[Chicot]

Не знам шта је објавио Грба, овај реферат:

Mnogo je napisano i objavljeno o aktivnosti jugoslavenskih partizana od lipnja 1941. do početka 1945. godine. Međutim, malo je napisano barem na ovoj strani Atlantika - o aktivnosti generala Dragoljuba (Draže) Mihailovića. Ako čitalac želi shvatiti britansku politiku prema Jugoslaviji — a ta se politika svodila zapravo na politiku prema Mihailoviću - za njega je od bitne važnosti da barem donekle pozna predratnu povijest jugoslavenskih naroda i historijat događaja što su uslijedili poslije njemačkog napada na Jugoslaviju, do kojega je došlo 6. travnja 1941.1
Prva tri mjeseca nakon uspješne njemačke invazije na Jugoslaviju (koja je kapitulirala 17. travnja) i nakon raspada jugoslavenske države, na Zapad je stizalo samo malo neposrednih, vjerodostojnih i podrobnih informacija o situaciji na bivšim područjima Jugoslavije. Međutim, iz izvještaja koje je objavljivao osovinski i neutralni tisak postalo je uskoro očito da okupatorskim snagama u Jugoslaviji pružaju otpor brojne skupine naoružanih ljudi koje operiraju u praktički svim planinskim područjima. Ali, bilo je isto tako očito da su te skupine izolirane, da djeluju nezavisno jedna od druge, i da su njihovi napori potpuno nekoordinirani. Ti su novinski izvještaji dobili kasnije potvrdu, i to zbog svježijih i aktualnijih, a i neposrednijih svjedočanstava, prokrijumčarenih na različite načine iz zemlje, a potvrdila su ih i osobna svjedočanstva nekih Jugoslavena koji su uspjeli pobjeći iz zemlje, često u sumnjivim okolnostima. Bez obzira na to što je vrijednost tih svjedočanstava bila sumnjiva, ipak je postalo očito da otpor o kojem javlja osovinski i neutralni tisak ima mnogo veće razmjere nego što se prije pretpostavljalo. Sredinom kolovoza 1941. počela je prislušna stanica ratne mornarice u Portsheadu hvatati slabe i sporadične signale što ih je emitirao nekakav neidentificirani bežični odašiljač, za koji se pretpostavilo da radi negdje na jugoslavenskom teritoriju. Taj se kontakt brižno održavao, pa je već prije kraja kolovoza utvrđeno izvan svake sumnje da tu radio-stanicu upotrebljavaju jedinice jugoslavenske kraljevske vojske, koje i dalje pružaju žestok i dobro organiziran vojnički otpor neprijatelju na brdima zapadne Srbije. Također je ustanovljeno da se štab tih snaga nalazi na Ravnoj fori, otprilike zo milja sjeverno od čačka, i da su one pod komandom puovnika Draže Mihailovića, po činu najvišeg oficira na tom področju. Slijedeći događaj poslije uspostavljanja te radio-veze bio je dolazak u Carigrad stanovitog dra Miloša Sekulića, koji je stigao tamo krajem kolovoza i predstavio se kao emisar srpske Zemljoradničke stranke. Sekulić je iz Carigrada otputovao u London, gdje se javio i britanskoj i jugoslavenskoj vladi. Tvrdio je da je u ličnoj vezi s Mihailovićem i da ga je on zamolio neka se u njegovo ime poveže s vanjskim svijetom. Izvještaji o otporu u drugim dijelovima Jugoslavije stizali su i dalje, dolazeći iz mnogih izvora. Zato su britanske vojne vlasti u Kairu odlučile poslati u Jugoslaviju jednu istraživačku misiju. Za britanskog člana te emisije izabran je kapetan (kasnije pukovnik) D. T. Hudson, po svoj prilici za taj zadatak najbolje kvalificirani oficir između svih oficira što su se tada nalazili na Srednjem istoku, čovjek koji je u potrebnoj mjeri pozna vao i Jugoslaviju i srpskohrvatski jezik. No, zbog obećanja što su bila dana jugoslavenskoj kraljevskoj izbjegličkoj vladi, koja se u to vrijeme nalazila u Londonu, nije dolazilo u obzir da se jugoslavenske jedinice stave pod neposrednu komandu britanskih oficira. Kontakt između jugoslavenske vlade i njezine vojske u domovini morao se održavati preko jugoslavenskih oficira, i taj se aranžmanpokazao kao velika smetnja u toku cijelog razdoblja naše suradnje s Mihailovićem. U skladu s tim aranžmanom dodijeljena su misiji dva jugoslavenska oficira (majori Ostojić i Lalatović). Okolnost da su ta dvojica, koja su kasnije postala Mihailovićevi glavni pomoćnici za vojna pitanja, bili zrakoplovni oficiri s malo razumijevanja za gerilski rat i uopće za kopneno ratovanje, imala je po mom mišljenju krajnje teške reperkusije na britansko-jugoslavenske odnose od 1941. do 1944. godine. Premda britanske vlasti nisu imale nikakav nadzor nad direktivama
koje je jugoslavenska vlada bila dala jugoslavenskim članovima te misije,
ti su ljudi ipak dobili od Britanaca neke potpuno jasne i nedvosmislene
upute o tome što se od nje očekuje, odnosno što je njen zadatak. Bilo im
je jasno rečeno da će se svakako morati — uz to što će prikupljati tehničke
vojne obavještajne podatke o rasporedu, snazi i naoružanju osovinskih snaga i o svemu što je u vezi s tim - povezati sa svim elementima koji pružaju neprijatelju otpor, ispitati njihovu djelatnost i o tome onda izvještavati, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost i političko opredjeljenje tih elemenata. Nije se sačuvao, barem ne u britanskim rukama, ni jedan jedini primjerak teksta tih uputa, jer su svi dokumenti koji su se na to odnosili bili spaljeni kada su, u srpnju 1942, osovinske snage zaprijetile Kairu, ali je lako moguće da taj dokument posjeduje današnja jugoslavenska vlada. Naime, u skladu s općom direktivom da se uspostavlja što više dodira, radio-telegrafist misije bio je ostavljen zajedno s jednim odašiljačem kod crnogorskih »rodoljuba«, a ti su kasnije pristupili Titovoj narodnooslobodilačkoj vojsci.
Sàm Hudson, s kojim je išao Ostojić, s tim da su obojicu vodili i služili im kao osiguranje »rodoljubi« (zapravo partizani), otišao je u Srbiju, gdje je najzad, pretkraj mjeseca listopada, na Ravnoj gori, pronašao Mihailovića. Hudson je u svojim prvim izvještajima potvrdio da su snage pod Mihailovićevom komandom doista u brojčanom pogledu jake i da zadaju prilično velike neprilike osovinskim snagama. U jednom od tih izvještaja Hudson je zatražio da mu se što hitnije pošalju novac, malokalibarska oružja, eksplozivi i odjeća da bi se otpor mogao proširiti u opći ustanak. Međutim, zbog operativnih razloga - i to uglavnom zbog pomanjkanja aviona koji bi imali prikladan domet i nosivost (ti su avioni bili prije svega potrebni za vođenje vitalno važnog rata protiv podmornica) - nismo mogli pružiti Mihailoviću znatniju vojnu pomoć. Kad se ispitivao i razmatrao taj problem, došla je prvi put do izražaja britanska operativna, politika prema Mihailovićevu pokretu, a ta se politika rukovodila načelom kako je doduše poželjno da se otpor osovinskim silama održava na životu, ali kako se ne smije ići za tim da on zadobije takve razmjere da izazove
okrutne i bezobzirne protumjere s njemačke strane. Međutim, bez obzira na to Nijemci su ipak odlučili uništiti ustanak već u samom zametku. Tijekom listopada i studenog 1941. oni su poduzeli dva napada velikih razmjera ne samo protiv Mihailovićevih četnika, nego i protiv Titovih snaga, koje su se, govorim sada o Titovim snagama, bile nakon njemačkog napada na Rusiju odmetnule u brda s namjerom da na temeljima što su bili stvoreni predratnom tajnom organizacijom jugoslavenske komunističke partije izgrade i razviju drugi pokret otpora. Na žalost pojava toga suparničkog pokreta na poprištu dovela je do oružanih sukoba između dvaju pokreta otpora već prije nego što je počela njemačka ofenziva. U tim je sukobima bilo posijano sjeme uzajamne averzije i nesnošljivosti, koje je pothranjivala atavistička tradicija krvne osvete, tradicija koja postoji kod svih balkanskih naroda. Iz tog je sjemena uskoro
sazorila krvava žetva građanskog rata. Pa ipak, tijekom listopada i studenog 1941. održana su unatoč tome najmanje dva sastanka između Tita i Mihailovića u zapadnoj Sumadiji. Obje strane iskreno su se na tim sastancima trudile da između njih dođe do nagodbe. Da su u tome uspjele, njihova nagodba ne bi doduše dovela do ujedinjenja borbe pod jedinstvenom - ili barem zajedničkom — komandom, ali bi, ako ništa drugo, njezina posljedica bila - adekvatna suradnja u zajedničkim naporima protiv okupatorskih snaga. Dok se održavao jedan od tih sastanaka, kapetan Hudson bio je u susjednoj sobi, iako nije
aktivno sudjelovao u pregovorima, a poslije toga proveo je neko vrijeme s partizanskim snagama i o njima stekao povoljno mišljenje. Unatoč pokušajima da se iznađe i prihvati zajednički modus operandi et vivendi, sukob između dviju skupina, zaoštren političkim komplikacijama, dobio je sredinom studenog ozbiljne razmjere. Trinaestog studenog predsjednik jugoslavenske vlade izvijestio je Anthonyja Edena da je obavijestio sovjetsku vladu (s kojom je 5. travnja 1941. Jugoslavija sklopila pakt o prijateljstvu i nenapadanju) kako jugoslavenska vlada smatra Mihailovića nacionalnim vođom otpora u Jugoslaviji, pa će zato biti zahvalna Moskvi ako ona zatraži od Tita ne samo da ne napada Mihailovićeve snage, nego i da s njim surađuje u borbi protiv Nijemaca. Vlada Njegova Veličanstva odobrila je tu akciju. Potaknut osim toga
