22-02-2014, 10:07 PM
....kojom se u to vrijeme suočavala britanska vlada može se najsažetije opisati ovim riječima: dok su na teritoriju uže Srbije četnici bili i dalje jedini djelotvorni pokret otpora, sam Mihailović je i dalje uporno i tvrdoglavo provodio svoju dvostruku politiku - da prije nego što napadne na Nijemce pokuša likvidirati svoje unutrašnje protivnike, i da štedi i čuva srpsku krv, ne obazirući se u provođenju te politike ni na što drugo. Cini se da je Mihailović bio u takvoj mjeri opsjednut onim što je sam nazivao komunističkom prijetnjom njegovoj zemlji i narodu, da je, ne pokazujući ni najmanje stida, govorio kako mu je draža zaštita što je daje kvislinška srpska vlada u Beogradu (možda čak i Nijemci), nego bilo kakva suradnja s partizanima. Doklegod je ustrajao u tom stavu i držanju (a svi znaci su govorili da će on u tome postajati sve tvrdoglaviji), ne samo da njegov pokret nije imao nikakvu vojničku vrijednost za Saveznike, nego je i on sam bio stalna smetnja i zapreka na putu koji bi mogao dovesti do ujedinjavanja jugoslavenskog otpora.
S druge su strane izvještaji koji su dolazili iz protivničkog tabora davali jasno na znanje da je doduše mišljenje što ga partizani imaju o Mihailoviću potpuno beskompromisno, ali da u njihovu stavu i držanju nema ničeg što navodi na zaključak da oni ne bi pristali na pregovore s drugim četničkim vođama, koji bi u takvim pregovorima predstavljali snage pod Mihailovićevom nominalnom komandom. Takvu je predodžbu upotpunjavala i zaokruživala okolnost da je britanska vlada imala Mihailovićev odgovor na njen posljednji apel, poslan s podrškom i s odobrenjem Božidara Purića, koji je u srpnju 1943. sastavio novu jugoslavensku vladu. U tom se apelu zahtijevalo od Mihailovića da odbaci kolaboracionističke četničke komandante u Dalmaciji i Crnoj Gori, ali je njegov odgovor nedvosmisleno pokazao da se s njim ne može sklopiti nikakva pogodba koja se ne bi temeljila na uvjetima što bi ih on sam odredio.
Imajući sve to na umu i uzevši ujedno u obzir mišljenje britanskih oficira u Srbiji da ne dijele baš svi Mihailovićevi sljedbenici njegov ekstremni stav da se ni u kom slučaju ne smije surađivati s partizanima - Britanci su jednostavno, htjeli to ili ne, morali zaključiti da se, u općem interesu jugoslavenskog otpora i u interesu ujedinjenja njegovih glavnih elemenata, mora naprosto razmotriti мogućnost da se Mihailović smijeni i da se na njegovo mjesto dovede čovjek s razumnijim stavovima i ledištima. Taj su zaključak potkrijepili Mihailovićevi odgovori na nekoliko pisama koja mu je s terena oslao Armstrong, i to kao svoj posljednji, osobni i neposredni pokušaj da ga nagovori neka ipak odustane od građanskog rata i svoju aktivnost usredotoči na borbu protiv osovinskih sila.
Britanska vlada obavijestila je o svom zaključku i jugoslavensku vladu i britansku vojnu misiju u Mihailovićevu štabu. Rečeno je kako već i same vojne potrebe iziskuju i nalažu da se savezničkim snagama, koje se bore da bi istjerale Nijemce iz srednje i sjeverne Italije, pruže kao podrška valjano gorganizirane i valjano koordinirane operacije ujedinjeno jugoslavenskog pokreta otpora. Ako je nakon toga bilo potrebno bilo kakvo dalje opravdanje za potpunu reviziju britanske politike, dao ga je sam Mihailović time što uopće nije reagirao na jedan apel koji mu je u prosincu 1943. uputio general Wilson. Wilson je, naime, zatražio od Mihailovića da najkasnije do Z9. prosinca poduzme napade na dva za Nijemce životno važna željeznička mosta preko Morave i Ibra, što su se nalazili duboko u unutrašnjo-sti Srbije, za koje je Mihailović tvrdio da nad njima ima potpuno kontrolu. Presijecanje tih neprijateljskih komunikacija bilo je nužno zato da bi se na taj način poremetila njemačka organizacija u Makedoniji i Grčkoj i da bi se, zahvaljujući tome, pojačala gerilska aktivnost u tim područjima u takvoj mjeri da bi to prisililo njemačku komandu za Balkan da počne ozbiljno pomišljati na povlačenje svojih okupacijskih snaga s Balkana. Prva Mihailovićeva reakcija stvorila je povoljan dojam. On je dao već uobičajeno obećanje da će lokalni komandanti dobiti od njega ovlaštenje da poduzmu te operacije, i čak je s generalom Armstrongom razmotrio operativne planove tih operacija uključujući i plan operacije dopreme ratnog materijala koji će za to biti potreban. No, to je bilo sve, jer je ubrzo digla opet glavu stara neman odugovlačenja. Mihailoviću je tada doduše opet produžen rok do kojega je morao poduzeti te operacije, ali već sredinom siječnja 1944. postalo je potpuno jasno da do tih operacija neće nikad doći iako su u međuvremenu bile poduzete opsežne pripreme za njih, pa čak i četnička mobilizacija velikih razmjera. U to vrijeme, to jest dok su se još vodili pregovori o operacijama koje je bio zatražio Wilson, Mihailović je konačno saopćio Armstrongu želju da dokrajči građanski rat i s tim u vezi zatražio pomoć britanske vlade, i to ne samo da ona organizira sastanak između njega i Titovih predstavnika, nego i da bude jamac poštivanja svakog sporazuma ili pogodbe do kojih bi moglo doći na tim pregovorima. O Mihailovićevoj ponudi obaviješten je London, ali je britanska vlada odbila da nastupi kao posrednik u vezi s tim očito zakašnjelim prijedlogom, koji je ionako previše vonjao na posljednje pokajanje u smrtnoj postelji, i to je odmah javljeno Mihailoviću.
