29-09-2014, 07:32 PM
http://www.occupy.com/article/exposed-gl...m-stratfor
Јели је овај путовао у Хонг Конгу.....
Срђа Поповић....?
Јели је овај путовао у Хонг Конгу.....
Срђа Поповић....?
Цитат:Novi put svile!
Kinezi su narod sa najdužom istorijom. Takođe Kinezi su ljudi koji najviše poštuju istoriju i najdugoročnije planiraju. U svom osvajanju vlasti – obnovi države – Mao Cedung koristio je vojnu taktiku izvedenu iz drevne Sun Tzu doktrine, koja se pojavila oko 500. godine pre nove ere. Konfučijanizam, koji otprilike datira iz istog vremena, ostao je u srcu Kineza, uprkos Maovim nemilosrdnim pokušajima da ga suzbije.
Dakle, kada je predsednik Ksi Đinping lansirao svoj novi projekat „Put Svile“(zvanični je naziv putnog i železničkog koridora koji treba da poveže Kinu i Zapadnu Evropu, preko Srednje Azije i Rusije) 2013. godine, niko nije (ili bar ne bi trebao da bude) iznenađen istorijskim referencama. Pre više od dva milenijuma, podstičući nacionalni razvoj i reformu drevne Kine, vredni i hrabri ljudi su istražili i otvorili nekoliko trgovinskih i kulturnih pravaca razmena koji su povezivali glavne civilizacije Azije, Evrope i Afrike – koji su kasnije generacije nazvale „Putem svile“. Drevni „Put svile“ uvećao je obim trgovine širom tada poznatog sveta, ali je doneo i mnogo više od trgovine – razmenu znanja, učenja, otkrića i kultura.
Nova doktrina ili multipolarnost je ideja da je svet sastavljen od nekoliko karakterističnih polova liderstva, što je u totalnoj suprotnosti sa anglo-američkim pogledom na svet, koji je zasnovan na dominaciji Zapadne civilizacije. Multipolarnost je politička ideja, ali to je više nego odnos moći. Multipolarnost odbacuje ideju da postoji jedan civilizacijski ideal prema kome bi sve zemlje trebalo da se prilagode. Drugačiji svet, religije i regioni imaju različite istorije, koji su trasirale svoje narode ka različitim idejama o tome kako da žive, upravljaju i zarađuju za život. Ove istorije su dostojne poštovanja. Stoga ne postoji jedan „pravi“ put u budućnost.
I kako to obično biva, novi projekat je pozdravljen od svih koji su umorni od dominacije Sjedinjenih država. Iz evro-atlantske perspektive, Balkan se već neko vreme percipira isključivo kao periferija, pritom siromašna konvencionalnim izvorima energije i tehnološki zaostala. Ali iz kineske perspektive to nije tako. Njihovo davanje na značaju ovom delu sveta mogu za Srbiju i region u celini predstavljati razvojnu šansu, to jest mogućnost da se sa margine pomerimo bliže središtu međunarodnih trgovačkih, tehnoloških i finansijskih tokova.
Naime, da bi se zaustavio globalni anglosaksonski projekat, nije dovoljno samo okupljati nezadovoljnike nego treba izgraditi i alternativni međunarodni poredak: od društvenih vrednosti do bezbednosnih sadržaja, od finansija do infrastrukture i ekonomije. Najvažnije svetske civilizacije su u obavezi da osmisle svoje projekte, jer globalizacija ovakva kakva je – nije prihvatljiva. „Slobodno tržište“ koje kontrolišu anglo-saksonske finansijske institucije, a štite američki nosači aviona, svakako nisu ideal savremenog slobodnog sveta.
Svetska dešavanja nastala ekonomskim i političkim kretanjima posle 2008. godine stvorila su jedinstvenu priliku za
Evroaziju da izađe iz istorijskog dremeža. U poslednjih nekoliko godina, zapadna suprematija je doživela moralno poniženje kao i političku katastrofu, pre svega na Bliskom istoku. Istovremeno, čini se da se interesi dva potencijalna graditelja-investitora u Evroaziju, Kine i Rusije, barem na prvi pogled poklapaju.
