[херцеговац]

Напад муслиманских јединица на СЛОБОДНУ територију Херцеговине се завршио катастрофално по њих, што се може видјети из приложеног снимка:

http://www.youtube.com/watch?v=5btP_KnOKIU

Пет команданата батаљона, двадесет командира водова и дванаест командира одељења са неколико стотина војника, сви шехиди одоше алаху. Да ли им је нашао довољно хурија, остаје питање, али ево исјечка из муслиманских извора!

[херцеговац]

"Odlučio sam: na sjevernom dijelu zone odgovornosti Korpusa organizovati odsudnu i aktivnu odbranu na dostignutim linijama, zaustaviti i slamati ofanzivu neprijatelja na Rošce i Bijelo Polje, i izvršiti napad jednovremenim i iznenadnim dejstvima jačih ubačenih snaga iz pozadine i sa fronta, angažujući glavne snage na pravcu Blagaj-Kokorina-Nevesinje, a pomoćne snage na pravcima Vranjevići-Kamena-Klepetuša te Vranjevići-Podveležje-Kokorina-Bijelo Polje-Pločno, s ciljem razbiti neprijatelja u rejonu Podveležja, Čobanovog i Jurjevog polja, Pločnog i Rujišta..., gdje preći u defanzivu, stvarajući uslove za nastavak ofanzivnih borbenih dejstava..."

Ovo je ključni dio Zapovijesti za napad komandanta 4. Korpusa Amije RBiH brigadnog generala Ramiza Drekovića, čiji je glavni zadatak bio oslobađanje Podveležja i Veleža od srpskih agresorskih snaga. General Dreković je Zapovijest za napad donio u Jablanici 18. oktobra 1994., i ona je zavedena pod strogo povjerljivim brojem 02-2496.

Sve jedinice Korpusa trebalo je da učestvuju u operaciji "Jesen 94", i njihovi zadaci su precizirani u Zapovijedi za napad. Na glavnom pravcu određeno je da napadaju 41. motorizovana slavna brigada iz Mostara, kojom je komandovao Esad Humo, i 4. lahka slavna muslimanska brigada iz Konjica, pod komandom Nezima Halilovića Muderisa. 4. muslimanska brigada, koja se u septembru 94. Proslavila u operaciji "Jezero", kada su oslobođeni Bijela i Ljubina, i u ovoj ofanzivi je dobila jedan od najtežih zadataka: da, ubacivanjem svojih snaga duboko u neprijateljsku pozadinu, u sadejstvu sa 41. motorizovanom brigadom, okruži i uništi neprijatelja na Svetigori i Merdžan glavi. 41. motorizovana brigada, sa dvije čete 3. brdske brigade, trebalo je da u neprijateljsku pozadinu ubaci jače snage u rejon Hum-Dubrovnik, te presiječe put koji vodi od Nevesinja prema Podveležju.

Istočno od njih, na prostoru od Podveležja prema Nevesinju, odnosno do sela Jasen, a to je bio pomoćni pravac napada, trebalo je da napada 42. brdska brigada, pod komandom Esada Šejtanića, zajedno sa Specijalnim odredom za posebne namjene (SOPN), pod komandom Nihada Bojadžića. Zadatak njihovih borbenih grupa je bio da na okupiranoj teritoriji unište posluge neprijateljskih artiljerijskih oruđa, komandna mjesta, centre veze, presijeku puteve dovođenja svježih snaga i ovladaju linijom Žuberin-Žulja-Jurjevo polje-Čobanovo polje, a zatim, uvođenjem novih jedinica, nastave dejstva i izbiju na liniju Metris-Klepetuša-Donja Rabina-Gradina-Ljupčina, te da gone neprijatelja prema selima Rabina i Udrežnje.

U Zapovijesti za napad i drugim borbenim dokumentima, Komanda 4. Korpusa detaljno je razradila plan operacije "Jesen 94". Ostavljen je samo prazan prostor za dan i sat početka Operacije. Kasnije je hemijskom olovkom popunjen i taj prostor, a ova važna rečenica glasi: "Gotovost za napad 06,00 sati, dana 11.11.1994." Inače, u početku je planirano da Operacija počne u oktobru 1994., ali je odgođena. Odabrani datum, 11. novembra, pokazat će se nesretnim zbog užasnog nevremena.

U četvrtak, 20. oktobra 1994., u osam sati uvečer, u Komandi Korpusa u Jablanici okupili su se svi komandanti jedinica, kojima je general Dreković saopštio odluku o izvođenju operacije "Jesen 94". Međutim, zbog zaštite tajnosti, komandatima nisu uručeni ni Zapovijest sa napad ni ostala borbena dokumenta, nego kratko Pripremno naređenje, koje je urađeno u dvije varijante. Prva varijanta je podijeljena borcima koji će učestvovati na južnom, a druga za borce na sjevernom dijelu bojišta. Očito, članovi Komanda Korpusa procijenili su da borce u mostarskoj zoni treba motivisati na jedan, a borce u sjevernoj na drugi način.

Na početku "južne varijante" Pripremnog naređenja, kao razloge za pokretanje operacije "Jesen 94" navodi se: "Neprijatelj vrši pregrupisavanje, smjenjivanje ljudstva odnosno jedinica u napadu i priprema se za nastavak ofanzivnih dejstava sa ciljem izlaska na magistralni put M-17 i odsijecanje Mostara od sjeverne zone..."

Jesu li tada srpske snage zaista pripremale ofanzivu prema Mostaru? U dosjeu operacije "Jesen 94" nema dokumenata koji potvrđuju da su srpske snage u jesen '94. planirale ofanzivu na položaje 4. Korpusa kako bi izbile na lijevu obalu Neretve sjeverno od Mostara, a niti od Kalinovika prema Konjicu, ili od Treskavice prema Igmanu i Bjelašnici. Ali, članovi Komande Korpusa procijenili su da će na takav način najbolje motivisati borce na ofanzivu.

Operacija "Jesen 94" zamišljena je kao kruna ratne taktike koju je veoma uspješno primijenjivala Armija RBiH: da se u neprijateljsku pozadinu ubacuju grupe diverzanata koji agresoru naprave gubitke u ljudstvu, stvore kod njega paniku, i tako omoguće glavnim snagama da lakše probiju neprijateljske prve linije. Komanda 4. Korpusa odlučila je da u neprijateljsku pozadinu u Podveležju i Veležu ubaci ukupno skoro 1000 najhrabrijih boraca, koji treba da urade glavnu stvar: razbiju neprijatelja sleža i u sadejstvu sa snagama s čela oslobode Velež i Poveležje.