U dogovoru i u suglasnosti s Komitetom za obranu Srednjeg istoka i s Vrhovnim savezničkim zapovjedništvom za Sredozemlje, Foreign Office je preporučio da se smjesta obustavi slanje pomoći Mihailoviću, i to ne samo zbog toga što je očito da on ne napada Nijemce, nego i zato što prešutno, a možda čak i izričito, dozvoljava da neki njegovi komandanti surađuju s neprijateljem. O toj odluci obaviješteni su britanski oficiri za vezu s četničkim jedinicama u raznim dijelovima zemlje početkom siječnja 1944, ali zbog škakljive situacije u kojoj bi se našla većina britanskih misija i podmisija
da su za to saznali četnici nije ta odluka saopćena jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi, koja se bila preselila u Kairo kada je Purić postao njen predsjednik. Zbog istog razloga o tome nije obaviješten ni Mihailović. Nekim podmisijama poslana je instrukcija da slobodno prijeđu najbližoj partizanskoj jedinici ako misle da je to izvedivo. Kad se napokon došlo do toga (jer ta je odluka faktički značila izglasavanje nepovjerenja Mihailoviću), jedini slijedeći logični korak bilo je i formalno, službeno, opozivanje podrške Mihailoviću. Odluka o tome ostala je zabilježena u jednoj zabilješki koju je 17. veljače 1944. Churchill poslao Edenu kao ministru vanjskih poslova. Britansku odluku saopćio je jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi britanski ambasador kod nje, a odmah poslije toga saopćio ju je i Mihailoviću potpukovnik Howard (koji je u to vrijeme bio najviši britanski oficir u Mihailovićevu štabu, jer je general Armstrong bio otišao iz štaba da rukovodi planiranom operacijom rušenja onih mostova). Howard je tako postupio na temelju direktive koju mu je poslao general sir Bernard Paget, vrhovni zapovjednik za Srednji istok. Churchill je kompletirao taj postupak ubacivši jedan pasus posvećen Ju-goslaviji u izjavu o vanjskoj politici, koju je u Donjem domu dao 23. veljače.
U svojoj poruci Mihailoviću general Paget je od njega zatražio da pomogne u operaciji evakuiranja sveg britanskog osoblja, koje se u to vrijeme nalazilo kod četničkih jedinica (još prije toga okupilo se to osoblje u njegovu štabu), i da ujedno pomogne evakuiranje iz Jugoslavije savezničnih vojnika, koji su, pobjegavši iz zarobljeničkih logora, našli utočište kod četnika i imali njihovu garanciju da im se neće ništa dogoditi. Mihailović je bez rezerve prihvatio tu obavezu i kasnije je zajedno sa svojim štabom potpuno i lojalno surađivao u svim pripremama za izvršenje te operacije i u njezinu provođenju. Zahvaljujući tome, sve savezničko ljudstvo s uspjehom je evakuirano avionima koji su uzlijetali s improviziranog aerodroma u središnjoj Srbiji, što su ga osiguravale četničke jedinice. Čitava ta operacija izvršena je u tri uzastopne noći - 29, 30. i 31. svibnja 1944.
Još prije toga bio sam otišao iz Jugoslavije i stigao u London 3. ožujka. Tamo sam podnio potpun izvještaj, i to najvećim dijelom usmeno, ali je vlada Njegova Veličanstva zauzela stajalište da dopunska obavještenja koja je od mene dobila nisu takva da bi zbog njih trebala izmijeniti svoju odluku.