izjavom koju je 22. listopada dobio od sovjetskog ambasadora u Londonu
Ivana Majskog (koji je izjavio kako se nada da će se svim ustanicima u
Jugoslaviji pružati pomoć), Eden je poslao britanskom ambasadoru u Moskvi
uputu da podrži tu akciju. Istovremeno je britanska vlada zatražila od jugoslavenske vlade da Mihailoviću pošalje direktivu neka se za to oduži na taj način da se suzdrži od odmazde ako ga napadnu partizanske snage i neka obnovi pokušaje da se s njima nagodi. Britanska vlada dala je jasno i obilato na znanje da britanska politika teži za tim da se stvori što veća sloga među svim elementima otpora u Jugoslaviji. Ishod cijele te diplomatske aktivnosti bio je taj da je Mihailović 22. studenog izvijestio kako se uspio nagoditi s Titom. Međutim, premda je Foreign Office tražio da se ustanak u Jugoslaviji pojača učestalijim pošiljkma ratnog materijala i pojačanom propagandom namijenjenom objema stranama, prevladali su vojni obziri, zato je potvrđena politika ograničavanja pomoći na minimum koji je nužan da bi se otpor održao na životu. U isti mah sugerirano je Majskom kako bi zgodno bilo da njegova
vlada čestita Titu što se nagodio s Mihailovićem i zatraži od njega da poradi na tome da se održi ujedinjena fronta stvorena tom pogodbom. Dok se vršila ta diplomatska razmjena mišljenja, Nijemci su uspjeli izbaciti Titove snage iz zapadne Srbije, i te su se snage prebacile u sjeverozapadnu Bosnu. Nijemcima je isto tako pošlo za rukom da privremeno razbiju Mihailovićev pokret. Većina njegovih pripadnika, pokorivši se Mihailovićevoj izričitoj zapovijedi, vratila se svojim normalnim zanimanjima ili su se na razne druge načine sklonili pred napredovanjem njemačkih snaga. Sam Mihailović također je napustio Srbiju i otišao u Crnu Goru s malom skupinom štabnih oficira i političkih savjetnika i u pratnji jake tjelesne straže i komore. Jedan od načina kojima su se Mihailovićeve pristaše i sljedbenici služili da prikriju svoju pravu prirodu sastojao se u tome da su stupali ili u jedinice srpskog kvislinga generala Nedića, predsjednika marionetske vlade u Beogradu, ili u odrede Dimitrija Ljotića, zloglasnog srpskog fašista. Mihailović je tvrdio da to lukavstvo predstavlja dopustiv postupak jer će te njegove pristaše ionako prijeći na njegovu stranu čim im on naredi, a tada će, u najmanju ruku, donijeti sa sobom i svoje oružje i opremu, možda i dovesti svoje drugove. Međutim, u očima drugih promatrača ta je praksa bila manje opravdana. Kako bilo da bilo, jedno je sigurno. Mihailović se tim potezom prvi put izložio optužbi da surađuje
s neprijateljem, da se upustio u kolaboraciju, koja ga je na kraju upropastila.
U tim se tako protuslovnim i različnim reagiranjima na njemačku ofenzivu iskristalizirala prvi put nepomirljiva oprečnost između politika koje su svakako još prije toga bili usvojili, s jedne strane, Mihailović i njegove pristaše, a, s druge strane, partizani i njihovo vodstvo. Dok se Tito zalagao za politiku neprekidnog uznemiravanja okupatorskih snaga i za politiku pružanja neprestanog otpora okupatoru (i to bez obzira na cijenu koju će za to platiti njegove vlastite snage ili civilno pučanstvo), Mihailovićeva je politika bila, relativno gledajući, politika pasivne rezistencije.
Mihailović se nadao da će takvom politikom ne samo očuvati seljake od teških neprijateljskih represalija, nego da će njome u isti mah dobiti na vremenu i postići za sebe relativan mir, pa će tako moći dovršiti organiziranje regularne vojske u svim dijelovima otadžbine. Ta regularna vojska neće biti upotrijebljena prije nego što bude sigurno da Nijemci više ne mogu držati Balkan. Tada će ona najprije pospješiti izbacivanje okupatorskih snaga iz Jugoslavije, operirajući sinkrono sa savezničkim operacijama izvana, a onda će u zemlji osiguravati red i mir do povratka kralja i izbjegličke vlade.
Autor ove studije vjeruje da se može dati povijesno objašnjenje za
postojanje tih tako dijametralno oprečnih stavova. Srpska gerilska taktika,
u obliku u kojem su je prihvatili ostaci jugoslavenske kraljevske vojske, velikim se dijelom zasnivala na »četničkim« tradicijama što su se bile postupno razvijale za 550 godina turske okupacije, i to manje-više na ist način kao i tradicije bugarskih »komita«. No, u Srbiji se ta tradicija izrodila u neku vrstu sporta ili igre, i to naročito na kraju osamnaestog i u početku devetnaestog stoljeća. Postajala je svake godine neka vrsta lovostaja, razdoblja u kojima su se turski vojnici i srpski četnici bratimili po seoskim mehanama, ali čim bi u proljeće šume prolistale i snijeg okopnio (po tradiciji na Đurđevdan), gerilci bi se ponovno odmetnuli u šumu i goru. Krvožedna borba opet bi započela i potrajala sve do Mitrovdana (31. listopada po pravoslavnom kalendaru, a 13. studenog po katoličkom kalendaru), kada bi dvije okolnosti - nestanak lišća s drveća i prvi snjegovi povećale za hajduke opasnost da ih neprijatelj pronađe; operacije protiv Turaka tada bi se opet obustavile do idućeg proljeća. Razumije se, da su takve navike morale iskvariti četnike, i u biti isti proces iskvarivanja
zahvatio je kasnije, u drugom svjetskom ratu, i golemu većinu Mihailovićevih četnika. Situacija s partizanima bila je drukčija. Mnogi vođe partizanskih snaga bili su se kratko vrijeme prije toga vratili iz španjolskog građanskog rata, u kojem su stekli upravo neizmjerno vrijedno i golemo vojničko iskustvo, a ideologija koju su gajili omogućila im je da to iskustvo iskoriste do krajnje mjere djelotvorno u neprestanim napadima na neprijatelja. Nema mjesta ni za najmanju sumnju o tome da se u okolnostima i uvjetima što su tada vladali u Jugoslaviji partizanska politika isplatila neusporedivo bolje negoli četnička.
Dok se zbivalo ono o čemu smo malo prije govorili, britanske spoznaje o stvarnom stanju i situaciji u Jugoslaviji postale su opet nesigurne i neizvjesne.
1 Hudson, koji se i dalje trudio da doslovno ostvaruje direktivu što ju je bio dobio prije polaska, uputio se da ponovo posjeti Tita, nadajući se da još uvijek možda postoji mogućnost da se nekako uredi kako bi se Tito i Mihailović nagodili. Međutim, uletio je u njemačku ofenzivu i našao se odsječen od obiju strana. Kad mu je najzad pošlo za rukom da se ponovo nađe s Mihailovićem, pokazalo se da je proigrao njegovo povjerenje time što je kratko vrijeme boravio s partizanima. Mihailović je vjerovao da je Hudson krivac za obustavljanje avionskih pošiljki ratnog materijala, premda on s tim nije imao nikakve veze jer je do toga došlo zbog pomanjkanja prikladnih aviona. Hudson je otprilike pet mjeseci poslije toga živio kao pravi pravcati izopćenik, bez ikakve veze ne samo s vanj-skim svijetom, nego i s Mihailovićem. U toj fazi rata nalazio se još uvijek samo na eksperimentalnom stupnju razvoj isokospecijalizirane radiotehničke opreme koja se stvarala za tajne i neregularne vojne operacije, a osim toga Hudson u tom razdoblju nije posjedovao dovoljno sigurne šifre. Slaba je također bila pouzdanost i vjerodostojnost izvještaja koji su u Englesku dolazili ne samo iz Srbije, nego i iz drugih dijelova zemlje, pogotovo iz Hrvatske i Slovenije - a neizvjesnost što je iz toga proizlazila mogla je samo činiti još većom okolnost da su, uzeti skupno, svi ti izvještaji stvarali sliku koja se potpuno razlikovala od one što ju je prikazivao Mihailović u brzojavkama koje je slao izravno izbjegličkoj vladi u Londonu i koje su u to vrijeme bile za većinu ljudi jedini stalni i redovni izvor obavještenja iz Jugoslavije. Zato je odlučeno da se poduzmu dalji pokušaji ubacivanja naših ljudi u zemlju i da se prije svega pojačaju naši dodiri s Mihailovićem. Jedan od prvih plodova te odluke bilo je odašiljanje zlosretne Athertonove misije. Činjenica da nismo uspjeli održati kontinuitet operacija snabdijevanja Mihailovića kao i gubitak kontakta s njim koji je iz toga kasnije proizašao samo su još više povećali naše neznanje o tome što se zapravo događa u Jugoslaviji. To je, u ožujku 1942, potaknulo britansku vladu da preko
ambasadora Majskog zamoli sovjetsku vladu neka ona pomogne da se ti
kontakti uspostave, ali je Majski nakon stanovitog vremena odgovorio da
njegova vlada nema nikakav dodir s Jugoslavijom.
