[Митић]

Tek nakon okončanja Prvog svetskog rata, čine se prvi koraci u smislu pravnog ograničavanja upotrebe sile u međunarodnim odnosima. Napredak je učinjen donošenjem Pakta Društva naroda, a potom i Brijan-Kelogovim paktom iz 1928. godine, o zabrani pribegavanja ratu. S obzirom da vođenje rata više nije bilo apsolutno pravo države, ubrzo se postavilo pitanje o pravnoj dopuštenosti zaključenja ugovora pod prinudom. Izgradnja pravnih pravila i načela o nedopuštenosti primene sile na strane ugovornice od tog momenta znatno je napredovala. U skupštini Društva naroda 1932. godine, izglasana je rezolucija kojom se preporučuje državama članicama Društva naroda da ne priznaju svaku situaciju, ugovor ili sporazum, proizašao iz akata koji su suprotni Paktu Društva naroda, odnosno pomenutom Paktu iz 1928. godine (tzv. Stimsonova doktrina). U međunarodnom pravu odbija se apsolutno značenje prinude, što ima i određene reperkusije na ništavost međunarodnih ugovora. Gledišta se brane i potkrepljuju različitom argumentacijom koja suštinski ima ograničavajuće dejstvo u pogledu prinude. Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1945. godine, na najradikalniji način ograničava se pravo na upotrebu sile. Nastavljajući ideje iz Pakta Društva naroda, Povelja Ujedinjenih nacija u članu 2. stav 4. zabranjuje pribegavanje pretnji i upotrebi sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti ma koje države. Povelja inter alia, propisuje i, uzdržavanje od pretnje silom ili od upotrebe sile koje su u suprotnosti s ciljevima Ujedinjenih nacija.60 Pomenuto pravilo ima naročiti značaj kod zaključivanja međunarodnih ugovora (član 103 Povelje).

http://repozitorijum.diplomacy.bg.ac.rs/...202011.pdf

Извор: Prof. dr Stevan Đorđević, Dr Duško Dimitrijević, "Pravo Međunarodnih ugovora", Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd 2011, str. 327-328