Vlade Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza bile su potpuno i neprestano obavještavane o svim fazama konzultacija, koje su dovele do konačnog raskida odnosa s Mihailovićem. Ta su obavještanja navela američku vladu na zaključak da bi bilo i uputno i poželjno da opozove i povuče pukovnika Alberta Seitza, jedinog američkog oficira u savezničkim misijama kod Mihailovića, ali se kasnije predomislila i odlučila da pošalje među četnike jednu svoju obavještajnu misiju pod zapovjedništvom potpukovnika R. H. McDowella. Sovjetskom Savezu nije bilo potrebno da poduzme bilo kakvu akciju u tom smislu jednostavno zbog toga što nikad nije ni poslao jednog svog oficira Mihailoviću, iako smo to mi bili zatražili od sovjetske vlade u vrijeme kada je jedna ruska misija bila poslana u Titov štab. Iz svega što smo dosad iznijeli jasno proizlazi da je sve veće i sve teže pogoršavanje odnosa između britanske vlade i Mihailovića bilo jednostavno neizbježno. Danas nitko ne može iznijeti nikakav stvaran i valjan argument ili prigovor protiv naše konačne odluke da od Mihailovića dignemo ruke i da ga prepustimo njegovoj sudbini. No, to što sam iznio ne bi se smjelo shvatiti kao osuda per se politike za koju je Mihailović smatrao da je naprosto mora voditi, jer mnogi su njeni aspekti razumljivi i moraju pobuditi i sućut i respekt. Bez obzira na to je li Mihailović imao pravo ili nije, ostaje činjenica da je on već veoma rano dao jasno na znanje kako ne želi nikakvom akcijom, koja bi po njegovu vlastitu sudu bila preuranjena, izložiti svoju organizaciju pogibelji da bude uništena. Jasno je dao na znanje da ide i da će i dalje ići za tim da tu svoju organizaciju održi na životu sve do onog trenutka kada zaključi da je sazrela situacija da udari po neprijatelju. Nema nikakve sumnje o tome da bi, po Mihailovićevim mjerilima, jedini uvjet za to bilo savezničko otvaranje treće fronte, Balkanske fronte. Mihailović je, nema sumnje, bio opsjednut i opčinjen vlastitim uspomenama i sjećanjima na saveznički proboj iz Soluna 1918. godine, u kojemu je on sudjelovao kao niži oficir. Vjerujem da bi se možda čak i ta i takva politika - koja bi u svakoj fazi prije »velikog finala« donosila neznatne i beznačajne vojničke rezultate - bila mogla uklopiti u opći saveznički plan da se samo Mihailović nije tako fanatički suprotstavljao, čak i upotrebom sile gdje je trebalo, drugim elementima otpora u Jugoslaviji, koji su, za razliku od njega, vršili operacije protiv jedinog pravog neprijatelja - to jest protiv okupatorskih snaga. Mihailovićevo tvrdoglavo odbijanje da odustane od tog cilja, odbijanje koje su još više podjarivali njegov snažni slavenski misticizam, i njegovi žestoki antikomunistički osjećaji, njegovo tvrdoglavo opiranje i suprotstavljanj e dugotrajnim i strpljivim nastojanjima britanske vlade (koja nije baš uvijek i u svakoj prilici dobivala od jugoslavenske izbjegličke vlade takvu podršku kakvu su zaslužile njezine intencije) da ga barem donekle urazumi - sve je to dovelo najzad do toga da je Mihailović na kraju postao smetnja i zapreka na željenom putu ujedinjavanja aktivnog otpora osovinskim silama u Jugoslaviji. Međutim, u vrijeme kada su se na čitavoj evropskoj periferiji, na svim njezinim prilazima, vodile velike i intenzivne vojne operacije protiv osovinskih sila, sudjelovanje u aktivnim operacijama bilo je i moralo je biti jedino mjerilo vrijednosti bilo koje skupine otpora.
Tako je zapravo sam Mihailović doveo britansku vladu u situaciju da ga ona jednostavno nije mogla smatrati centralnom ličnošću jugoslavenskog otpora i centralnom ličnošću budućeg jedinstva zemlje, a upravo je takva predodžba o njemu bila glavni razlog zbog kojega je on dobivao pomoć i podršku od ljeta 1941. godine. Mihailović je osim toga shvatio da politiku, koju je sebi postavio, ne može ostvarivati bez stanovitih kontakata i pogodbi, aranžmana s okupatorskim snagama, ako ne baš putem direktnih veza, a ono svakako preko potčinjenih komandanata, koje uporno i tvrdoglavo jednostavno nije htio smijeniti ili ih se odreći. Cim se jednom britanska vlada o tome nedvosmisleno uvjerila, nije joj preostalo ništa drugo neko da Mihailoviću oduzme svoju podršku i da ga prestane priznavati; naime, da nije tako postupila našla bi se u neodrživom položaju prema svojim saveznicima.