Zbog toga je komandantima jedinica naređeno da za Operaciju odrede najhrabrije borce, komandire i komandante bataljona, izdvoje ih i smjeste u kasarne, i dobro pripreme, moralno, psihički, vojno i kondiciono. Do početka Operacije, sve jedinice su bile obavezne da izvide teren na pravcima kojima će napadati. "Tajnost pripreme mora biti potpuna", piše u Pripremnom naređenju, "A o zadatku obavijestiti samo one starješine i vojnike koji učestvuju u borbenim dejstvima, i to u obimu u kojem je potrebno i u vrijeme u koje treba šta da znaju."

Ma koliko je Drekovićeva "velika ofanziva" pripremana odavno i u tajnosti, o njoj se u Hercegovini počelo da priča već u aprilu 1994. godine.

General Ramiz Dreković u svojoj knjizi "U obruču" piše kako su "Komanda Korpusa, zajedno sa potčinjenim komandantima i rukovodstvom Općine Mostar, na čelu sa gospodinom Safetom Oručevićem, zaključili kako treba osloboditi Velež i Podveležje." Oručević to negira i kaže da je jedne noći, sa Šefkijom Džihom, otišao u Jablanicu kod generala Drekovića, koji im je rekao da pokreće operaciju "Jesen 94" za oslobađanje Podveležja i Veleža.

"Užasno sam se usprotivio toj Drekovićevoj odluci.", kaže Oručević, "Rekao sam mu da je ta operacija politički nekorisna i vojno apsurdna. Jer, bio sam jedan od onih koji su 1993. pregovarali sa srpskim snagama u Podveležju i odnosi koje smo tada uspostavili s njima spasili su Mostar. A sad je trebalo da napadamo te srpske linije. Do tri ujutro sam ubijeđivao Drekovića da osutane od Operacije, uvjeravajući ga da Tuđman i Šušak još nisu završili posao koji su počeli u Hercegovini, te da naši mirovni procesi u Mostaru mogu da propadnu. Šefkija Džiho mi je pružao punu podršku."

Šefkija Džiho, pored ostalog, priča: "Kad sam vidio kakve će razmjere operacija imati, bio sam iznenađen. Dreković je odlučio da vrlo brzo ide u Operaciju, a ja sam mislio da se za nju treba mjesecima pripremati. Pitao sam ga je li ikada bio u Podveležju, i rekao je da nije. Rekao sam mu: Slušaj, generale, ako kreneš tako brzo u Operaciju, ili ti nema 41. mostarske slavne brigade, ili neće biti srpske 8. motorizovane iz Nevesinja."

Oručević i Džiho više su puta odlazili u Jablanicu da pokušaju odgovoriti generala Drekovića od ove Operacije. Ali, nisu ga mogli ubijediti.

"Kada sam se uvjerio da ne mogu ubijediti generala Drekovića, otišao sam predsjedniku Izetbegoviću i tražio od njega, kao vrhovnog komandanta, da odgodi Operaciju.", kaže Oručević. "Predsjedniku sam izložio specifičnost situacije u Hercegovini, te da nam nije potrebno otvaranje tog fronta, jer srpska strana kod nas miruje. Međutim, ni kod Izetbegovića nisam naišao na razumijevanje."

Zanimljivo je da predsjednik Izetbegović nije niti rekao generalu Rasimu Deliću, kao komandantu generalštaba Armije RBiH, da je Oručević dolazio kod njega i tražio odgađanje Operacije.

[херцеговац]

Oručević i Džiho tvrde kao su u razgovorima o operaciji "Jesen 94" primijetili da je general Dreković opterećen tadašnjim uspjesima generala Atifa Dudakovića u Krajini. Oručević vjeruje da se Dreković, kao vojnik u krvi, jednostavno uzbudio na Dudakovićeve uspjehe i da je taj rivalitet mogao dati i pozitivne rezultate. Džiho se sjeća da ga je general Dreković , u toku priprema za operaciju "Jesen 94", pitao ima li u Podveležju 300 kvadratnih kilometara prostora. "Shvatio sam to kao neku utakmicu između njega i Dudakovića, jer je Dudaković tih dana u Krajini oslobodio 300 kvadratnih kilometara prostora", kaže Džiho.

Istina, odluka o operaciji "Jesen 94" odnosno Zapovijest za operaciju donijeta je pet dana ranije nego zapovijest o operaciji "Grmeč 94". Međutim, spektakularne pobjede 5. Korpusa na Grabežu i prodori do Kulen Vakufa događali su se od 25. do 28. oktobra. Svakako, pobjede 5. Korpusa jesu iskorištene za podizanje borbenog morala boraca 4. Korpusa za operaciju "Jesen 94". Bez sumnje, uspjesi 5. Korpusa utjecali su i na generala Drekovića nakon što je donio odluku o Operaciji. I ratni komandant 41. motorizovane slavne brigade Esad Humo izjavio je kako se general Dreković operacijom "Jesen 94" htio takmičiti s Dudakovićem.

Generalštab Armije RBiH, svojom Direktivom za 1994. godinu, dao je zadatak komandi 4. Korpusa da te godine oslobodi Borke, Podveležje, Velež i nastavi dejstva prema Nevesinju i Bileći. Dakle, komanda 4. Korpusa bila je obavezna da te godine pokuša osloboditi Podveležje i Velež. Odluka o vremenu i načinu izvođenja te operacije bila je u nadležnosti komandanta Drekovića. Međutim, ni on nije mogao da krene u Operaciju bez odobrenja komandanta Rasima Delića.

Članovi komande 4. Korpusa znali su da im valja uložiti velike napore kako bi mostarske i druge borce južne Hercegovine motivisali za borbu protiv srpskih snaga u Podveležju. Jer, linije između srpskih snaga i Armije R BiH mirovale su dvije godine. I ne samo da su mirovale! Zbog snažnih napada HVO-a i Hrvatske vojske na Mostar, čelni ljudi Mostara i 4. Korpusa bili su prisiljeni da uspostave dobru tajnu saradnju s generalom Mladićem i njegovim komandantima, pa su srpske snage iz Podveležja pomagale borcima 4. Korpusa u odbrani slobodnog Mostara. Doduše, pomagale su za novac, ali su pomagale.

