[АНТИЈУГОСЛОВЕН]

1.Ја сам за употребу најсавршенијег писма на планети т.ј. за употребу ћирилице коју је створио срБски геније Вук Стефановић Караџић

Јеси озбиљан?

некад се писало срБски

---

---

['ПРОСВЕТАР' pid='62235' dateline='1484579600']

1.Навео си огроман број потпуно нетачних ствари
2.Гајева латиница је настала више од 100 година прије усташа и према томе не може она никако бити усташка
3.Павелић би те лично одликовао највећим усташким одликовањем за величање усташа т.ј. за називање Гајевог писма Усташицом
4.Да је било по вољи Беча Срби би писали њемачким или латинским језиком као што је био случај на тлу Аустријске царевине до 1859.


погледај ово:



Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Saboru 2. svibnja 1843.

"Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu."


Mađaroni je pogrdan naziv za članove Hrvatsko-ugarske stranke, koju je pod nazivom Horvatsko-vugerska stranka osnovao 1841. jedan dio hrvatskoga plemstva (Draškovići, Erdődy, Rauch, Jelačić, turopoljski komeš Josipović i dr.). Mađaroni su bili pobornici očuvanja feudalnoga društvenog uređenja, željeli su što tješnju političku i gospodarsku povezanost između Hrvatske i Ugarske i zahtijevali uvođenje mađarskoga jezika kao službenoga u Hrvatsku. Glede jezika iznijeli su program borbe protiv ilirskoga (štokavskog) narječja, a za održanje horvatskoga, to jest kajkavskoga narječja. Osobito su bili bliski Kossuthovoj Reformnoj stranci.



Bachov apsolutizam - razdoblje između 1850. i 1859. godine nazvano po imenu austrijskog ministra Alexandera Bacha za režim u tadašnjoj Austro-Ugarskoj poznat po centralizaciji i germanizaciji (u Hrvatskoj je ukinut Sabor, samouprava županija, a uveden je njemački kao službeni jezik). Naziv je za sustav vladavine u Monarhiji u desetogodišnjem razdoblju poslije revolucije 1848.–1849.U Hrvatskoj su u početnoj fazi raspušteni Bansko vijeće i Hrvatski sabor, ukinuta samouprava županija i uvedeno oružništvo. Od 1852. započinje doba otvorenog apsolutizma te je Hrvatska u cijelosti u pravnom smislu izjednačena s ostalim austrijskim zemljama: zabrana uporabe hrvatske zastave, podjela na pet okružja na čelu s predstojnicima (1854.), otvorena germanizacijai zatiranje hrvatskoga jezika. Bachov apsolutizam negativno se odrazio na rodoljubiv zanos političara ilirskoga pokreta te postupno ustupio mjesto realnijim sagledavanjima konkretnih političkih prilika. U doba apsolutizma izgrađuje se osnova politike koja će nakon ukinuća apsolutizma postati nosiocem političkoga razvoja u Hrvatskoj.


U hrvatskome je jeziku broj germanizama velik, procjenjuje se na najmanje 2.000 [1]. Možda bi te riječi bolje bilo nazvati austrijacizmima jer su u naš jezik stizale iz austrijskog dijela tadašnje Habsburške Monarhije te je značajan broj tih pozajmica i danas tipičan samo austrijskom i južnonjemačkim dijalektima njemačkoga jezika.

Jaki austrijski utjecaji započeli su u 16. st. stvaranjem Vojne krajine kada se u Hrvatsku naselio velik broj vojnika s njemačkoga govornog područja i kad su se počele osnivati mnoge njemačke škole. Službeni je jezik Vojne krajine (od osnivanja 1553. pa sve do njena nestanka 1881.) bio njemački.

Prvi su njemačko-hrvatski dodiri, međutim, započeli tri stoljeća ranije, u vrijeme prve njemačke kolonizacije kada je u 13. st., nakon što su Tatari opustošili ova područja, kralj Bela IV. pozvao njemačke stanovnike i podario im posebna prava.

Nakon poraza Turaka kod Beča 1683. na područja Hrvatske i Srbije doseljavaju se pretežito Švabe – stanovnici Švapske, Franačke i Rajne.

Za vrijeme Marije Terezije (die Theresianische Siedlung) na hrvatska se područja 1763. – 1770. doseljava oko 10.000 obitelji, a za vrijeme vladavine Josipa II. (die Josephinische Siedlung) 1782. – 1788. doseljava se oko 3.000 obitelji, uglavnom protestanata (Schneeweis, 1960).

U vrijeme Napoleonovih ratova većina Nijemaca dolazi iz Švapske (zato i naziv Švabo za Nijemca). Švaba je 1945, bez ostalih Nijemaca, na hrvatskome području bilo oko 600.000.

Iako je službeni jezik općine Zagreb do 1848. bio latinski (osim od 1786. do 1790.), jezik kojim je komunicirao obrazovani gornji sloj u 18. i 19. stoljeću bio je njemački. Od 1749. do 1860. izvodile su se isključivo njemačke kazališne predstave. Prve su novine 1789., Der kroatische Korrespondent, izišle na njemačkom jeziku. Govori pri raznim službenim svečanostima držani su na njemačkome, spisatelji su pisali na njemačkome, jezik trgovine i trgovaca bio je njemački, samo su seljaci koristili hrvatski.

Godine 1849. njemački postaje službeni jezik i jezik koji se koristi u školama i takvim ostaje do propasti apsolutizma 1860. kada se hrvatski vraća u službenu uporabu i škole, na pozornicu i u novine, ali se od 1867. uvelike njegovao u višim društvenim slojevima kao otpor sve većoj mađarizaciji.

I na kraju, od 1918.u srednjim se školama njemački običavao učiti više od francuskoga ili engleskoga, a na sveučilištima su katedre i lektorati za njemački jezik bili osnovani prije katedara za druge jezike [2].