Ostaje, međutim, otvoreno pitanje bi li se ta katastrofa (jer tu se doista radilo o katastrofi) mogla izbjeći ili spriječiti da je kojim slučajem Sovjetski Savez pokazao veću spremnost za suradnju kada mu se 1942.. godine britanska vlada obratila s molbom da pomogne u nastojanjima da se otklone nesloga i sukob između Mihailovića i Tita. Danas se može slobodno kazati da u tom kritičnom razdoblju ni antagonizam između dvaju pokreta, ni dvoličnost Mihailovića i njegovih komandanata, koja je dolazila do izražaja u održavanju veze s neprijateljem, nisu još uvijek bili prešli točku poslije koje je izmirenje između ta dva pokreta i izmirenje s velikim saveznicima postalo nemoguće i neostvarivo. Postoje neke mutne i nejasne stvari koje bi jednom trebalo istražiti. Riječ je, na primjer, o mehanizmu i o sigurnosti, pouzdanosti Mihailovićevih komunikacija, i internih i eksternih; radi se, isto tako, o vezama, vjerojatno tajnim, između Mihailovića i izbjegličke vlade o kojima nemamoneposrednih podataka; još su uvijek, također, tajanstvena i nerasvijetljena mnoga obilježja one čudne četverostrane i čak peterostrane i peterostruke veze koja je postojala između Britanaca, »londonskih« Jugoslavena,»kairskih« Jugoslavena i Mihailovićeva štaba u zemlji. Trebalo bi također odmjeriti krivnju i odgovornost za postupno gubljenje i kona-čan nestanak uzajamnog povjerenja među sudionicima ove priče, jer, na primjer, nema sumnje da nekoliko britanskih misija i podmisija nisu u tome bile potpuno nedužne i lišene svake krivnje. Trebalo bi također ispitati pomanjkanje suradnje, pa čak i otvoreno suparništvo između londonskog i kairskog SOE.
Premda u vezi s Mihailovićem ima još uvijek mnogo neriješenih pitanja, ostaje ipak od bitne važnosti zadatak da pokušamo identificirati uzroke zbog kojih su doživjeli slom britanski odnosi s njim. Među uzrocima koji su postojali na britanskoj strani treba svakako spomenuti činjenicu da Britanci jednostavno nisu mogli snabdijevati četnike ni izdaleka tako velikim količinama ratnog materijala da ih to samo po sebi potakne da prijeđu u akciju. Nadalje, treba napomenuti da su Britanci pokazali nesposobnost da razumiju ili shvate i Mihailovićevu opću strategiju i njegovo oštro protivljenje svakoj politici koja bi izazivala neprijateljeve represalije nad civilnim stanovništvom. (Problem represalija uvijek se »gurao pod ćilim« i nikada se nije htjelo pogledati ravno u oči ni jednom njegovu vidu - moralnom, političkom, etničkom, socijalnom, vojnom - ali se tako nije postupalo samo u vezi s Mihailovićem, nego i u vezi sa svim evropskimpokretima otpora.) Svakako treba spomenuti i česte i neprilične znakove koji su pokazivali da među raznim britanskim ministarstvima i službama ne postoji koordiniranje ciljeva i težnji, a to je vrijedilo i za razne druge institucije, na primjer za BBC. Ako želimo govoriti o Mihailovićevoj krivnji, treba svakako spomenuti neke njegove osobne značajke i osobine koje su radile protiv suradnje između njega i Saveznika. Njegov urođeni i duboko usađeni slavenski misticizam, spojen s njegovom profesionalnom vjernošću kralju i otadžbini, diktirao mu je izbor krajnjeg cilja, a taj je bio da Jugoslaviju vrati kralju geografski i konstitucionalno netaknutu; njegov slavenski fatalizam činio ga je indiferentnim prema konsekvencijama vlastitih čina i akcija; osim toga, Mihailović je osjećao fanatičnu mržnju, duboko i čvrsto usađenu još u vojnoj akademiji, prema svemu što je, kao na primjer komunizam, bilo po njegovim uskogrudnim shvaćanjima i mjerilima suprotno interesima monarhije (u biti srpske) i, u manjoj mjeri, interesima crkve (u biti pravoslavne); treba na kraju spomenuti i Mihailovićevu nesposobnost da shvati i spozna da se vojna, politička i društvena struktura Evrope nepovratno izmijenila od sretnog i blaženog razdoblja borbi u prvom svjetskom ratu, solunske fronte i restauracije gotovo apsolutističkih monarhija u doslovno svim zemljama jugoistočne Evrope: Mihailović, drugim riječima, nije shvatio da se kazaljke sata historije ne mogu gurnuti natrag.
U stanovitom pogledu nije zapravo nikada postojala britanska politika prema Mihailoviću u pravom smislu te riječi - to jest nije postojala kao određeni kurs akcije izabran između postojećih alternativa u svjetlosti utvrđenih činjenica, a sa željom da se time postignu određeni rezultati. Takva valjano i razumno smišljena politika niti je mogla postojati, nitise mogla zahtijevati u prve tri godine rata dok se Velika Britanija i sama nalazila u očajničkom položaju, dok se borila ne samo za vlastiti goli opstanak, nego i za opstanak svih okupiranih zemalja Evrope, odlučna u svojoj nakani da ispunjava svoje ugovorne i moralne obaveze prema tim zemljama, premda je i sama, osim hrabrosti, jedva imala najnužnije vojne i civilne resurse za vođenje rata. U pogledu Jugoslavije spomenutu je situ-aciju još više otežavala okolnost što jednostavno nije bilo vremena da se razradi bilo kakva politika koja bi polazila od temeljite analize prilika u toj zemlji. Zbog toga se može slobodno kazati da je na kraju krajeva Velika Britanija definirala svoju politiku prema Jugoslaviji odlukom da prestane podržavati i pomagati četnike i Mihailovića i da umjesto njih podržava Tita i njegovu narodnooslobodilačku vojsku. Prirodno je da se mnogo pisalo i da se još uvijek mnogo piše o strani koja je izašla kao pobjednica iz borbe za vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji, ali ja smatram da treba nešto reći i o strani koja je u toj borbi bila poražena. Nadam se da je ovaj referat pridonio barem nešto objašnjenju njezina poraza.