Izviđači 42. brdske brigade vratili su se 7. novembra 1994. sa posljednjeg izviđanja srpskih položaja u Podveležju. Narednog dana, komandant brigade Esad Šejtanić predao je komandantu 4. Korpusa generalu Drekoviću kasetu na kojo su snimljeni svi neprijateljski položaji, tehnika, ljudstvo... Dreković je bio oduševljen. "Od početka rata ovako nešto nisam vidio", rekao je on. Temeljno izviđanje neprijateljskih položaja u pozadini uradila jei komanda 41. motorizovane slavne brigade.

[херцеговац]

Operacija "Jesen 94" trebalo je da bude najveća ofanziva boraca 4. Korpusa Armije RBiH protiv srpske vojske u Hercegovini. U pripremanju Operacije najvažnije je bilo izvidjeti srpske položaje u dubini okupirane teritorije. Zato su u okupirani dio Podveležja gotovo svakodnevno upućivani izviđači koji su kamerama snimali srpske položaje do Nevesinja. Snimili su njihova komandna mjesta, vatrene položaje haubica, minobacača, tenkova, praga, logističke centre, centre veze, kasarne...

"Bili smo uvjereni u uspjeh Operacije", prisjeća se jedan od glavnih izviđača 42. brdske brigade Ismet Ćatić. "Na svim četničkim položajima koje je trebalo da napadamo je vladala mirnodopska atmosfera. Vidjeli smo da među njima ima dosta starijih ljudi. Vjerovali smo da ćemo ih mi, prekaljeni ratnici, za nekoliko sati otjerati do Nevesinja. Lahko ćemo! Takvo uvjerenje je vladalo među nama uoči Operacije."

Načelnik štaba 42. brigade Edin Obradović također je sa grupom diverzanata ušao u dubinu okupirane teritorije radi izviđanja. Gledajući ogroman prostor Podveležja koji treba napasti u Operaciji, on se zapitao: "Da ovo nije prevelik zalogaj?"

Ofanziva je detaljno isplanirana, ali je imala kobni nedostatak: od prevelikog optimizma, Komanda 4. Korpusa se nije sjetila da uradi rezervni plan u slučaju da Operacija ne uspije, pa ni kako da, u tom slučaju, izvuče i spasi borce koji će se naći u okruženju.

U čitavom dosjeu operacije "Jesen 94" ne postoji nijedan dokument, pa ni jedna rečenica u kojoj bi bila i nagoviještena mogućnost da Operacija neće uspjeti. General Ramiz Dreković ovako je to objasnio: "Da je postojala sumnja da Operacija neće uspjeti, u nju se ne bi ni išlo." On tvrdi da je bila dužnost potčinjenih komandi, a ne komande 4. Korpusa, da razrade rezervnu varijantu.

Komanda 4. Korpusa poslala je kurirom Štabu Vrhovne komande ključne dokumente operacije Jesen na odobrenje. Na osnovu tih dokumenata i karte na kojoj je šematski prikazana Operacija, u Štabu Vrhovne komande su znali da će u neprijateljsku pozadinu biti ubačeno 990 boraca. Sad, kad znamo šta se dogodilo, postavlja se pitanje zašto u Štabu Vrhovne komande nisu bili oprezniji i predvidjeli mogućnost da se tako veliki broj boraca može naći u okruženju. Zašto su u Glavnom štabu olahko prešli preko činjenice da nije urađena rezervna varijanta?

Nakon što je dobio izvještaje da su jedinice spremne za operaciju Jesen, general Ramiz Dreković je 6. novembra 1994. godine, "u cilju obezbjeđivanja neprekidnosti funkcionisanja sistema RIK-a" u predstojećim borbenim dejstvima, naredio formiranje tri IKM-a: prvo u Blagaju, drugo na Zlataru kod Konjica i treće u Odžacima (Bjelimići). Dreković je odlučio da operacijom Jesen komanduje sa IKM-a u Blagaju, koji je bio smješten u zgradi Pošte.

U naređenju o "regulisanju ponašanja u borbi" general Dreković podsjeća na odredbe Ženevske konvencije i naglašava: "Zabranjujem masakr nad zarobljenim neprijateljskim vojnicima i civilnim stanovništvom, pljačku i paljenje imovine."

Ovim dokumentom Dreković je naredio: "Sa ubacivanjem jedinica u neprijateljsku pozadinu otpočeti na dan D u 20.00 sati, a napad otpočeti na dan D + 2 u 06.00 sati." Dan D je bio 9, a D plus 2 je 11. novembra.

Ubijeđen u uspjeh Operacije, on je naredio komandantima da u toku borbi spriječe "nastanak euforičnog stanja zbog postignutih uspjeha, koje za posljedicu ima smanjenu opreznost", te tražio da zabrane borcima "samoinicijativno čišćenje terena, kako bi se gubici poslije uspješnih aktivnih borbenih dejstava smanjili."

Bilo je to zaista humano naređenje. Međutim, ono akterima operacije Jesen na glavnom pravcu napada u Podveležju nije bilo ni od kakve koristi. Tada im je jedino moglo koristiti naređenje koga nije bilo - kako da se, desetkovani, a mnogi i ranjeni, izvuku iz okruženja. U Komandi 4. Korpusa, punoj oficira koji su se nadmetali u maštovitosti kako da obezbijede IKM-ove i komandanta Korpusa, niko se nije sjetio takvog naređenja, iako su u pitanju bile sudbine 990 hercegovačkih boraca koje su planirali ubaciti iza neprijateljskih linija. A sjetili su se i potkovica kako bi zaštitili konje da u podveleškom kamenjaru ne oštete kopita.

Artiljerci 4. Korpusa, pod komandom Nedima Hode, uspjeli su 9. novembra da kroz demilitarizovanu zonu prevezu i čuvenu haubicu 132 mm, koju su borci od milja zvali Sultan. Sultan je kraj Mostara prošvercovan u kamionu za humanitarnu pomoć.

Dreković je naredio da borci u operaciji Jesen nose bijele trake. Kasnije ćemo vidjeti da je to bila pogrešna odluka. U svim školama u Mostaru obustavljena je nastava. Nekoliko Mostaraca je imalo mobitele i oduzeti su im, radi bezbjednosti. Ipak, u zoni odgovornosti 4. Korpusa gotovo svi su znali za operaciju.