No, još prije nego što je došao ruski odgovor opet su uspostavljene veze između Kaira i Mihailovića. Mihailović je u siječnju promaknut u čin generala i postavljen za ministra narodne obrane u vladi Slobodana Jovanovića, koji je 12. siječnja 1942. naslijedio Simovića na dužnosti predsjednika izbjegličke vlade. Iz jedne od prvih poruka koje smo primili od Mihailovića saznali smo da je opet došlo do ozbiljnog sukoba između njegovih i partizanskih snaga. U toj se poruci on potužio da partizani neprestano ometaju njegovu aktivnost, optužio ih je čak da dobivaju pomoć od okupatorskih snaga kojima je naravno u interesu da obje strane budu potpuno zaokupljene međusobnom borbom.
Britanska vlada, koju je ta vijest veoma uznemirila, odlučila je tada da se ponovno obrati sovjetskoj vladi. Posredstvom ambasadora Majskog sugerirano je sovjetskoj vladi da bi možda kakva dovoljno autoritativna poruka, emitirana preko radija iz Moskve, navela »komuniste« na to da prestanu ometati Mihailovićevu aktivnost. Međutim, bio je to jalov i uzaludan pokušaj, jer su Rusi odbili da interveniraju. Okolnost da je takav njihov stav bio zapravo odraz i posljedica promjene koja se dogodila u njihovoj politici, došla je još jasnije do izražaja u razgovoru što se u to vrijeme vodio između sovjetskog ambasadora kod jugoslavenske vlade i njegova britanskog kolege. U tom je razgovoru sovjetski ambasador rekao da se sovjetska vlada ne namjerava upletati u jugoslavenske svađe i sukobe i da se po njezinu sudu veoma pretjeruje u procjenama važnosti Mihailovićeve aktivnosti. Neka druga obavještenja do kojih je u to vrijeme došla britanska vlada potvrdila su kao ispravne njezine bojazni da sovjetska vlada više nema namjere pomoći da dođe do stvaranja jedinstvene fronte u Jugoslaviji okupljanjem svih pokreta otpora i da ona po svoj prilici održava izravnu vezu s partizanima No britanska je vlada, ne obazirući se na sve to, i dalje slijedila i provodila svoju već prije deklariranu politiku pomaganja organiziranog otpora u Jugoslaviji. U tome je i dalje polazila od postavki da taj organizirani otpor vodi Mihailović i da komunisti svojom politikom oslabljuju taj otpor. Zato je razmatrana ideja da se britanska vlada opet obrati sovjetskoj vladi sa zahtjevom da ona poradi na tome kako bi došlo do suradnje partizana s Mihailovićem. Međutim, prije nego što su Britanci
stigli da ostvare tu zamisao, Foreign Office je obaviješten kako Rusi imaju jake razloge da vjeruju da se Mihailović povezao s Nedićem i da mu se zbog toga ne može vjerovati.1 Britanci su se uzalud suprotstavili toj tvrdnji kao neistinitoj i netočnoj. Kratko vrijeme poslije toga Foreign Office je obaviješten o noti koja je u Kujbiševu bila predana jugoslavenskom ambasadoru i u kojoj su bile iznijete otpužbe protiv Mihailovićevih lokalnih komandanata da se udružuje s Talijanima u napadima što se vrše na partizane u jugozapadnim dijelovima Jugoslavije.
Ti su podaci pojačali britanske sumnje u Mihailovićevu djelotvornost i pouzdanost kao saveznika. Hudsonu je poslana instrukcija da dalje pružanje pomoći Mihailoviću ovisi o tome hoće li se on nagoditi s partizanima; osim toga Britanci su počeli ispitivati mogućnost da uhvate izravnu vezu s partizanima, a Rusima je saopćeno kako britanska vlada čvrsto vjeruje da su optužbe protiv Mihailovića oruđe komunističke propagande kojom se služe partizani i koju onda prenose ruske publikacije na engleskom jeziku što se distribuiraju po Britanskom otočju i službeni tisak u samoj Rusiji. Britanci su ujedno saopćili da ne vjeruju u podatke koje emitira radio-stanica »Slobodna Jugoslavija«, za koju se dobro zna da je smještena nedaleko od Kujbiševa. Rusi nisu odgovorili na taj demarš. No, kako bilo da bilo, jedna je stvar u svakom slučaju bila sigurna: povjerenje britanske vlade u Mihailovića bilo je uzdrmano. Zato je u rujnu 194z. spušten padobranom u Mihailovićev štab još jedan promatrač, kapetan Charles Robertson (brodski radio-telegrafist jugoslavenske narodnosti). U svojim nastojanjima da potakne Mihailovića na pozitivnu akciju,
vrhovni zapovjednik za Bliski istok izvršio je još jedan, posljednji, pokušaj.
U rujnu 194z. poslao je Mihailoviću preko Hudsona brzojavku sa zahtjevom
neka poduzme sve što može da bi napadao na osovinske komunikacije. Wilson je svoj zahtjev obrazložio tvrdnjom da bi neprestani i uporni napadi na te linije znatno oslabili neprijateljev ratni napor na Balkanu. U studenom je taj zahtjev potkrijepljen brzojavkom koju je Mihailoviću poslao predsjednik jugoslavenske vlade, ali ni jedna od tih brzojavki nije izazvala nikakav vidljiv učinak. Otprilike u ono vrijeme kad je u Jugoslaviju ubačen Robertson, poslana je Hudsonu jedna potpuno opremljena i kompletna jedinica službe veze, pa je tako napokon stvorena zadovoljavajuća svakodnevna obosmjerna bežična veza između Kaira i bojišta. Zahvaljujući tome, britanska vlada je do kraja te godine dobila jasnu i točniju predodžbu ne samo o situaciji u Mihailovićevu štabu i drugdje, nego i o Mihailovićevim postupcima i o njegovim intencijama. Ta obavještenja potvrdila su kao točno ono što se đo tog časa samo pretpostavljalo: činjenicu da je Mihailovićeva politika i dalje ostala politika zaziranja od bilo kakve ozbiljne akcije protiv okupatorskih snaga, da on tu politiku vodi dobrim dijelom potaknut strahom da bi zbog neprijateljskih represalija nad civilnim stanovništvom, koje bi iz toga proizašle, izgubio podršku seljaka, ali da je vodi i zbog druga dva razloga: jer želi stvoriti povoljne uvjete za učvršćenje svoje političke moći na područjima pod svojom kontrolom i jer želi doći do vremena potrebnog da tu vlast i kontrolu proširi na cijelu zemlju. Britanski oficiri za vezu još su nešto potvrdili: da su se stanoviti
Mihailovićevi komandanti u Crnoj Gori nagodili s Talijanima, da na temelju te pogodbe dobivaju od njih hranu, oružje i odjeću i da su zauzvrat preuzeli obavezu da će na području pod svojom kontrolom održavati u razumnom stupnju red i mir. U razdoblju kada je to Hudson izvijestio (to jest od listopada do prosinca 1942.) situacija u Crnoj Gori bila je razmjerno mirna. Neki članovi SOE za Srednji istok odlučili su da će zažmiriti nad tim i takvim pogodbama kadgod budu sklopljene u dobroj namjeri, tj. kad god budu takve da će im biti krajnji cilj da se iskoristi neprijatelj kako bi se preko njega došlo do oružja i municije, koji će biti upotrijebljeni protiv tih istih Talijana kada to jednom naredi saveznička vrhovna komanda. Postojao je još jedan razlog za takav stav: količina ratnog materijala koju su u tom razdoblju Britanci mogli slati izravno
Mihailoviću bila je još uvijek veoma mala. Majoru Hudsonu poslane su instrukcije u tom smislu, ali zajedno s njima poslano mu je i upozorenje
da dobro otvori oči i uši i da budno prati razvoj događaja.