----------------------------------------------------------------
Нисам успео да убацим трећу поруку..
Ако може, нека споји модератор.
S druge su strane izvještaji koji su dolazili iz protivničkog tabora davali jasno na znanje da je doduše mišljenje što ga partizani imaju o Mihailoviću potpuno beskompromisno, ali da u njihovu stavu i držanju nema ničeg što navodi na zaključak da oni ne bi pristali na pregovore s drugim četničkim vođama, koji bi u takvim pregovorima predstavljali snage pod Mihailovićevom nominalnom komandom. Takvu je predodžbu upotpunjavala i zaokruživala okolnost da je britanska vlada imala Mihailovićev odgovor na njen posljednji apel, poslan s podrškom i s odobrenjem Božidara Purića, koji je u srpnju 1943. sastavio novu jugoslavensku vladu. U tom se apelu zahtijevalo od Mihailovića da odbaci kolaboracionističke četničke komandante u Dalmaciji i Crnoj Gori, ali je njegov odgovor nedvosmisleno pokazao da se s njim ne može sklopiti nikakva pogodba koja se ne bi temeljila na uvjetima što bi ih on sam odredio.
Imajući sve to na umu i uzevši ujedno u obzir mišljenje britanskih oficira u Srbiji da ne dijele baš svi Mihailovićevi sljedbenici njegov ekstremni stav da se ni u kom slučaju ne smije surađivati s partizanima - Britanci su jednostavno, htjeli to ili ne, morali zaključiti da se, u općem interesu jugoslavenskog otpora i u interesu ujedinjenja njegovih glavnih elemenata, mora naprosto razmotriti мogućnost da se Mihailović smijeni i da se na njegovo mjesto dovede čovjek s razumnijim stavovima i ledištima. Taj su zaključak potkrijepili Mihailovićevi odgovori na nekoliko pisama koja mu je s terena oslao Armstrong, i to kao svoj posljednji, osobni i neposredni pokušaj da ga nagovori neka ipak odustane od građanskog rata i svoju aktivnost usredotoči na borbu protiv osovinskih sila.
Britanska vlada obavijestila je o svom zaključku i jugoslavensku vladu i britansku vojnu misiju u Mihailovićevu štabu. Rečeno je kako već i same vojne potrebe iziskuju i nalažu da se savezničkim snagama, koje se bore da bi istjerale Nijemce iz srednje i sjeverne Italije, pruže kao podrška valjano gorganizirane i valjano koordinirane operacije ujedinjeno jugoslavenskog pokreta otpora. Ako je nakon toga bilo potrebno bilo kakvo dalje opravdanje za potpunu reviziju britanske politike, dao ga je sam Mihailović time što uopće nije reagirao na jedan apel koji mu je u prosincu 1943. uputio general Wilson. Wilson je, naime, zatražio od Mihailovića da najkasnije do Z9. prosinca poduzme napade na dva za Nijemce životno važna željeznička mosta preko Morave i Ibra, što su se nalazili duboko u unutrašnjo-sti Srbije, za koje je Mihailović tvrdio da nad njima ima potpuno kontrolu. Presijecanje tih neprijateljskih komunikacija bilo je nužno zato da bi se na taj način poremetila njemačka organizacija u Makedoniji i Grčkoj i da bi se, zahvaljujući tome, pojačala gerilska aktivnost u tim područjima u takvoj mjeri da bi to prisililo njemačku komandu za Balkan da počne ozbiljno pomišljati na povlačenje svojih okupacijskih snaga s Balkana. Prva Mihailovićeva reakcija stvorila je povoljan dojam. On je dao već uobičajeno obećanje da će lokalni komandanti dobiti od njega ovlaštenje da poduzmu te operacije, i čak je s generalom Armstrongom razmotrio operativne planove tih operacija uključujući i plan operacije dopreme ratnog materijala koji će za to biti potreban. No, to je bilo sve, jer je ubrzo digla opet glavu stara neman odugovlačenja. Mihailoviću je tada doduše opet produžen rok do kojega je morao poduzeti te operacije, ali već sredinom siječnja 1944. postalo je potpuno jasno da do tih operacija neće nikad doći iako su u međuvremenu bile poduzete opsežne pripreme za njih, pa čak i četnička mobilizacija velikih razmjera. U to vrijeme, to jest dok su se još vodili pregovori o operacijama koje je bio zatražio Wilson, Mihailović je konačno saopćio Armstrongu želju da dokrajči građanski rat i s tim u vezi zatražio pomoć britanske vlade, i to ne samo da ona organizira sastanak između njega i Titovih predstavnika, nego i da bude jamac poštivanja svakog sporazuma ili pogodbe do kojih bi moglo doći na tim pregovorima. O Mihailovićevoj ponudi obaviješten je London, ali je britanska vlada odbila da nastupi kao posrednik u vezi s tim očito zakašnjelim prijedlogom, koji je ionako previše vonjao na posljednje pokajanje u smrtnoj postelji, i to je odmah javljeno Mihailoviću.