S obzirom na to da je u operaciji Jesen trebalo u neprijateljsku pozadinu ubaciti gotovohiljadu vojnika, Komanda 4. Korpusa je odlučila da polovinu boraca uputi u Podveležje 9. 11., odnosno dva dana prije otpočinjanja ofanzive, a drugu polovinu naredne noći. Prema toj naredbi, u noći 9. 11. u neprijateljsku pozadinu svoje grupe ubacuju 42. brdska brigada, dio jedinice SOPN, 41. motorizovana slavna brigada sa vodom iz 43. brdske brigade i 49. istočno-hercegovačka brigada sa četom Samostalnog bataljona Prozor. Naredne noći ulaze 4. muslimanska lahka brigada, četa 44. brdske brigade, odred policije Bosna 4 i preostali dio SOPN-a.

Vođe grupa koje su ubacivane u dubinu dobile su šifrarnike i nove motorole čija je čujnost bila i do 20 kilometara. Ali, svima je naređeno da ugase motorole i ne javljaju se do pred sam početak borbenih dejstava 11.11. u 6 sati ujutro. To "vrijeme obavezne tišine" u neprijateljskoj pozadini do početka borbi naređeno je iz dva razloga: da se ne troše baterije i da neprijatelj u eteru ne uhvati njihovu komunikaciju i ne dokuči o čemu se radi.

Komandant 42. Brdske brigade Esad Šejtanić izdao je 8.11. naređenje svojim jedinicama, kao i jedinicama koje su mu bile potčinjene, za izvršenje njihovih zadataka u Jeseni. Manevarski bataljon 42. brigade, pod komandom Dine Rahića, dobio je zadatak da napada na pravcu Kukričina gomila-Gnjilo brdo-Ljupčina.Drugi bataljon, pod komandom Mehe Ljeve, zajedno sa IDV-om 45. brdske brigade, dobio je pravac napada Kobiljača-Gumanci-Gornja Rabina-Fatnjača. Prvom bataljonu, pod komandom Zije Božića, naređeno je da napada na pravcu Kamena-Žuberin-Klepetuša. Zajedno s njim napadala je i jedna jedinica SOPN-a.Treći bataljon, kojim je komandovao Emin Šuta, dijelom snaga napadao je na pravcu Čomori-Donje brdo-Brštanik, a dio snaga je držao u rezervi. Šutin zamjenik Miralem Boškailo je dobio zadatak da komanduje rezervnim snagama 42. brigade, te dijelom SOPN-a i 45. brigade.

Komandant Prvog bataljona 42. brigade Zijad Zijo Božić je svojim borbenim grupama 9. novembra 1994. naredio: "Sa zarobljenim vojnicima postupati u duhu Ženevske konvencije. U slučaju nailaska na porodice agresorskih vojnika, a posebno sa ženama, djecom i starima, postupati humano. Odlaskom jedinica u dubinu, zabranjujem paljenje i rušenje vjerskih objekata." Bilo je to posljednje naređenje koje je potpisao ovaj hrabri hercegovački ratnik.

Oko 19 sati 9. novembra u Vranjevićima su se postrojile borbene grupe 42. brdske brigade i SOPN-a koje su dobile zadatak da se te noći ubacuju u neprijateljsku pozadinu. Obratili su im se komandanti Esad Šejtanić i Nihad Bojadžić. Šejtanić je svojim borcima kazao ovo: "Dok puca, svako ti je neprijatelj. Kad prestane, ni slučajno ubijati i maltretirati zarobljene vojnike, ni slučajno ubijati ili maltretirati civile, ni slučajno silovati, ni slučajno paliti kuće ili crkve." U tom smislu je govorio i Nihad Bojadžić.

Zbog uvjerenja u siguran uspjeh Operacije, svim jedinicama, pa i 42. brdskoj, naređeno je da u dubini neprijateljske teritorije ne uništavaju tenkove, prage, haubice i sve ostalo naoružanje, nego da ih zaplijene i zaštite. Također su se u svim borbenim grupama nalazili stručnjaci za razne vrste oruđa, pa je tako u grupi koja je napadala prage bio borac koji je znao voziti pragu, u grupi za tenkove - tenkista, i slično.

[херцеговац]

Borci 42. brdske brigade i SOPN-a, podijeljeni u četiri grupe, 9. novembra 1994. uvečer krenuli su na noćni marš u razmaku od po sat vremena. Neki su ponijeli deke, koje su prostirali na cestama i preko njih prelazili kako na prelazima ne bi ostajali njihovi tragovi. Sve su grupe ulazile u dubinu istim putem, između neprijateljskih položaja na Kobiljači i Gnjilom brdu. Taj tajni prolaz odabrale su izviđačke grupe 42. brdske brigade. Put je bio miniran, ali su ga specijalne jedinice uoči Operacije očistile.

Sve grupe su neopaženo prošle između neprijateljskih linija. Prva grupa je stigla na Jarakovu kitu u jedan sat poslije ponoći, a posljednja oko 4 ujutro 10. novembra. Rahimić je u toku marša dvije grupe iz 42. brigade, iz bezbjedonosnih mjera, uputio u Nećigrad. Grupa koja je dobila zadatak da u rejonu Bišine minira asfaltni put Nevesinje-Mostar produžila je s Jarakove kite na zadatak. Bila je to grupa 42. brdske brigade.

Vodiči su proveli grupe kroz neprijateljske položaje i prije zore se vratili u Vranjeviće. "Dan koji smo imali pred sobom", piše Džemo Rahimić u izvještaju koji je podnio nakon operacije Jesen, "iskoristili smo za odmor i dodatno izviđanje neprijateljskih položaja. Odmah je uočeno da je na vatrenom položaju praga došlo do izmjene u odnosu na prethodna izviđanja, kada je ustanovljeno da četnici raspolažu s pet praga. Tada je uočeno da se na vatrenom položaju nalaze dvije prage. Detaljnim izviđanjem nismo mogli uočiti ostale prage. "Rahimić piše kako o novonastaloj situaciji nije mogao obavijestiti pretpostavljenu komandu jer je po naredbi komandanta brigade provjera veze bila zakazana u 5.45 sati 11.11.1994. godine.

Jarakova kita je visoko brdo iznad Rabine. Obrasla je šumom, pa su borci, bez straha da budu otkriveni, osmatrali srpske položaje na širokom prostoru Podveležja prema Nevesinju. S obzirom na to da je cijeli dan malo vozila saobraćalo između Nevesinja i Podveležja, činilo im se da srpski vojnici i ne slute šta će im se dogoditi.

