi svela na to da sam izabrao pola tuceta kanadskih Hrvata, koji su imali biti prvi bačeni padobranom u Jugoslaviju da bi se povezali sa snagama otpora u Bosni-Hercegovini i u Hrvatskoj - to jest s partizanima.33

1 Edenova zabiljeљka 3. 1.1943:
»Meni se ovo иini neprikladnim. Situacija se sve viљe pogorљava... Eto, opet smo se vratili na odluku koju smo veж bili donijeli (i to zato љto se, kako izgleda, s njom ne slaћu SOE i vrhovni zapovjednik za Bliski istok, premda se predsjednik vlade slaћe). Tako smo se opet vratili na to da pruћamo svu podrљku Mihailoviжu premda se on ne bori protiv naљih neprijatelja i premda ga javno napada naљ sovjetski saveznik. Smatram da takva politika nema nikakva smisla i da postoje svi izgledi kakoжemo zbog nje doжi u otvoren sukob s Rusima . . . « 34

6. svibnja 1943. Mountbatten kritizirao politiku daljeg pružanja pomoći Draži Mihailoviću, i u tome se dijelom pozvao na postavku da bi to moglo ugroziti naše dobre odnose s Rusijom - a na kraju je zatražio da se Foreign Office upozori na to. Mountbattenov prijedlog bio je očito sračunat na to da ozlojedi i naljuti Edena, koji mu je spremno nasjeo i na margini tog dokumenta zabilježio: »Vjerovali nam vi ili ne, ostaje činjenica da smo i mi na to pomislili!«35

Cim se jednom Churchill počeo zanimati za problem Jugoslavije, čvrsto je odlučio da se oslanja samo na vlastite izvore informacija. Nema sumnje da se upravo zato htio svakako sastati s Deakinom u svibnju 1943 Churchill je vjerojatno upravo zato naredio da Fitzroy Maclean bude šef britanske vojne misije kod Tita, a ne samo njen politički savjetnik, jer bi u tom slučaju bio potčinjen Foreign Officeu, i po svoj ga je prilici upravo to potaknulo da u prosincu 1943, vrativši se opet u Kairo, sam izrešeta pitanjima o Jugoslaviji i Macleana i Deakina. 36

Macleanov izvještaj od 6. studenog 1943. djelovao je kao najveća bomba. Foreign Office ga je odmah razaslao klasificiravši ga kao »zeleni dokument«, I tako je postupio premda mu se nisu svidjeli Macleanovi zaključci o Mihailoviću i Srbima. Zahvaljujući tome, taj je dokument izazvao snažan dojam i u Ratnom kabinetu i u Ministarstvu vojske.37

Једно Меклиново сведочење:

MACLEAN: Kada sam polazio u Jugoslaviju, dobio sam direktivu - na koju se doduše nisam baš mnogo obazirao - da nastojim uvjeriti Tita kako bi bilo uputno da se nagodi s Mihailovićem.38

**************
Дакле, све је из:
"Britanska politika na Balkanu u drugom svetskom ratu"
DRUGA KNJIGA - Phyllis Auty i Richard Clogg, urednici: BRITANSKA POLITIKA PREMA POKRETU OTPORA U JUGOSLAVIJI I GRČKOJ
Published in Great Britain by The Macmillan Press, © The Macmillan Press, 1975
За Југославију, Глобус, Загреб, 1978.
Први део су реферати, други део дискусије:

1. Први део, реферати – „Novi pogledi na britansku politiku u Jugoslaviji 1942-1943“. Elisabeth Barker , 313
2. Исто,Бејлијев реферат, 339
3. Исто као 1, 313
4. Други део- Дискусије, 438
5. Исто, 440,
6. Исто, 440
7. Исто,439
8. Исто, 438
9. Исто, 439
10. Исто,439
11. Први део, реферати – „Novi pogledi na britansku politiku u Jugoslaviji 1942-1943“. Elisabeth Barker , 313
12. Исто, 319,
13. Други део- Дискусије, 459
14. Исто, 440
15. Исто,437
16. Исто, 461
17. Први део, реферати – „O nekim faktorima koji su uvjetovali britanske odluke u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1944. Godine“ , Elisabeth Barker, 291
18. Исто, 309
19. Исто, 295-6
20. Други део- Дискусије, 459
21. Исто, 438
22. Исто
23. Исто, 460
24. Исто,458
25. Исто
26. Исто, 462
27. Исто, 461
28. Исто,440
29. Исто,459
30. Први део, реферати – „O nekim faktorima koji su uvjetovali britanske odluke u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1944. Godine“ , Elisabeth Barker, 310
31. Први део, реферати – „Novi pogledi na britansku politiku u Jugoslaviji 1942-1943“. Elisabeth Barker , 315
32. Други део- Дискусије, 470
33. Исто, 439
34. Први део, реферати – „O nekim faktorima koji su uvjetovali britanske odluke u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1944. Godine“ , Elisabeth Barker, 298
35. Исто, 286
36. Исто, 288
37. Исто, 301
38. Други део- Дискусије, 461