U dogovoru i u suglasnosti s Komitetom za obranu Srednjeg istoka i s Vrhovnim savezničkim zapovjedništvom za Sredozemlje, Foreign Office je preporučio da se smjesta obustavi slanje pomoći Mihailoviću, i to ne samo zbog toga što je očito da on ne napada Nijemce, nego i zato što prešutno, a možda čak i izričito, dozvoljava da neki njegovi komandanti surađuju s neprijateljem. O toj odluci obaviješteni su britanski oficiri za vezu s četničkim jedinicama u raznim dijelovima zemlje početkom siječnja 1944, ali zbog škakljive situacije u kojoj bi se našla većina britanskih misija i podmisija
da su za to saznali četnici nije ta odluka saopćena jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi, koja se bila preselila u Kairo kada je Purić postao njen predsjednik. Zbog istog razloga o tome nije obaviješten ni Mihailović. Nekim podmisijama poslana je instrukcija da slobodno prijeđu najbližoj partizanskoj jedinici ako misle da je to izvedivo. Kad se napokon došlo do toga (jer ta je odluka faktički značila izglasavanje nepovjerenja Mihailoviću), jedini slijedeći logični korak bilo je i formalno, službeno, opozivanje podrške Mihailoviću. Odluka o tome ostala je zabilježena u jednoj zabilješki koju je 17. veljače 1944. Churchill poslao Edenu kao ministru vanjskih poslova. Britansku odluku saopćio je jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi britanski ambasador kod nje, a odmah poslije toga saopćio ju je i Mihailoviću potpukovnik Howard (koji je u to vrijeme bio najviši britanski oficir u Mihailovićevu štabu, jer je general Armstrong bio otišao iz štaba da rukovodi planiranom operacijom rušenja onih mostova). Howard je tako postupio na temelju direktive koju mu je poslao general sir Bernard Paget, vrhovni zapovjednik za Srednji istok. Churchill je kompletirao taj postupak ubacivši jedan pasus posvećen Ju-goslaviji u izjavu o vanjskoj politici, koju je u Donjem domu dao 23. veljače.
U svojoj poruci Mihailoviću general Paget je od njega zatražio da pomogne u operaciji evakuiranja sveg britanskog osoblja, koje se u to vrijeme nalazilo kod četničkih jedinica (još prije toga okupilo se to osoblje u njegovu štabu), i da ujedno pomogne evakuiranje iz Jugoslavije savezničnih vojnika, koji su, pobjegavši iz zarobljeničkih logora, našli utočište kod četnika i imali njihovu garanciju da im se neće ništa dogoditi. Mihailović je bez rezerve prihvatio tu obavezu i kasnije je zajedno sa svojim štabom potpuno i lojalno surađivao u svim pripremama za izvršenje te operacije i u njezinu provođenju. Zahvaljujući tome, sve savezničko ljudstvo s uspjehom je evakuirano avionima koji su uzlijetali s improviziranog aerodroma u središnjoj Srbiji, što su ga osiguravale četničke jedinice. Čitava ta operacija izvršena je u tri uzastopne noći - 29, 30. i 31. svibnja 1944.
Još prije toga bio sam otišao iz Jugoslavije i stigao u London 3. ožujka. Tamo sam podnio potpun izvještaj, i to najvećim dijelom usmeno, ali je vlada Njegova Veličanstva zauzela stajalište da dopunska obavještenja koja je od mene dobila nisu takva da bi zbog njih trebala izmijeniti svoju odluku.