Međutim, oko tri sata poslijepodne 10.11., na Jarakovu kitu se vratila grupa koja je imala zadatak da minira put u Bišini. Komandir grupe je izvjestio Rahimića da zadatak nisu izvršili, jer su baš na tom dijelu puta Srbi postavili kontejner s 20-ak četnika. Kazali su kako u zasjedu nisu uletjeli jer su četnici, pretresajući teren, galamili. To je bio znak da Srbi očekuju napad 4. Korpusa Armije RBiH.

Ista grupa uveče je ponovo upućena prema Nevesinju da na pogodnom mjestu između Bišine i Bakračuše minira put. Ali, grupa ni taj zadatak nije izvršila. U pola šest uvečer 10.11., borbene grupe su krenule sa Jarakove kite prema srpskim položajima koje je trebalo da napadnu u zoru.

U vrtači iznad sela Šipovac u Podveležju, gdje se u zoru 10. novembra, nakon napornog noćnog marša kroz dubinu neprijateljske teritorije, smjestilo 113 boraca Drugog bataljona 41. motorizovane slavne brigade pod komandom Šefika Šemića, ništa nije nagovještavalo dramu. Međutim, tog jutra srpski vojnici su otkrili sumnjive tragove koji su vodili od Dobrča prema Šipovcu. Našli su dosta omota od čokolade i opušaka. Zato je petnaestak njih, podijeljenih u više patrola, upućeno u pretres terena. Prilazili su vrtači iz više pravaca. Patrola koja se oko 10.30 sati prikradala gornjem ulazu u vrtaču mora da je čula žamor.

Rafali su iznenadili Šemićeve borce, a neke i probudili. Dohvatili su se oružja i u panici pucali, a da nisu znali ni kuda ni na koga. Začas je čitava vrtača bila ispunjena dimom i mirisom baruta. Borci su grabili opremu, a mnogo šta i ostavljali, i u panici počeli da bježe sjeveroistočno prema Veležu. Šemić je onima koji su mogli da ga čuju naredio - povlačenje u Velež. Više od stotinu boraca bježalo je prema Veležu, a da nisu ni znali koliko ih četnika napada.

A u vrtači je ležao teško ranjeni Amir Ćatović. Četvorica njegovih saboraca: Meho Isić, Ramiz Puce, Zulfo Jelovac i Mirsad Husić Cana, odlučili su da podijele sudbinu s njim. Zauzeli su položaje i čekali četnike. Ali, malobrojni srpski vojnici nisu ulazili u vrtaču, nego su pratili glavninu jedinice koja se povlačila prema Veležu.

Glavnina Šemićeve jedinice još je neko vrijeme pucala prema četnicima, a onda nastavila da se probija kroz kamenjar i šiblje. Kad su izbili na livadu opasanu kamenom ogradom i šumom, Šemić je odlučio da se dalje ne povlače nego da tu formiraju kružnu odbranu.

Šemićev vezista Alen Đuliman pokušavao je da uspostavi vezu sa IKM-om 41. slavne brigade na Guberači, gdje se nalazio komandant Esad Humo, ali nije uspijevao. Srpski vojnici su stalno galamili i stvarali buku kako bi izgledalo da ih ima mnogo, ali im se nisu približavali.

Oko podne, srpskim patrolama je pristiglo pojačanje. Mostarski borci su gledali kako pristižu dva kamiona i iz njih iskaču vojnici obučeni u crna odijela i s crnim povezima oko glava. Vodili su i pse, i razvijeni u strijelce trčali prema vrtači gdje su se zabarakadirali mostarski borci. Srpski vojnici su im prišli sasvim blizu i pozivali na predaju. Mostarski borci su odgovorili bombama i žestokom paljbom. Srbi su više puta jurišali, ne vjerujući da toj grupi boraca, koje su opkolili, ne mogu ništa. Ali, mostarski borci su ih svaki put vraćali. Bile su to bliske borbe, često bombama i tromblonima.

Šemićevi borci čuli su kako Srbi od svoje minobacačke posade traže da gađaju vrtaču. Ali, minobacačlije nisu bile precizne, pa su projektili letjeli iznad vrtače. Onda su Srbi na cesti koja vodi prema releju na Veležu postavili PAM i počeli da odozogo pucaju po Šemićevim borcima. Potom je i sa čuke iz pravca Poljica na njih otvorena mitraljeska vatra. Nisu imali rješenja kako da se zaštite od PAM-a, koji ih je s Veleža imao kao na dlanu, a ni od mitraljeza.

Srećom, zbog daljine, nišandžija PAM-a s Veleža promašivao je mostarske borce, a zablokirao je i mitraljez s Poljica. Oko pet popodne počela je da pada hladna kiša. Taj prolom oblaka mostarski borci doživjeli su kao Božiji dar. Vezista je uspio uspostaviti vezu s komandantom Humom. Veza je često prekidana, ali su se sporazumjeli. Šemić je šifrovano obavijestio Humu da su napadnuti i da mu se jedinica nalazi u okruženju.

Stalni pozivi na predaju, neprekidna pucnjava i lavež pasa djelovali su razarajuće na nerve Šemićevih boraca. U jednom trenutku, Džemo Dedić toliko je "pukao" da se podigao iza zida, i držeći sijač smrti sa beskrajnim redenikom, počeo da doziva četnike: "Dođite ovamo, majku vam četničku, da vidite kako balija bije!" I, stojeći nezaštićen iznad zida, u transu je pucao. Četnici su umuknuli. Zašutjeli su i mostarski borci. Tek tada su vidjeli kako su rafali pokosili šumu ispred njih kao da je trava.

Kiša je i dalje nemilice padala. Neprekidno je grmjelo i sijevalo. Kijamet u Podveležju ubio je volju i kod srpskih specijalaca da napadaju na mostarske borce. Kada se smračilo, Mostarci su otvorili prema četnicima silovitu vatru, uzvikujući tekbire. Kanonada uz tekbire trajala je nekoliko minuta. A onda je Šefik Šemić naredio pokret još dublje u Velež. Odlučili su da marširaju do planinskih koliba kako bi se sklonili od kiše, vjetra i studeni.

Komanda 4. Korpusa je oko 16 sati 10.11. saznala preko PEB-a da je u Podveležju otkrivena jedinica 41. slavne brigade. Oficir Obavještajnog odjela Korpusa Enver Tahirović, prema ustaljenoj praksi, tu je informaciju proslijedio svim jedinicama koje su angažirane u operaciji Jesen.