Čitavo to vrijeme razna druga britanska nadleštva - naročito Politički obavještajni odjel Foreign Officea, Ministarstvo informacija i obavještajne
službe kopnene vojske, ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva - neprestano
su prikupljala i nagomilavala obavještenja o situaciji u Jugoslaviji iz brojnih i različitih javnih izvora, a neprestano je, iz dana u dan, rasla i količina obavještenja iz raznih tajnih izvora. Konačna slika situacije, koju su dala sva ta obavještenja, izgledala je ovako: dok se u užoj Srbiji i na drugim područjima južnog i istočnog dijela Jugoslavije događaju sabotažni akti sitnih razmjera i sitne čarke (koji doduše nemaju naročito veliku vojničku vrijednost, ali se zato mogu opravdano pripisati u zasluge Mihailovićevim snagama), kud i kamo krupnije i značajnije ratne operacije vrše se u sjevernom i zapadnom dijelu zemlje (i to naročito u Hrvatskoj i Sloveniji), a te operacije sigurno nisu djelo Mihailovićevih četnika, iako doduše ostaje još uvijek otvoreno pitanje komu se zapravo mogu pripisati u zaslugu. Bitna i od životne, presudne, važnosti je okolnost da se stječe dojam kako je ta aktivnost veći doprinos savezničkom ratnom naporu nego ono što čine Mihailovićevi četnici. Ta aktivnost u stanovitoj mjeri podsjeća na aktivnost republikanskih neregularnih jedinica u španjolskom
građanskom ratu.
Čim su jednom te međusobno konfliktne činjenice bile bolje shvaćene, jednostavno se nametnulo pitanje o eventualnoj reviziji britanske deklarirane
politike i stava prema otporu u Jugoslaviji. Pošto se o tome temeljito konzultirao sa svim zainteresiranim službama i nadleštvima, Foreign Office je ipak zaključio da ne može preporučiti Ratnom kabinetu nikakvu korjenitu promjenu britanskog stava. No, spoznalo se i uvidjelo da se u onim dijelovima Jugoslavije nad kojima Mihailović, nema stvarne kontrole izdižu drugi pokreti otpora, zato su ubrzane pripreme za ostvarivanje prije stvorenih planova o povezivanju s tim pokretima, s tim da je glavni, konačni i krajnji cilj svih tih planova bilo ujedinjavanje svih elemenata otpora u jedan i jedinstven pokret pod vodstvom Mihailovića. Britanci nisu ni u jednom trenutku savjetovali ni jednoj strani da eliminira svoje suparnike. Upravo naprotiv, neprestano se isticalo da će Britanci slati oružje samo uz uvjet da se ono, osim u opravdanoj i nužnoj samoobrani, ne upotrebljava protiv drugih Jugoslavena koji se bore protiv osovinskih snaga. Taj je problem stavio na tapetu državni tužilac na suđenju Mihailoviću u Beogradu, i to je dovelo britansku vladu u nezgodnu situaciju. Treba napomenuti još nešto. U razdoblju o kojem govorimo postalo je
jasno da je Mihailović odlučio nastaviti svoju taktiku čekanja. Zato je BBC (koji je sve do tog časa pripisivao sve operacije otpora u Jugoslaviji Mihailovićevim snagama) dobio krajem listopada 1942. ovlaštenje da zajedno s Mihailovićevim akcijama spominje i partizanske akcije, jer se vjerovalo da će možda to pokrenuti Mihailovića u akciju. Međutim, dogodilo se ono što se moglo očekivati. I jugoslavenska vlada u Londonu i Mihailović u zemlji uvrijedili su se i spustili nos, ali je na temelju objavještenja koja je Hudson slao u svojim brzojavkama odlučeno da se njihovi prosvjedi jednostavno ignoriraju i da se ustraje u novoj propagandnoj liniji. Postojao je još jedan razlog za odluku da se u toj fazi ne pristupi nikakvoj radikalnoj promjeni politike. U ljeto 1942. godine odlučeno je đa se u Jugoslaviju pošalje kakav viši britanski oficir da smijeni Hudsona, koji je, smatralo se, dobrano zaslužio da bude najzad smijenjem. Zbog raznih poteškoća operativne prirode odlazak tog oficira (a to sam bio ja) odgađao se punih nekoliko mjeseci. Najzad, na sam Božić 1942. godine, bačen sam ipak padobranom u blizini Mihailovićeva štaba. Spustio sam
se na unaprijed dogovoreno mjesto na crnogorskoj planini Sinjajevini, otprilike deset milja sjeverno od Kolašina. Kao preporuku nosio sam pisma ministra vanjskih poslova i vrhovnog zapovjednika za Srednji istok, u kojima je Mihailović upozoren na činjenicu da je u njegovu vlastitom interesu da što prije dade najveći mogući doprinos ratnom naporu. Unatoč svim pokušajima nije mi pošlo za rukom da slične preporuke dobijem i od kralja Petra i od jugoslavenske vlade, ali sam zato nosio neslužbene preporuke koje su mi dali neki Mihailovićevi osobni prijatelji i kolege oficiri koji su u to vrijeme boravili u Kairu. Mihailovića sam našao udobno smještenog u njegovu štabu na jednoj
maloj uzvisini iznad sela Gornjeg Lipova, otprilike, dvanaest kilometara sjeveroistočno od Kolašina, ispod samih obronaka Sinjajevine, planine na
na koju sam se bio spustio. Kad sam Mihailovića prvi put posjetio, na drugi dan Božića, da mu predam svoje nazovi akreditive, dočekao me je okružen svojim štabom u malenoj sobi, koju su potpuno ispunili razni niži oficiri, tjelohranitelji, posilni i druge prišipetlje. Tako mi se prvi put pružila prilika da se suočim s nekim što će biti velika nevolja u čitavoj mojoj vezi s generalom Mihailovićem. Stvar je u tome da je s tim čovjekom bilo jednostavno nemoguće razgovarati nasamo, u četiri oka. U nekoliko navrata, kada sam energično zahtijevao da se sastanemo sami, ipak nismo mogli razgovarati u četiri oka, jer je svim tim razgovorima prisustvovao i Lalatović, pa tako meni nije preostalo ništa drugo nego da na sve sastanke s Mihailovićem vodim i Hudsona.
Mihailović je bio čovjek srednjeg rasta, u biti melankolična izražaja i crta lica. Stvarao je dojam, čudan za vojnika od zanata, prije da je intro-vertiran negoli ekstrovertiran tip čovjeka. Njegova krhka građa i prilično povučena narav činili su ga više nego sklonim da se prepusti svjetskim vrtlozima, a kada to kažem, upravo samo ponavljam dramatičnu frazu kojom se on poslužio u završnoj riječi na svom suđenju. Prilikom našeg prvog sastanka bio je dobro raspoložen, ali to zapravo nije bilo nimalo čudno ako se uzme u obzir da je moj dolazak, možda naivno, shvatio kao nagovještaj da će biti riješeni svi njegovi problemi - problem snabdijevanja, problem propagande i politički problemi.
Od svih prisutnih na tom sastanku na mene je najveći dojam ostavio Lalatović (Ostojić je bio na terenu u nekom drugom dijelu Crne Gore). Zapanjio me bujnom kestenjastom bradom, koja mu je narasla otkako smo se posljednji put vidjeli, i upravo sablasnom sličnošću s muškim članovima obitelji Romanov. Lalatović je zapravo izgledao kao kombinacija između posljednjih ruskih careva i britanskog kralja Đure V. No, moram odmah napomenuti da je taj tako upadljiv i snažan dojam pobuđivao samo njegov fizički izgled - i ništa drugo. Svi prisutni nosili su i dužu kosu i duže brade nego današnja poletna omladina, a to je bilo povezano s crkvenom tradicijom. U pravoslavnoj crkvi nekad je vladao običaj da se muški članovi obitelji u kojoj netko umre ne šišaju i ne briju punih
četrdeset dana od smrti pokojnika, tj. sve dok se ne održe posljednji parastosi, a Mihailović i njegovi ljudi odlučili su da u tome odu korak dalje, pa su se, pošavši od pretpostavke da je cijela zemlja u koroti zbog sramotnog poraza što ga je pretrpjela u ratu protiv sila Osovine, svi do posljednjeg zakleli (ne znam je li to naredio Mihailović) da se neće ni šišati ni brijati sve dok njihova domovina ne bude opet slobodna. Opazio sam, također, da se većina prisutnih odrekla i službene vojničke uniforme, pa nosi seljačke kapute i seljačke hlače, a umjesto vojničkih cokula ili čizama imaju na nogama tradicionalne srpske opanke. Jedino što su zadržali od uniforme bile su kokarde na šubarama i epolete s oznakama činova. To nije uradio samo Mihailović, koji je, poput nekih od njega čuvenijih suvremenika, pokazivao i isticao svoje prvenstvo - anonimnošću svog izgleda. To neortodoksno ponašanje kao da je zarazilo i članove britanske vojne misije što su se otprije nalazili u Mihailovićevu štabu. Lica su im ukrašavale kojekakve divne dlakave izrasline, a nosili su svakakvu opremu koja se ne spominje u vojnim propisima o odijevanju. Odmah sam učinio samoga sebe nepopularnim naredivši da se u tom pogledu mora svatko strogo pridržavati odredbi vojnih propisa. Otprve sam shvatio da britanska vojna misija, koja je sada već bila kako-tako bročajno jaka, jednostavno mora, ako želi išta postići, sačuvati identitet britanske vojne formacije. U neposrednoj blizini Mihailovićeva štaba nalazili su se njegova radiostanica i administrativne službe. Odatle je on održavao vezu s lokalnim komandantima u svim dijelovima zemlje, slao im svoje zapovijedi i primao njihove obavještajne izvještaje. Budući da je u jednom razdoblju neposredno prije rata bio kratko vrijeme šef jugoslavenske vojne obavještajne
službe, Mihailović je pridavao veliku važnost tim aktivnostima i one su bile efikasno vođene, koliko sam to barem mogao razabrati iz svoje statičke perspektive. Foreign Office je ovako parafrazirao (z. veljače 1943) nekoliko mojih prvih brzojavki: »Govoreći općenito, pukovnik Bailey potvrđuje postojanje mreže Mihailovićevih organizacija u Srbiji, Crnoj Gori i Hercegovini... U svom štabu (Mihailović) drži samo najnužnije osoblje i tjelesnu stražu, koja ga je prošle godine bila ovamo dopratila s Ravne g o r e . . . Članovi njegova štaba potpuno su zaokupljeni i zauzeti detaljima o planiranju i održavanju komunikacija, a tjelesna straža svojim stražarskim dužnostima. Na ovom području general Mihailović ne raspolaže nikakvim borbenim, operativnim, jedinicama; on je ovdje zapravo gost Pavia Đurišića, pa tako o Đurišićevoj lojalnosti ovisi njegova sigurnost. Obavještajna služba generala Mihailovića doima se s l a b o . . . njegova interna sigurnost daleko je od toga da bi bila dobra . . . komuniciranje s (britanskim) podmisijama veoma je sporo, bežične komunikacije sporadične. « Sto se tiče interne bežične službe veze, u to se vrijeme još nije znalo kako je Nijemcima pošlo za rukom da odgonetnu Mihailovićeve prilično nekvalitetne vojne šifre, zato su mogli hvatati i onda dešifrirati brzojavke pomoću kojih je on komunicirao s potčinjenim komandantima.