Vlade Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza bile su potpuno i neprestano obavještavane o svim fazama konzultacija, koje su dovele do konačnog raskida odnosa s Mihailovićem. Ta su obavještanja navela američku vladu na zaključak da bi bilo i uputno i poželjno da opozove i povuče pukovnika Alberta Seitza, jedinog američkog oficira u savezničkim misijama kod Mihailovića, ali se kasnije predomislila i odlučila da pošalje među četnike jednu svoju obavještajnu misiju pod zapovjedništvom potpukovnika R. H. McDowella. Sovjetskom Savezu nije bilo potrebno da poduzme bilo kakvu akciju u tom smislu jednostavno zbog toga što nikad nije ni poslao jednog svog oficira Mihailoviću, iako smo to mi bili zatražili od sovjetske vlade u vrijeme kada je jedna ruska misija bila poslana u Titov štab. Iz svega što smo dosad iznijeli jasno proizlazi da je sve veće i sve teže pogoršavanje odnosa između britanske vlade i Mihailovića bilo jednostavno neizbježno. Danas nitko ne može iznijeti nikakav stvaran i valjan argument ili prigovor protiv naše konačne odluke da od Mihailovića dignemo ruke i da ga prepustimo njegovoj sudbini. No, to što sam iznio ne bi se smjelo shvatiti kao osuda per se politike za koju je Mihailović smatrao da je naprosto mora voditi, jer mnogi su njeni aspekti razumljivi i moraju pobuditi i sućut i respekt. Bez obzira na to je li Mihailović imao pravo ili nije, ostaje činjenica da je on već veoma rano dao jasno na znanje kako ne želi nikakvom akcijom, koja bi po njegovu vlastitu sudu bila preuranjena, izložiti svoju organizaciju pogibelji da bude uništena. Jasno je dao na znanje da ide i da će i dalje ići za tim da tu svoju organizaciju održi na životu sve do onog trenutka kada zaključi da je sazrela situacija da udari po neprijatelju. Nema nikakve sumnje o tome da bi, po Mihailovićevim mjerilima, jedini uvjet za to bilo savezničko otvaranje treće fronte, Balkanske fronte. Mihailović je, nema sumnje, bio opsjednut i opčinjen vlastitim uspomenama i sjećanjima na saveznički proboj iz Soluna 1918. godine, u kojemu je on sudjelovao kao niži oficir. Vjerujem da bi se možda čak i ta i takva politika - koja bi u svakoj fazi prije »velikog finala« donosila neznatne i beznačajne vojničke rezultate - bila mogla uklopiti u opći saveznički plan da se samo Mihailović nije tako fanatički suprotstavljao, čak i upotrebom sile gdje je trebalo, drugim elementima otpora u Jugoslaviji, koji su, za razliku od njega, vršili operacije protiv jedinog pravog neprijatelja - to jest protiv okupatorskih snaga. Mihailovićevo tvrdoglavo odbijanje da odustane od tog cilja, odbijanje koje su još više podjarivali njegov snažni slavenski misticizam, i njegovi žestoki antikomunistički osjećaji, njegovo tvrdoglavo opiranje i suprotstavljanj e dugotrajnim i strpljivim nastojanjima britanske vlade (koja nije baš uvijek i u svakoj prilici dobivala od jugoslavenske izbjegličke vlade takvu podršku kakvu su zaslužile njezine intencije) da ga barem donekle urazumi - sve je to dovelo najzad do toga da je Mihailović na kraju postao smetnja i zapreka na željenom putu ujedinjavanja aktivnog otpora osovinskim silama u Jugoslaviji. Međutim, u vrijeme kada su se na čitavoj evropskoj periferiji, na svim njezinim prilazima, vodile velike i intenzivne vojne operacije protiv osovinskih sila, sudjelovanje u aktivnim operacijama bilo je i moralo je biti jedino mjerilo vrijednosti bilo koje skupine otpora.
Tako je zapravo sam Mihailović doveo britansku vladu u situaciju da ga ona jednostavno nije mogla smatrati centralnom ličnošću jugoslavenskog otpora i centralnom ličnošću budućeg jedinstva zemlje, a upravo je takva predodžba o njemu bila glavni razlog zbog kojega je on dobivao pomoć i podršku od ljeta 1941. godine. Mihailović je osim toga shvatio da politiku, koju je sebi postavio, ne može ostvarivati bez stanovitih kontakata i pogodbi, aranžmana s okupatorskim snagama, ako ne baš putem direktnih veza, a ono svakako preko potčinjenih komandanata, koje uporno i tvrdoglavo jednostavno nije htio smijeniti ili ih se odreći. Cim se jednom britanska vlada o tome nedvosmisleno uvjerila, nije joj preostalo ništa drugo neko da Mihailoviću oduzme svoju podršku i da ga prestane priznavati; naime, da nije tako postupila našla bi se u neodrživom položaju prema svojim saveznicima.
Ostaje, međutim, otvoreno pitanje bi li se ta katastrofa (jer tu se doista radilo o katastrofi) mogla izbjeći ili spriječiti da je kojim slučajem Sovjetski Savez pokazao veću spremnost za suradnju kada mu se 1942.. godine britanska vlada obratila s molbom da pomogne u nastojanjima da se otklone nesloga i sukob između Mihailovića i Tita. Danas se može slobodno kazati da u tom kritičnom razdoblju ni antagonizam između dvaju pokreta, ni dvoličnost Mihailovića i njegovih komandanata, koja je dolazila do izražaja u održavanju veze s neprijateljem, nisu još uvijek bili prešli točku poslije koje je izmirenje između ta dva pokreta i izmirenje s velikim saveznicima postalo nemoguće i neostvarivo. Postoje neke mutne i nejasne stvari koje bi jednom trebalo istražiti. Riječ je, na primjer, o mehanizmu i o sigurnosti, pouzdanosti Mihailovićevih komunikacija, i internih i eksternih; radi se, isto tako, o vezama, vjerojatno tajnim, između Mihailovića i izbjegličke vlade o kojima nemamoneposrednih podataka; još su uvijek, također, tajanstvena i nerasvijetljena mnoga obilježja one čudne četverostrane i čak peterostrane i peterostruke veze koja je postojala između Britanaca, »londonskih« Jugoslavena,»kairskih« Jugoslavena i Mihailovićeva štaba u zemlji. Trebalo bi također odmjeriti krivnju i odgovornost za postupno gubljenje i kona-čan nestanak uzajamnog povjerenja među sudionicima ove priče, jer, na primjer, nema sumnje da nekoliko britanskih misija i podmisija nisu u tome bile potpuno nedužne i lišene svake krivnje. Trebalo bi također ispitati pomanjkanje suradnje, pa čak i otvoreno suparništvo između londonskog i kairskog SOE.