Komandant Armije RBiH armijski general Rasim Delić smatrao je da je otkrivanjem naše jedinice u Podveležju "Operacija diskreditovana" i da je "njen uspjeh doveden u pitanje", jer je agresor odmah procijenjivao da li je ubačena jedna ili više jedinica i koja im je namjera. To je bio ključni momenat Operacije i trebalo je razmišljati kako ublažiti posljedice", zaključuje komandant Delić.

Ali, Komanda 4. Korpusa nije bila pripremila nikakav plan za slučaj da neka od grupa bude otkrivena prije početka ofanzive. Zašto general Ramiz Dreković, nakon što je saznao za otkrivanje jedinice u Podveležju, nije ništa izmijenio u planu Operacije, pa i otkazao Operaciju?

"Plan nije igračka da ga mijenjate za sat", kaže on, "U pozadinu je na više pravaca već bilo ubačeno nekoliko stotina boraca. Da smo odustali, to bi značilo da smo ih ostavili da se bore sami." I tadašnji načelnik Štaba 4. Korpusa Redžo Mehić smatra da se zbog otkrivanja grupe nikako nije smjela odgađati Operacija, nego, naprotiv, "zbog pomoći tim ljudima moralo se krenuti u ofanzivu još odlučnije."

Da li je Dreković, sve i da je htio, imao vremena da otkaže Operaciju i povuče jedinice iz dubine? Prokletstvo ove operacije je bilo i u tome što je svim komandantima i komandirima, koji su sa borbenim grupama ušli u neprijateljsku pozadinu, naređeno da isključe motorole i da ih ne smiju uključivati do pred sami početak Operacije, i oni su to ispoštovali. Znači, nije im bilo moguće motorolom izdati naredbu o povlačenju. Bio je to veliki propust u planiranju Operacije. Pitanje je da li bi i vodiči imali vremena da prije početka Operacije pronađu baš sve borbene grupe u dubini i prenesu im naredbu o povlačenju.

[херцеговац]

U Podveležje je u noći 10/11 novembar trebalo ubaciti još nekoliko stotina boraca. Komandant 41. slavne brigade Esad Humo je u 18 sati poslao izvještaj Komandi Korpusa u kojem je pisao: "Drugio dio snaga za ubacivanje u dubinu privremeno zauzete teritorije je spreman i čeka znak za ubacivanje."

Bilo je jasno da su srpske snage, nakon otkrivanja grupe u Podveležju, pojačali linije i postavili zasjede na mogućim prolazima. A vjerovatno se ni mostarskim borcima nije ulazilo u četničku pozadinu znajući da je Šemićeva grupa u Podveležju otkrivena. Tako se neposredno pred početak operacije Jesen Komanda 41. slavne brigade našla u nezavidnoj situaciji, jer nije mogla, onako kako je zamislila, da izvede napad na jako neprijateljsko uporište na Ravnicama. Humo je iza pola noći korigovao plan napada na Ravnice i donio odluku da borci koji nisu uspjeli da se ubace u dubinu izvrše snažan frontalno-bočni napad od Džihinih kuća, ovladaju rejonom Ravnice, te nakon toga produže pravcem Busak-Nova čatrnja-Rioč, "gdje imaju u potpunosti izvršiti zadatak shodno zapovijesti".

Međutim, Komanda 42. brdske brigade te noći je u neprijateljsku pozadinu ubacila sve preostale borbene grupe iz svoje brigade kao i SOPN-a i 45. brdske brigade. Tako je iz ove tri jedinice u neprijateljsku dubinu ubačeno oko 700 boraca. Borci ovih jedinica su u noći 10/11. 11. u grupama iz Vranjevića odlazili u neprijateljsku pozadinu. Članovi komandi nikome od njih nisu kazali da je tog dana u Podveležju otkrivena grupa iz 41. slavne brigade.

Borbene grupe 42. brdske brigade koje su te noći krenule u neprijateljsku pozadinu srećno su prošle između prvih srpskih linija, ali su noćni marš nastavili po strašnoj kiši, vjetru i studeni. Kolone su se često prekidale i komandiri su se vraćali po zaostale grupe i priključivali ih glavnini snaga. "Borci su sve to stoički podnosili. Nije bilo nikakvog gunđanja ni prigovaranja", napisao je u izvještaju Meho Ljevo, komandant 2. bataljona 42. brdske brigade.

Pred ponoć je i komandant Manevarskog bataljona 42. brdske brigade Dino Rahić u Vranjevićima postrojio dvije grupe iz svog bataljona. Prva grupa, pod njegovom komandom, imala je zadatak da napada srpske položaje na Gnjilom brdu, a druga, pod komandom Nermina Borčaka, selo Dubovicu. Rahić je naredio svom pomoćniku za bezbjednost Nijazu Đulmezu da izađe is stroja, ostane u Vranjevićima i priključi se grupi od 50 boraca koji im trebaju priskočiti u pomoć kad prvi ešalon razbije srpske snage. Đulmez, ponesen borbenim elanom svojih saboraca, rekao je Rahiću: "Pred svima kažem da odbijam naređenje! Idem s vama u borbu kao običan borac."

Šejtanić je tačno u ponoć poslao borbeni izvještaj komandantu 4. Korpusa generalu Drekoviću u kojem ga je izvjestio da su "sve borbene grupe ubačene u dubinu srpsko-crnogorskog agresora" i da se sve jedinice 42. brigade "nalaze u punom stepenu borbene gotovosti". Ovaj Šejtanićev izvještaj bila je posljednja depeša koja je stigla u Blagaj prije početka borbenih dejstava.

Oko 200 boraca 42. brdske brigade stiglo je u selo Žulja i sklonili su se u podrum zapaljene kuće Rame Ćatića. Naložili su vatru i čekali vrijeme polaska u akciju. To su bile borbene grupe koje su napadale Gumance, Kamenu, Velinu gomilu, Žuberin... Među njima je bio i Zijad Zijo Božić, komandant prvog bataljona 42. brdske brigade, koji je vodio borbenu grupu na Kamensko brdo. Saborci pamte da je Zijo tad rekao ismetu Ćatiću: "Kad završi rat, ti ćeš mi, Isma, prodati ovdje zemlje da napravim vikendicu."

Zijad Božić je rođen 26. avgusta 1970. u Maslinama kod Stoca. Pred rat je na području Maslina i Borojevića osnovao ogranak Patriotske lige. Njegov ratni put je istovjetan s ratnim putem većine hrabrih stolačkih boraca. Učestvovao je u više bitaka u stolačkoj općini, branio je Mostar u Šantićevoj, na Bulevaru i u Cernici. Preživio je golgotu hercegovačkih boraca u nesretnoj operaciji deblokade Sarajeva "Koverat" decembra 1992. godine. I on je 20. septembra 1993. učestvovao u tragičnoj bici za mostarski Hum.