Međutim, kako su se tim brzojavkama javljale uglavnom tako rutinske stvari kao promaknuća i prekomande, lako je moguće da je neprijatelju jednostavno dosadilo da dešifrira baš svaku četničku brzojavku. Ta opsjednutost administrativnim vojnim poslovima bila je možda najveća Mihailovićeva greška na praktičnom polju. Administrativna procedura, koju je primjenjivao Mihailović, zasnivala se na srpskom modelu koji je bio stvoren još prije 1914. godine, prije prvoga svjteskog rata, i teško je zamisliti da je (takva procedura) poticala efikasnost. Konačni rezultat (takvog načina rada) bilo je silno rasipanje vremena i energije, kako u centru tako i na periferiji, a sve to vrijeme i sva ta energija bili bi mnogo korisnije upotrijebljeni da su bili usmjereni na borbu protiv Nijemaca i Talijana. 15. veljače 1943. poslao sam brzojavku s ovom porukom: »... Nema sumnje da su Mihailovićeve jedinice iz Kalinovika aktivne
u centralnoj Bosni, tobože protiv ustaša, ali zapravo u stanovitoj mjeri
protiv hrvatskih seljaka i možda protiv partizana. No, ja ipak ne vjerujem da je on u sukobu s družinama Hrvatske seljačke stranke. U posljednjem trenutku, vjerojatno na zahtjev Nijemaca, otkazane su nedavne pogodbe između četnika i Talijana da Talijani transportiraju četnike iz Nikšića i Kolašina u Bosnu kako bi se oni tamo borili protiv partizana. Vjerojatno je da su Nijemci tako postupili zato što ne žele da dođe do stvaranja bilo kakvih koncentracija u Bosni, i to zbog toga što je njihova očita namjera da očiste to područje sve do Splita.
Zbog ruskih vojnih uspjeha i donekle zbog argumenata koje sam mu iznio, Mihailović mijenja svoju politiku prema partizanima. Kazao mi je, a ja sam sklon da mu vjerujem, kako je naredio svojim komandantima da se infiltriraju na područje (partizanske) »Nezavisne republike« i da ga okupiraju ako Nijemci odanle istjeraju partizane. Međutim, ja sumnjam da on može nametnuti valjano provođenje tih zapovijedi.« Kao vrhovni komandant i ministar narodne obrane (govorim o razdoblju neposredno nakon mog dolaska u Jugoslaviju), Mihailović je teorijski imao vlast nad životom i smrću svojih lokalnih komandanata i njihovih vojnika. Međutim, jedno je bila ta vlast kao takva, a drugo je bilo njezino provođenje, i to najviše zbog krhkosti Mihailovićevih komunikacija, pogotovo kad bi ih obavljali kuriri, a, zbog velikih udaljenosti, bila je u najmanju ruku problematična primjena melodramatičnih postupaka,
kao što je na primjer odašiljanje specijalnih grupa koje bi dobile zadatak da likvidiraju neposlušne komandante. Možda ću stvarnu situaciju najbolje opisati ako položaj svakog tko bi Mihailoviću pao u nemilost usporedim s položajem u kojem se nađe britanski narodni poslanik koji ostane bez zaštite Whipa (tj. člana vodstva stranke koji se u Donjem domu brine za disciplinu narodnih poslanika - članova stranke. Nap. prev.). Zbog izolacije u kojoj bi se tako našao, svaki bi četnički komandant postao veoma ranjiv na pokušaje onih koji bi u tome vidjeli priliku da s njim izravnavaju stare račune. Nekoliko Mihailovićevih komandanata jednostavno je prešlo partizanima.
U uputama za rad koje sam primio prije polaska u Jugoslaviju jedan je od prvih zadataka bio da ispitam prirodu Mihailovićevih odnosa s Nijemcima, s Talijanima i s partizanima. Ni mjesec dana nakon dolaskau Jugoslaviju napisao sam u jednom izvještaju da se sukob između partizana i jugoslavenske vojske toliko produbio i zaoštrio te postao tako ogorčen, barem na četničkoj strani, da ne postoje nikakve nade ili izgledi da bismo dvije strane nagovorili da se ujedine na istom teritoriju. Isto tako sam potvrdio da doista postoji radni sporazum između nekih Mihailovićevih lokalnih (crnogorskih) komandanata i Talijana, o kojemu je još prije toga bio izvijestio Hudson, ali da nisam našao nikakvih dokaza da postoji izravna suradnja između samog Mihailovića i Nijemaca ili Talijana. Ujedno sam istakao statičko obilježje i prirodu Mihailovićeve politike
i organizacije. Napisao sam:
»Došlo je vrijeme da se prema Mihailoviću postavimo energično. Mi ga
oramo natjerati na to da već jednom shvati kako ga možemo uzdignuti ili uništiti. Ako želi da ga uzdignemo, on mora s nama iskreno i čestito surađivati. Slijepa podrška bez pitanja kakvu je dosad uživao navodi ga na to da vjeruje . . . kako je tobože jedini zadatak ove vojne misije da samo prenosi njegove zahtjeve britanskim vlastima i da se brine da se ti njegovi zahtjevi izvršavaju što brže i što glade - upravo se zato razbjesnio kada smo osporili fakte koje nam je iznio .. . Ako želimo da naš rad bude uspješan ... moramo sada (Mihailovića) ... natjerati da shvati da mi više nećemo podnositi laž i himbu . . .«
U našoj želji u okviru nastojanja da spriječimo štete koje je ta situacija nanosila zajedničkom ratnom naporu, Hudson i ja zajedno smo sastavili i podnijeli Kairu plan o tome kako da se riješi taj problem i zatražili smo od Kaira da ga raspravi s Londonom. Suštinska svrha tog plana bila je da se osovinskim silama oduzmu, odnosno uskrate koristi koje im je donosila međusobna borba između Mihailovićevih i Titovih snaga; po našem planu to se imalo postići na taj način da se stvore i onda razgraniče dvije operativne zone, pa da se jedna dodijeli Mihailoviću, a druga partizanima. Demarkaciona linija imala je, grubo rečeno, voditi od jugoslavensko-bugarske granice (što je čini Dunav) na sjeveroistoku do crnogorskoalbanske granice na jugozapadu. Oba pokreta, četnički i partizanski, uživali bi punu britansku podršku i primali vojnu pomoć svaki na svom teritoriju, ali samo uz uvjet da se klone od svakog kontakta s okupatorskim snagama i da se uzdržavaju da izvrše bilo kakav prodor na područje druge strane. Međutim, političke potrebe su spriječile da se iskuša taj
plan za koji su, uostalom, i sami njegovi autori uviđali da zapravo više-manje predstavlja savjet stvoren očajem. Potkraj veljače 1943. predložio sam da se izvrši odlučni pokušaj kako bi se Mihailović natjerao da ili otpusti odnosno smijeni one crnogorske komandante koji su u neposrednom i prijateljskom kontaktu s Talijanima (Đukanovića, Stanišića i Ljašića) ili da im naredi da izađu iz skloništa što im ga pružaju gradovi s talijanskim garnizonima i da se odmetnu
u brda. Ti su oficiri imali uskoro posjetiti Mihailovićev štab, zato sam zatražio
dozvolu i dobio je da u tom smislu razgovaram s njima i sa samim Mihailovićem. Međutim, taj je sastanak bio potpuno jalov. Mihailović je ostao na svom stavu da je njegova taktika opravdan i dopustiv način iskorištavanja neprijatelja i uvlačenja u njegove organizacije. Sto se pak tiče Mihailovićevih komandanata, pokazalo se da su u isti mah i previše glupi i previše licemjerni da bi se na njih moglo djelovati bilo kakvim uvjeravanjem, razumom ili prijetnjom. A u vezi sa stavom i držanjem majora Pavia Đurišića, Mihailovićeva komandanta za istočnu Bosnu i Sandžak, čiji se štab nalazio u Kolašinu britanski su oficiri za vezu zaključili, posjetivši taj grad u veljači 1943, kako bi mu trebalo dopustiti da i dalje održava vezu s Talijanima, koji su priznavali njegove jedinice pod nazivom »Limsko-sandžački četnički odredi «. Naime, britanski oficiri za vezu vjerovali su kako će oružje, municija, oprema i odjeća, koje je Đurišić primao od Talijana, biti doista jednom korisno upotrijebljeni protiv njih, i da teret prehrane Đurišićevih četnika može samo povećati talijanske teškoće sa civilnim stanovništvom ako oni zbog toga moraju na licu mjesta od stanovništva rekvirirati hranu ili će ih, ako to ne urade, primoravati da dopremaju hranu s drugih teritorija pod talijanskom okupacijom ili možda čak iz same Italije. Vodilo
se računa o još jednoj okolnosti. Činjenica da su Đurišićevi četnici održavali
red u tom dijelu Crne Gore stvarala je izglede da će se olakšati doprema
pošiljki ratnog materijala iz Egipta, i to ne samo zrakom, nego i morem. Mi smo se naime nadali da će Đurišić, kad jednom dobije od Talijana dovoljno oružja, biti u stanju da stvori koridor do obale i da čak štiti istovar pošiljki iz brodova. To su bile naše nade, ali je krajnji ishod bio taj da je sav taj ratni materijal pao u ruke partizana, kada su neposredno poslije talijanske kapitulacije dovukli na prilaze Beranima mnogo veću vojsku nego Mihailović.