Kineski motiv za oživljavanje „Novog puta svile“ je jasan. Njihov model rasta je zasnovan uglavnom na izvozu jeftine robe u razvijene zemlje Zapada, kojima međutim ponestaje para. Dugogodišnja stagnacija preti Zapadu, a kineski lideri to znaju. Preusmeravanje investicija i izvoza prema Evroaziji nudi alternativu.
Kako troškovi proizvodnje nedvosmisleno rastu, proizvodnja se preselila iz primorskog regiona u zapadne provincije Kine. Prirodan izlaz za ovu proizvodnju je duž Novog puta svile. Razvoj puta (u stvari nekoliko „pojasa“, uključujući i južni primorski put) će zahtevati ogromne investicije u saobraćajnu i urbanu infrastrukturu. Kao i u 19. veku, ključno smanjenje troškova prevoza će otvoriti nova tržišta za trgovinu.
Rusija, takođe, ima ekonomsko opravdanje (geopolitičko je očigledno) za razvoj projekta Evroazija. Ona u prethodnom periodu nije uspela da se modernizuje i diversifikuje svoju ekonomiju. Kao rezultat toga, ostala je uglavnom izvoznik naftnih derivata i oružja, te veliki uvoznik proizvedenih dobara. Kina nudi sigurno i rastuće tržište za izvoz, pre svega energije, ali i tehnologija koje su razvijane još u doba SSSR-a (napredni svemirski i vojni program). Veliki transportni i građevinski projekti potrebni da se ostvari ekonomski potencijal Evroazije svakako će pomoći Rusiji da oporavi industrijski inženjering koji je izgubila sa padom komunizma.
Ove godine Rusija, Jermenija, Belorusija, Kazahstan i Kirgistan su se udružili u evroazijsku ekonomsku uniju (EEU), carinsku uniju sa komponentom odbrane. Njeni zagovornici vide EEU kao korak ka ponovnom uspostavljanju stare sovjetske granice, u vidu dobrovoljne ekonomske i političke zajednice, a po uzoru na EU.
Zvanična Moskva i Peking se raduju prožimanju i integraciji EEU i „Puta Svile“ u ekonomski pojas, u „Veliku Evroaziju“, koja će priuštiti stabilan razvoj i sigurnu zajedničku budućnost Rusije i Kine. Dana 8. maja 2015. godine, Putin i Ksi potpisali su sporazum u Moskvi, koji predviđa osnivanje i koordinaciju političkih institucija, investicionih fondova, razvojne banke, valutnog režima i finansijskog sistema, a sve to u službi velike i slobodne trgovine koja povezuju Kinu sa Evropom, Bliskim istokom, Azijom i Afrikom.
Koliko je ovo realno ili je u pitanju san? Rusija i Kina se osećaju okruženim i ugroženim od strane SAD i njenih saveznika. Kinezi su se ironično izvinili vladi u Vašingtonu, jer im se zemlja nalazi između američkih vojnih baza. Putin je u međuvremenu, u kandžama najžešće propagande – porede ga sa Hitlerom, izmišljaju se afere iz privatnog života, spekuliše se njegovim imovnim i zdravstvenim stanjem. Jačanjem trgovinskih tokova između Rusije i Kine, kao i kroz jačanje političke i bezbednosne koordinacije, vlade u Pekingu i Moskvi će smanjiti svoju ranjivost prema spoljnim mešanjima, a istovremeno će ukazati spoljnjem svetu na pojavu novog centra svetske moći. Može se smatrati da je američka politika uspela što vekovi nisu uspeli pre toga – da se približe, možda čak i sprijatelje Kina i Rusija. Da li će njihov brak iz interesa dovesti do trajne zajednice, ili kako kaže Džordž Soroš, novog izazova svetskom miru – ostaje da se vidi.
(Dr Miloš Zdravković dipl.ing.el.)