Oko tri sata poslije ponoći borcima su podijeljene bijele trake za obilježavanje. Emir Eminović Kvale se našalio: "Zašto bijele? Znači li to - predaja?" Potom su sve jedinice krenule prema srpskim položajima na prvoj liniji i po dubini. Da li su ih pripadnici srpske 8. motorizovane nevesinjske brigade čekali spremni?

Zijad Zijo Božić rasporedio je svoje najbolje borce u pet borbenih grupa. On je odabrao da vodi grupu od šesnaest saboraca u napadu na jako srpsko uporište Kamensko brdo odnosno selo Kamena. Zadatak je bio da napadnu srpske vojnike na položajima i u rezervi te zarobe tenk. Zijo Božić i njegovi vojnici nisu izviđali ranije Kamensko brdo nego Gradinu. Kamensko su izviđali borci Mirze Kudre. Međutim, dan uoči akcije odlučeno je da se Kudra i Božić zamijene. Božiću i njegovoj grupi prikazani su video-snimci Kamenskog brda na kojima su se vidjeli dva bunkera, koji su zapravo bili dobro obezbijeđeni kontejneri, tenk i tri kuće u kojima su smješteni srpski vojnici.

Božićeva grupa je pred svitanje bezbjedno stigla nadomak Kamenskog brda. Vodič im je bio Salko Šemić Saćo koji je rođen u ovom selu. Na brežuljku, iznad groblja, istočno od Kamenskog, malo su se odmorili. Bilo je još dosta vremena do početka napada i Božić je s manjom grupom boraca otišao na Kamensko da izvide srpske položaje. Ušli su neopaženo u selo u vidjeli bunkere, a na terasi srednje kuće ugledali stražara. Sjedio je i držao pušku na koljenima. Tražili su tenk, ali ga nisu našli. Kod Zije su se odmah javili znaci sumnje: zašto je sklonjen tenk?

[херцеговац]

Zijo Božić i njegovi saborci vratili su se na brežuljak gdje su potom jeli i napravili plan napada na Kamensko brdo. Pola sata prije početka napada ušli su u selo. Božić je naredio iskusnim ratnicima, koji su imali nadimke Stočanin i Zijo, da likvidiraju stražara i napadnu kuće. Bilo je dvadesetak minuta do šest kad je Stočanin prišao kući ispred koje je i dalje sjedio stražar. Odlučio je da se prebaci za zidinu preko puta stražara i tu čeka početak akcije. Neopaženo je ušao u zidinu i ugledao – transporter, koji izviđači nisu registrovali. Od straha je sjeo. Kad se pribrao, odlučio je da nađe Božića i kaže mu za transporter. Ali, usput je šutnuo kamenčić koji je zazvečao u noćnoj tišini.

Stražar ga je ugledao, podigao se i povikao: "Ti, ti! Dođi ovamo! Majku vam ustašku, ovdje ste došli!" Povlačeći se, Stočanin je zapucao prema stražaru, koji je bolno viknuo: "Ooooj! Zorane!" Stočanin je dotrčao do Zije s kojim je bilo još nekoliko boraca. "Šta je?! Što si pucao?", pitao je Zijo Stočanina. "Gotovo je, otkriveni smo! Pucaj! U zidini je transporter!", rekao je uzbuđeno Stočanin i pokazao zidinu iza koje je bio sakriven transporter.

U blizini je tad eksplodirala bomba i lakše ranila vodiča Šemića. Odmah je iz svih bunkera na Kamenskom brdu otvorena vatra po stolačkim borcima. Tako se na Kamenskom brdu, dvadesetak minuta prije početka operacije Jesen, zametnula žestoka borba. Ipak, hrabri Zijini borci uspjeli su se organizovati i ovladali su čitavim selom. Uništili su i onaj transporter koji je Stočanin pronašao, a u drugim zidinama su pronašli i zarobili još jedan transporter i tenk. Zijo je tada komandantu Šejtaniću poslao šifrovanu poruku da su zarobili dvije "kornjače", a jednu uništili. To je bila prva radosna vijest u operaciji Jesen. Što se Kamenskog brda tiče, nažalost, i posljednja.

Zijo je tražio od Mirsada Kope Boškaila, koji je bio tenkista, da uđe u tenk, izađe s njim iz zidine i dejstvuje. Ali, Boškailo je bio ranjen i nije mogao tenkom dejstvovati po srpskim snagama koje su pristizale. Pokazalo se da su u selu Kamena tog jutra u kućama bila samo dvojica stražara, a da su ostali srpski vojnici zanoćili u bunkerima i drugim položajima oko sela. "Izdaja! Od ovoga nema ništa!", rekao je Zijo saborcima. "Čovječe, šta ti je?", rekao mu je Stočanin, "Imamo tenk, imamo transporter, drugi transporter smo uništili, selom ovladali..." "Zapamti – izdaja!", rekao mu je Zijo. I doista, srpskim snagama je pristizala pomoć.

Već su imali četvoricu ranjenih. Zijo je ranjenicima naredio da se povuku i sklone u šumu. Šifrovano je obavijestio komandanta Šejtanića da na Kamenskom ne ide dobro i tražio da u pomoć pošalje dio jedinice iz Žuberina. No, to nije bilo moguće jer je od Žuberina prema Kamenskom bio brisani prostor.

Uskoro je i Zijo lakše ranjen. Ali, i dalje se borio. Popeo se na tenk i pucao iz brovinga po srpskim bunkerima koji su bili zaštićeni zemljom i balvanima. Istovremeno je i Stočanin skočio na transporter, pa su zajedno pucali po srpskim položajima. Četvorica srpskih vojnika istrčala su iz bunkera i uspjeli da pobjegnu niz strminu. Zijo je procijenio da u bunkerima više nema niko i odlučio je da se prvi prebaci do njih.

"Štiti me", rekao je Zijo Stočaninu i potrčao prema bunkerima. Međutim, odmah ga je presjekao rafal iz "sijača smrti". Saborci su pritrčali i sa čistine ga izvukli do zaklona i pokušali da mu previju ogromnu ranu na prsima. Dok su ga previjali, vidjeli su da mu je i motorola isprobijana. Tražio je da ga izuju i izuli su ga. "Bježite! Izvlačite se dok još možete!", govorio je Zijo saborcima. Mnogo je krvario i brzo izgubio svijest. Sklonili su ga dublje u selo, ali brzo je izdahnuo. Ovaj stolački zlatni ljiljan u trenutku svoje pogibije imao je 24 godine.