Upravo u to vrijeme dobio sam iz Kaira, s uputom da ih prenesem Mihailoviću, stanovit broj poruka nekih drugih vođa otpora, među kojima i grčkog generala Napoleona Zervasa. Njegovu poruku za Mihailovića poslao je starješina britanskih oficira za vezu kod grčke nacionalne oslobodilačke armije. Tekst svih tih poruka bio je bodrilačkog karaktera i pun komplimenata, ali po svom stvarnom sadržaju zapravo bezazlen. Zervasova poruka nije bila uperena ni protiv jedne druge skupine otpora i svakako nije zavrijedila onu važnost i zlonamjernost koju joj je pridao tužilac na Mihailovićevu procesu.
Nekako u to vrijeme zapao sam u teškoće u svom odnosu s Mihailovićem,
koji je, ne baš nerazumno, bio shvatio moj dolazak ne samo kao znak da će se materijalna pomoć što ju je od nas primao znatno povećati, nego i kao znak da će BBC obustaviti, po njegovu mišljenju čudovišnu, propagandu za partizane i njihovu aktivnost. Međutim, stalna i neprestana potreba da se avioni s dalekim dometom šalju umjesto na sredozemno bojište na Atlantik, radi borbe protiv podmornica, ili da se šalju na bojište u Libiji, radi pružanja pomoći suhozemnim operacijama, koje su se tamo vodile, sprečavala je i onemogućavala svako, pa i najmanje, povećanje broja borbenih letova nad Jugoslavijom ili nad drugim dijelovima Balkana. Među ono malo tona ratnog materijala koje su bile poslane
Mihailoviću našlo se i trideset milijuna talijanskih okupacijskih lira s jarko crveno otisnutim natpisom »Etiopija«, kao i nekoliko stotina kutija tropskog seruma protiv zmijskog otrova. Moram priznati da se nisam razbijesnio ništa manje nego Mihailović kad sam iz Kaira dobio naredbu da sve te lire sam prebrojim, da to onda provjere Hudson i drugi oficiri naše misije, i da onda pošaljem u Kairo potvrdu da sam preuzeo taj novac. Bio je to jedan od budalastih zahtjeva na koje sam se jednostavno oglušio. Mihajlovićevo razočaranje, izazvano činjenicom da mu ne šaljemo dovoljno veliku pomoć, njegova spoznaja da će svijet saznati za njegovu relativnu neaktivnost i biti obaviješten o tome da se njegovi crnogorski komandanti bratime s Talijanima, okolnost da je BBC i dalje spominjao partizane - sve se to nakupljalo u njemu i na kraju ga je u takvoj mjeri izazvalo da je izgubio razum i izvršio javni ispad, 28. veljače 1943. Dogodilo se to na proslavi krštenja najmlađeg djeteta seoskog starješine Gornjeg Lipova, mjesta u kojem se nalazio Mihailovićev štab. Ali moramo biti pošteni i zato priznati da su prije nego što je Mihailović izgubio vlast nad sobom i on i svi drugi koji su tome prisustvovali, osim novorođenčeta, popili dobru količinu rakije. Mihailović je ustao i održao zdravicu
u kojoj je ogorčeno napao politiku Saveznika prema njegovoj zemlji i njegovu pokretu, a onda je odmah dao apsolutno jasno i izričito na znanje kako smatra da mu vojni razlozi neodoljivo nalažu da sva svoja nastojanja ustredotoči u prvom redu na to da likvidira svoje domaće neprijatelje, koje je nazvao - ovim redom - partizanima, Hrvatima, Muslimanima i ustašama, i da se tek poslije toga, kad jednom obavi taj posao, posveti borbi protiv osovinskih sila. Na kraju je dodao kako ga nikakav saveznički čin ili prijetnja neće odvratiti ni od njegove čvrste namjere da istrijebi partizane, niti će ga navesti da promijeni svoje držanje prema Talijanima (koje je nazvao »moj jedini izvor snabdijevanja«), i kako mu ne treba nikakav dalji kontakt sa zapadnim demokracijama. Kada sam o toj Mihailovićevoj tiradi obavijestio Kairo i London,
britanska vlada je zaključila da preko tog ispada ne smije mirno prijeći.
29. ožujka - otprilike četiri tjedna nakon tog inicidenta - sam Churchill je poslao notu jugoslavenskom predsjedniku vlade, upozorio ga u njoj na Mihailovićeve izjave i naznačio kako on, tj. Churchill, i britanska vlada ne vjeruju da su te izjave odraz stavova jugoslavenske izbjegličke vlade. No, budući da je Mihailović jugoslavenski ministar narodne obrane, britanska vlada smatra da on mora biti potpuno i ispravno upoznat sa stavovima svoje vlade i da mu treba narediti da svoju liniju bolje uskladi sa zajedničkom politikom jugoslavenske i britanske vlade. Churchill je svoju notu završio riječima kako bi se lako moglo dogoditi da britanska vlada - ne izmijeni li Mihailović svoju politiku ne samo prema Talijanima neprijatelju - revidira svoju sadašnju politiku koja favorizira Mihailovića na račun drugih vođa otpora u Jugoslaviji.
Jugoslavenska vlada pristala je da pošalje Mihailoviću poruku u tom smislu, a nakon nekog vremena došao je njegov prilično neuvjerljiv odgovor, u kojemu je on opet istakao potrebu da se odstrane oni što stoje na putu njegovoj borbi protiv Nijemaca i Talijana, koje on oduvijek smatra svojim glavnim neprijateljima. Taj prvi nagovještaj da britanska vlada nije voljna u beskraj tolerirati Mihailovićevu politiku neaktivnosti, odugovlačenja i razračunavanja na
domaćem tlu bijaše dijelom posljedica brzog nagomilavanja dokaza da su
partizanske snage ozbiljan trn u oku i smetnja kako za Nijemce tako i za
Talijane.