Premda u vezi s Mihailovićem ima još uvijek mnogo neriješenih pitanja, ostaje ipak od bitne važnosti zadatak da pokušamo identificirati uzroke zbog kojih su doživjeli slom britanski odnosi s njim. Među uzrocima koji su postojali na britanskoj strani treba svakako spomenuti činjenicu da Britanci jednostavno nisu mogli snabdijevati četnike ni izdaleka tako velikim količinama ratnog materijala da ih to samo po sebi potakne da prijeđu u akciju. Nadalje, treba napomenuti da su Britanci pokazali nesposobnost da razumiju ili shvate i Mihailovićevu opću strategiju i njegovo oštro protivljenje svakoj politici koja bi izazivala neprijateljeve represalije nad civilnim stanovništvom. (Problem represalija uvijek se »gurao pod ćilim« i nikada se nije htjelo pogledati ravno u oči ni jednom njegovu vidu - moralnom, političkom, etničkom, socijalnom, vojnom - ali se tako nije postupalo samo u vezi s Mihailovićem, nego i u vezi sa svim evropskimpokretima otpora.) Svakako treba spomenuti i česte i neprilične znakove koji su pokazivali da među raznim britanskim ministarstvima i službama ne postoji koordiniranje ciljeva i težnji, a to je vrijedilo i za razne druge institucije, na primjer za BBC. Ako želimo govoriti o Mihailovićevoj krivnji, treba svakako spomenuti neke njegove osobne značajke i osobine koje su radile protiv suradnje između njega i Saveznika. Njegov urođeni i duboko usađeni slavenski misticizam, spojen s njegovom profesionalnom vjernošću kralju i otadžbini, diktirao mu je izbor krajnjeg cilja, a taj je bio da Jugoslaviju vrati kralju geografski i konstitucionalno netaknutu; njegov slavenski fatalizam činio ga je indiferentnim prema konsekvencijama vlastitih čina i akcija; osim toga, Mihailović je osjećao fanatičnu mržnju, duboko i čvrsto usađenu još u vojnoj akademiji, prema svemu što je, kao na primjer komunizam, bilo po njegovim uskogrudnim shvaćanjima i mjerilima suprotno interesima monarhije (u biti srpske) i, u manjoj mjeri, interesima crkve (u biti pravoslavne); treba na kraju spomenuti i Mihailovićevu nesposobnost da shvati i spozna da se vojna, politička i društvena struktura Evrope nepovratno izmijenila od sretnog i blaženog razdoblja borbi u prvom svjetskom ratu, solunske fronte i restauracije gotovo apsolutističkih monarhija u doslovno svim zemljama jugoistočne Evrope: Mihailović, drugim riječima, nije shvatio da se kazaljke sata historije ne mogu gurnuti natrag.
U stanovitom pogledu nije zapravo nikada postojala britanska politika prema Mihailoviću u pravom smislu te riječi - to jest nije postojala kao određeni kurs akcije izabran između postojećih alternativa u svjetlosti utvrđenih činjenica, a sa željom da se time postignu određeni rezultati. Takva valjano i razumno smišljena politika niti je mogla postojati, nitise mogla zahtijevati u prve tri godine rata dok se Velika Britanija i sama nalazila u očajničkom položaju, dok se borila ne samo za vlastiti goli opstanak, nego i za opstanak svih okupiranih zemalja Evrope, odlučna u svojoj nakani da ispunjava svoje ugovorne i moralne obaveze prema tim zemljama, premda je i sama, osim hrabrosti, jedva imala najnužnije vojne i civilne resurse za vođenje rata. U pogledu Jugoslavije spomenutu je situ-aciju još više otežavala okolnost što jednostavno nije bilo vremena da se razradi bilo kakva politika koja bi polazila od temeljite analize prilika u toj zemlji. Zbog toga se može slobodno kazati da je na kraju krajeva Velika Britanija definirala svoju politiku prema Jugoslaviji odlukom da prestane podržavati i pomagati četnike i Mihailovića i da umjesto njih podržava Tita i njegovu narodnooslobodilačku vojsku. Prirodno je da se mnogo pisalo i da se još uvijek mnogo piše o strani koja je izašla kao pobjednica iz borbe za vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji, ali ja smatram da treba nešto reći i o strani koja je u toj borbi bila poražena. Nadam se da je ovaj referat pridonio barem nešto objašnjenju njezina poraza.
----------------------------------------------------------------
Нисам успео да убацим трећу поруку..
Ако може, нека споји модератор.