---

Otprilike u to vrijeme počela je britanska misija u Mihailovićevu štabu javljati o glasinama da se na granicama Bosne i Hercegovine vode teške borbe. Početkom ožujka mogla se u Mihailovićevu štabu čuti snažna i neprestana tutnjava topova sa sjeverozapada. Bijaše očito da su i lokalne Mihailovićeve
snage stavljene u pokret, i to je postalo očito iako su četnici poduzimali sve da to prikriju i zataje pred Britancima. Kasnije je postalo jasno da u toj borbi sudjeluju velike partizanske snage, ali britanskim oficirima za vezu nije nikako polazilo za rukom da točno utvrde koji dio Mihailovićevih snaga, tj. četnika, sudjeluje u tim borbama. Dok smo to pokušavali saznati, javio sam u Kairo da je Mihailović -s kojim nisam imao nikakav kontakt još od onoga neugodnog sastanka na krštenju djeteta 28. veljače - krišom otišao iz svog štaba u meni nepoznatom smjeru. Tobožnje je objašnjenje njegova odlaska, koje su mi dali
članovi jegova štaba, da je Mihailović otišao u Hercegovinu na konferenciju s nekim svojim komandantima iz Dalmacije. 16. ožujka 1943. brzojavio sam: »Mihailović je prilično tajanstveno otišao iz svog štaba danas u 16 s a t i . . . Možda je otišao da lično preuzme komandu nad operacijama što se vode protiv partizana, a možda je otišao da posjeti Kalinovik. U posljednje vrijeme Nijemci, Talijani i Ljotić pokušavaju ugovoriti sastanak s generalom Mihailovićem. Premda njegovi ljudi tvrde da to nije istina, ja ne smatram nevjerojatnim da je Mihailović otišao na takav jedan s a s t a n a k . . . Ali, možda je otišao samo zato da izabere mjesto gdje će preko ljeta smjestiti svoj štab . . . « U brzojavci koju sam poslao 23. ožujka 1943. dodao sam ovo: »Potvrđujem da se sadašnje borbe u Bosni i Hercegovini razvijaju nepovoljno za četnike. Nije nemoguće da će general Mihailović i njegova družina podbrusiti pete i pobjeći glavom bez obzira ne brinući se za sudbinu ove misije, kao što su to lani uradili majoru Hudsonu!« Međutim, posavjetovavši se prije toga s Hudsonom, iznio
sam mišljenje da je Mihailović zapravo otišao iz svog štaba zato da bi preuzeo zapovjedništvo nad onim svojim jedinicama koje su pokušavale spriječiti partizane (za koje smo sada utvrdili da ih Nijemci i Hrvati tjeraju iz Bosne prema jugu) da ne uđu u Crnu Goru. Početkom travnja nisam još uvijek dobio nikakve vijesti o Mihailoviću, zato sam zatražio da britanska vlada nagovori jugoslavensku vladu neka ona naredi Mihailoviću da se odmah vrati u svoj štab, jer moramo s njim raspraviti mnoga hitna pitanja koja su od prvostepene važnosti za ostvarenje nekih savezničkih planova. Mihailoviću je doista poslana takva direktiva, i on ju je odmah poslušao ali čini mi se da ga na to nije potaknula sama ta naredba, nego prije svega činjenica da je partizanima
pošlo za rukom da privremeno skrše otpor Mihailovićevih snaga njihovu
prodiranju. Zato je 15. travnja, da bi se maknuo partizanima s puta, Mihailović
digao sidro, i otišao najprije u jedno mjesto iznad Berana, u Crnoj Gori, a onda se prebacio u Srbiju, kamo je stigao 30. svibnja 1943. Za to je vrijeme britanska vlada razmatrala Mihailovićev odgovor na poruku koju mu je poslao predsjednik jugoslavenske vlade Jovanović. Sedmoga svibnja zatražio je ministar vanjskih poslova od Jovanovića da prenese još jednu britansku poruku Mihailoviću. Ta je poruka bila zapravo po smislu direktiva. Započinjala je izjavom kako se britanska vlada doduše nada da će uskoro biti u mogućnosti da Mihailoviću šalje materijalnu pomoć u povećanom opsegu, ali da, prije nego što stavi u pokret radnje koje su za to potrebne, mora doći do uvjerenja da postoji sporazum o nekoliko važnih točaka. Te su točke: a) glavni cilj Mihailovićeva pokreta - i to cilj od kojega ga ne smiju odvraćati unutrašnja neslaganja u zemlji - mora biti pružanje aktivnog otpora okupatorskim snagama; b) mora postojati najuža i što je moguće stalnija suradnja između njega i vrhovnoga komandanta te mora poduzimati posebne napore da surađuje s gerilcima Srednjeg istoka; c) mora prestati svaka suradnja s Talijanima i s Nedićem, osim u specifičnim slučajevima, ali i tada samo s izričitim prethodnim odobrenjem jugoslavenske i britanske vlade; d) moraju se poduzimati posebni napori da dođe do suradnje s gerilcima, koji su aktivni u
Hrvatskoj i Sloveniji; e) mora se poduzeti svaki napor da dođe do miroljibive
nagodbe s partizanima, protiv kojih se ne smiju vršiti nikakve operacije ni u kom slučaju, osim u samoobrani. U privatnom pismu, što ga je istog dana poslao jugoslavenskom predsjedniku vlade, Eden je dao jasno na znanje kako bi se moglo lako dogoditi da britanska vlada, ne prihvati li Mihailović te uvjete, zaključi kako s vojničkog stajališta nije opravdano da mu pruža pomoć, koju bi mu zapravo tako rado pružala. Ta je direktiva poslana Mihailoviću 10. svibnja 1943. Još prije nego što je Mihailović mogao sročiti odgovor na taj kvaziultimatum, situaciju je zamršila brzojavka Zapovjedništa za Srednji
istok, poslana 26. svibnja. U toj mi je brzojavci naređeno da od Mihailovića zatražim: 1) da povuče sve svoje snage preko rijeke Ibra u istočnu Srbiju. Ti su zahtjevi obrazloženi tvrdnjom da je rat na Sredozemlju ušao fazu u kojoj se može smatrati da su savezničke ofenzive eminentne, i da ta okolnost Mihailoviću imperativno nameće obavezu da izvrši svoje obećanje da će brezrezervno surađivati s britanskom visokom komandom na tom području. Međutim, Mihailović je odlučno odbacio te instrukcije pozvavši se na to da kao vrhovni komandant jugoslavenske vojske ne može prihvatiti nikakvo teritorijalno ograničenje svoje komande na temelju bilo kakvog jednostranog akta savezničke komande u Egiptu. Ta je poruka kasnije poništena, a Mihailoviću je rečeno da će, čim on prihvati britansku direktivu, postati poželjno da se izvrši razmjena gledišta o operativnim mogućnostima između njega i vrhovnog zapovjednika za Srednji istok.
Dok je ta trostrana razmjena poruka između Mihailovića, britanske vlade u Londonu i Vrhovnog zapovjedništva za Srednji istok bila još u toku, postignut je značajan napredak u ostvarivanju britanske odluke, donijete još 1942. godine, da se dođe do izravnih obavještenja o djelatnosti partizana, bez obzira na nesklonost i nespremnost Sovjetskog Saveza da u tome pomogne. U Crnu Goru, Bosnu i Sloveniju spuštene su padobranima istraživačke grupe miješanog britanskog i jugoslavenskog sastava, slične onima što su 1941. i 1942. godine bile poslane Mihailoviću. Najvažnija je od tih ekspedicija bila ona kojom će kasnije zapovijedati kapetan (kasnije pukovnik) F. W. D. Deakin. Ta misija stigla je u Titov štab, koji se tada nalazio na granici Crne Gore i Hercegovine, u noći između 27. i 28. svibnja 1943. U uputama što su ih te misije bile dobile prije polaska u Jugoslaviju vodilo se strogo računa o tome da im se čvrsto usadi spoznaja kako nikakvim znakom ne smiju navesti svoje domaćine na to da pomisle da je britanska vlada odlučila prenijeti svoju podršku s Mihailovića na Tita. Britanskim oficirima je naređeno da stavljaju jasno do znanja, i to tako jasno da ni u kom slučaju ne može doći do nesporazuma, da je britanska politika - politika pomaganja svih Jugoslavena, bez obzira na njihovu političku orijentaciju, koji su spremni da se s oružjem bore protiv sila Osovine, i da će ti elementi otpora dobivati britanske pošiljke ratnog materijala samo ako ne budu, osim u samoobrani, napadali na druge
jugoslavenske gerilce. Ubacivanje tih misija u Jugoslaviju imalo je za posljedicu ne samo golemo povećanje volumena obavještenja o aktivnostima partizana nego, indirektno, i o aktivnostima Mihailovićevih četnika i Mihailovićevih komandanata u Dalmaciji, Sloveniji, Hrvatskoj i zapadnoj Bosni. Britanska
vlada je tako prvi put od početka rata došla do neposrednih svjedočanstava
nužnih za stvaranje cjelovite i sveobuhvatne predodžbe o situaciji u najvećem dijelu Jugoslavije, pa je mogla, u svjetlosti tih spoznaja, preispitati svoju politiku. Ti dodatni izvori obavještenja zapravo su samo potvrdili već prije toga dobivene dokaze da su se Mihailovićevi komandanti (i to ne samo oni u Crnoj Gori nego i svi njegovi komandanti na područjima s kojih su tek počela pristizati obavještenja) upetljali s neprijateljem u veze koje su mnogo dublje nego štu su mnogi promatrači dotad pretpostavljali. To se naročito odnosilo na zabačenija područja sjeverne Dalmacije i zapadne Bosne, odakle su, zbog nepristupačnosti tih područja, stizala dotad samo posve štura obavještenja.
Ti neoborivi dokazi stvarnosti i vrijednosti partizanskih aktivosti protiv
sila Osovine nagnali su britansku vladu da zaključi kako ne može i ne smije ustrajati u svojoj politici isključivog podržavanja Mihailovića. Zato je ta politika modificirana da bi se omogućilo slanje ratnog materijala i Titovim snagama, dakako uz već uobičajene uvjete s obzirom na njegovu upotrebu.
Nego da se vratimo na razvoj situacije u Srbiji i Makedoniji, gdje nije bilo sumnje da Mihailović potpuno kontrolira događaje. Pošlo mi je za rukom (prije nego što su se naši odnosi zategnuli) da od njega ishodim pristanak da se na nekoliko mjesta uvedu britanske podmisije. Glavno mjerilo za odabiranje tih mjesta bila je njihova blizina životno važnim vojnim i privrednim ciljevima, koje smo namjeravali napadati. Tako j? u travnju i početkom svibnja 1943. došlo do ubacivanja naših podmisija u sjeveroističnu Srbiju (Homolje), tj. u blizini Dunava i rudnika bakra u Boru, zatim na Kopaonik, nedaleko od Raške, te na brda južno od Prištine, na Kosovu. Nadali smo se da ćemo iz posljednje dvije zone moći vršiti napade na rudnik olova i cinka u Trepči, na metalurgisjko postrojenje u Kosovskoj Mitrovici, na rudnike kroma u području Šar-planine i
na željezničke pruge Skopje-Niš i Skopje—Kraljevo. Kasnije, u toku ljeta, spušteno je padobranima još nekoliko misija, od kojih su neke bile samostalne,
a druge su bile potčinjene drugim podmisijama. Isto tako kao što je prije toga uvođenje misija kod partizana pokazalo kako postoje velike i ozbiljne praznine u našem poznavanju situacije u zapadnoj Jugoslaviji, tako je sada uvođenje tih submisija u četničke komande bacilo jarku i neugodnu svjetlost na golemo područje što su ga sačinjavali četnički teritoriji. Prvi kontakti bijahu svagdje odlični i svagdje su, u početku, stvorili nadu da će stimulirati četnike i da će ih potaknuti na korisnu aktivnost protiv osovinskih snaga. Sve su podmisije primile prije polaska direktivu da prikupljaju obavještajne podatke o rasporedu neprijateljskih snaga i da potiču i organiziraju otpor neprijatelju i diverzantske akcije, prije svega protiv ciljeva koje smo spomenuli. Bilo im je rečeno da po
svaku cijenu zaziru od bilo kakve veze s politikom, a osim toga im je bilo izričito naređeno da, dođe li negdje do oružanih sukoba između jedinica s kojima će boraviti i drugih elemenata otpora, ne smiju ni u kom slučaju sami sudjelovati u takvim sukobima, nego moraju poduzeti sve što mogu da bi obuzdali te bratoubilačke sukobe i neprestano moraju raditi na tome da se stvore prijateljske veze među svim grupama otpora. Te direktive bile su potpuno na mjestu, premda je bilo jasno da o njihovu ostvarivanju ne može biti ni govora. Međutim, već kratko vrijeme nakon dolaska tih misija u četničke jedinice počeli su njihovi izvještaji potvrđivati ispravnost sumnje, već prije čvrsto dokumentirane, da je zapravo politika odugovlačenja i politika prave pravcate neaktivnosti zajedničko obilježje svih Mihailovićevih snaga.
Naredni važan događaj zbio se u drugoj polovici kolovoza, kada je u Londonu najzad dobiven odgovor na onu britansku direktivu koja je bila poslana još krajem svibnja. Iz Mihailovićeva odgovora dobivao se dojam da je on prihvatio uvjete postavljene u toj britanskoj direktivi, ali je njegovo operativno ponašanje ostalo i dalje obilježeno neaktivnošću. Premda su četnici u nekim područjima (na primjer između Užica i Ivanjice) poduzeli operacije protiv Nijemaca, i to uglavnom na ličnu inicijativu i odgovornost lokalnih komandanata, drugdje je sav rad britanskih podmisija ostao uzaludan jer se Mihailović nije nikako mogao nagovoriti da izda zapovijedi kojima bi odobrio poduzimanje lokalnih operacija. Uobičajen tok zbivanja u takvim slučajevima izgledao je manje-više ovako:
Britanski oficir za vezu predložio bi lokalnom komandantu da se
oduzme stanovita akcija protiv neprijatelja. Lokalni komandant kazao bi da se s tim slaže, ah odmah zatim rekao bi da mora, prije nego što bilo šta poduzme, dobiti od Mihailovića dozvolu za to. Tada bi britanski oficir za vezu zatražio od mene da od Mihailovića ishodim takvu dozvolu. Obratio bih se Mihailoviću, i on bi mi rekao da je to uradio. No, kada bi poslije toga britanski oficir za vezu zatražio od lokalnog komandanta da poduzme željenu akciju, ovaj bi se ili izmotavao, dajući mu nekakve mutne i nejasne odgovore, ili bi mu jasno i glasno odgovorio da od Mihailovića nije primio nikakvu zapovijed ili direktivu u tom smislu. U svakom slučaju konačni bi ishod bio isti, to jest moralo bi se odustati od planirane operacije.
Uporno produžavanje te iritantne i nepoželjne situacije potaknulo me da u kolovozu 1943. predam Mihailoviću ultimatum i da to uradim na vlastitu inicijativu, ne pitajući Kairo za dozvolu da to uradim. Opet sam dobio odgovor, koji nije urodio nikakvim konkretnim rezultatom, premda je naizgled bio pomirljiv i mada je u njemu obećano poboljšanje naših odnosa.
U međuvremenu je ohrabrujući tok vojnih operacija na sredozemnom ratištu veoma povećao važnost otpora u Jugoslaviji, zato je u srpnju 1943- donijeta odluka da se pošalju prave pravcate vojne i političke misije i Mihailoviću i Titu. Za šefa vojne misije kod Mihailovića postavljen je brigadni general C. D. Armstrong, aktivni oficir s dvadeset i pet godina službe, koji je stakao veliko vojničko iskustvo kod Dunkerquea i u borbama u sjevernoj Africi, a ja sam ostao s njim kao njegov politički savjetnik. Brigadni general Fitzroy Maclean postavljen je na odgovarajuće mjesto kod partizanskih snaga.1
General Armstrong spustio se padobranom u Mihailovićev štab 25. rujna 1943. Sa sobom je donio, kao preporuku, pismo generala sira Henryja Maitlanda Wilsona, vrhovnog zapovjednika za Srednji istok, i brzojavnu poruku kralja Petra II Mihailoviću. Original kraljeve poruke s njegovim potpisom kanili smo poslati naknadno, ali do kralja nismo mogli doći, pa je tako Armstrongu bila uskraćena podrška koju bi mu zacijelo bila donijela okolnost da je Mihailoviću mogao predati originalne poruke. Mihailović je odgovorio Wilsonu na svoj već uobičajeni način, u kojemu se obećavanje suradnje miješalo s najobičnijim izmotavanjem. Operativna kampanja koja je bila veoma uspješno povedena protiv Nijemaca u Sandžaku i istočnoj Bosni nakon talijanske kapitulacije 8. rujna potrajala je otprilike šest tjedana nakon Armstrongova dolaska, i u njoj su u tih šest tjedana postignuti novi lokalni uspjesi. General Armstrong i
štabni oficiri koje je on doveo odigrali su važnu ulogu u planiranju i realizaciji tih operacija, pa je osvojeno i nekoliko gradova, među kojima i Višegrad. Međutim, pokazalo se na žalost da je nemoguće obuzdati partizanske snage iz zapadne Bosne i Hercegovine da ne upadnu na područ ja koja su četnici (i to uglavnom u dolini rijeke Lima) bili oteli Talijanima i Nijemcima, premda je na Armstrongov zahtjev (potaknut traino važećim direktivama dobivenim od zapovjednika za Srednji istok) Mihailović povukao svoje snage pred napredovanjem partizana da izbjegne sukob s njima. To je iskustvo veoma djelovalo na Mihailovića i on se odmah poslije toga vratio svojoj staroj politici opstrukcije i neaktivnosti. Za to vrijeme izvještaji koje su slali Maclean i drugi britanski oficiri za vezu što su boravili kod partizana pokazivali su jasno i djelotvorno da u svim dijelovima Jugoslavije (osim u užoj Srbiji, istočnoj Bosni, Sandžaku i južnoj Srbiji) Titove snage predstavljaju ratni stroj koji je mnogo
efikasniji od Mihailovićevih snaga. Osim toga i dalje su se gomilali nepobitni
dokazi da s Talijanima surađuju mnogi lokalni četnički komandanti koji za sebe tvrde da pripadaju četničkom pokretu i koje kao takve priznajei sam Mihailović. Treba, najzad, napomenuti još i to, da su, i to u ozbiljnim razmjerima, opet uskrsnule one iste poteškoće i neprilike s kojima su se i prije sukobljavali britanski oficiri za vezu u Mihailovićevu štabu kad god ga je trebalo nagovoriti da svojim lokalnim komandantima pošalje dozvolu da se upuste u ratne operacije protiv Nijemaca. Zbog svega toga britanska je vlada morala pretkraj studenog 1943. ponovno razmotriti i preispitati svoju politiku prema Jugoslaviji uopće, a posebno prema Mihailoviću. Situacija s kojo