Srpskim snagama na Kamenskom brdu i dalje su stizala pojačanja. Srbi su prodrli u selo i posve potisnuli naše borce. Jurili su ih istim onim tenkom koji su jutros zarobili i s kojeg je Zijo pucao. A onda su otvorili vatru i sa Donjeg brda, koje se nalazi preko puta Kamenskog, dvjesta metara južno. Uoči operacije izviđači tamo nisu primjetili nikakve srpske položaje i Donje brdo niko nije ni napadao. Ali, jutros su Srbi bili tu i snajperima gađali Zijine borce.

Nisu imali izbora nego da se povlače preko goleti kojom su sinoć došli na Kamensko, pa ko preživi. Morali su bježati južnom stranom brežuljka, a tako su bili žive mete snajperima i mitraljezu sa Donjeg brda. Rafal je po prsima presjekao Ernada Ajanića koji je odmah umro. Emir Ratkušić Rime je ranjen u rame, ali je nastavio da trči. Potom je sjeo između dvije stijene i izgledalo je kao da spava. Kad su Stočanin i Peha dotrčali do njega, Peha ga je prodrmao i rekao: "Šta spavaš?! Idemo!" Ali, Ratkušićeva glava je samo klonula. Bio je mrtav, jer je ponovo bio pogođen u vrat. Geleri granata dva puta su pogađali Senada Hajdarevića. Borci su ga uspijeli iznijeti do groblja, gdje je i podlegao. Onda su ga saborci sklonili u šumu, a poslije rata su pronašli njegovo tijelo.

Petorica boraca uspjeli su pretrčati čistinu i skloniti se u groblje, i zauzeli su položaj u zaklonu iza kapele. Srpski vojnici trčali su za njima do groblja i pozivali ih da se predaju. No, u groblje nisu smjeli ući nego su se vratili u Kamensko po pojačanje. U šoku, ovih pet boraca iz Božićeve grupe onda su krenuli prema Žuberinu. No, odmah su se vratili jer su srpski vojnici tenkom gađali grupu koja je napadala Žuberin i koja se sad povlačila. Petorica preživjelih ušli su dublje u šumu i lutali bez orijentacije. Pribrali su se kad su predvečer ugledali srušenu džamiju u selu Žulja. Prateći dalekovod, oko pola noći su stigli u Vranjeviće. Na slobodnu teritoriju stigla su i petorica ranjenika koje je Zijo ranije povukao s Kamenskog. Ali, ranjeni Mirsad Boškailo Kopa nestao je u šumi i niko ne zna kako je poginuo.

Tako su od njih šesnaest iz grupe Zije Božića, koji su te noći, puni elana, krenuli na Kamensko brdo, petorica poginula, a šestorica ranjena.

[херцеговац]

Na Velinu gomilu je napadala grupa od dvadesetak iskusnih i hrabrih diverzanata, od kojih su njih 14 bili oficiri. Sa Veline gomile su srpske snage kontrolisale put iz slobodnog dijela stolačke opštine prema Nevesinju. Uzeti Velinu gomilu i selo Čomore značilo je omogućiti 4. Korpusu Armije A RBiH da bez muke, cestom, dovlači nove snage i logističku podršku prema Nevesinju. Na Velinoj gomili Srbi su podigli dva bunkera između kojih je bio kamenjen i balvanima ukopan i zaštićen kontejner.

Grupu je predvodio 28-godišnji, tada već proslavljeni ratnik, Senad Seno Zećo, koji je sve do pred početak operacije Jesen komandovao Manevarskim bataljonom 42. brdske brigade. Senad Zećo je rođen 20. 10. 1966. godine u Stocu. Bio je član Patriotske lige i jedan od organizatora otpora u stolačkoj opštini. U bici za oslobađanje Stoca juna 1992. godine Zećina jedinica je prva otvorila vatru na četnike. Formiranjem brigade Bregava, Zećo je raspoređen među diverzante. Sa grupom saboraca, među kojima je bio i Nusret Balavac, Zećo je 11. 11. 1992. učestvovao u bici za Čomore, selo koje se nalazi ispod Veline gomile. Učestvovao je i u čuvenoj i tragično okončanoj operaciji deblokade Sarajeva nazvanoj Koverat. Tada je, izvlačeći se iz neprijateljske pozadine, ranjen u snijegom zavijenoj Jahorini. Uz pomoć prijatelja Nedžada Pehilja i Selvedina Ivankovića Džoa, uspio je tada da stigne na slobodnu teritoriju.

Kada su HVO i Hrvatska vojska napali 4. Korpus Armije RBiH, Seno se istakao u bitkama za odbranu Mostara u Šantićevoj, na Cernici i Bulevaru. U tim borbama je ponovo ranjen. Sa svojim diverzantima je 30. maja 1993. godine učestvovao u oslobađanju Bijelog polja.

U bici na Kičinu 14. avgusta 1993., kada su HVO i HV probili linije odbrane 4. Korpusa, Seno se ponovo istakao svojom hrabrošću. I u operaciji Neretva 20. septembra 1993. opet je bio u grupi boraca koji su nakratko uspjeli osloboditi brdo Hum iznad Mostara. U povlačenju s Huma pokušao je iznijeti tijelo mrtvog saborca i ponovo je bio ranjen. Među hercegovačkim borcima uživao je ogroman ugled i bio je istinski uzor i vođa svojim Stočanima.

Uoči operacije Jesen, roditeljima i supruzi Saneli nije govorio da se ponovo priprema poći u borbu. Već je imao sinčića od deset mjeseci, a očekivali su uskoro i drugo dijete. Budući da je već više puta bio ranjavan, trebalo je da ga povuku u Komandu 42. brigade. Ali operacija Jesen nije mogla proći bez njega i Nusreta Balavca, jer prisustvo njih dvojice značilo je neizrecivo mnogo za borbeni moral i samopouzdanje boraca.

Nusret Balavac je rođen 1966. u Aladinićima kod Stoca. I on je bio član Patriotske lige i organizator otpora u rodnim Dubravama. Zapravo, u svim bitkama u kojima je učestvovao Seno, učestvovao je i on, rame uz rame sa svojim nerazdvojnim saborcem. Zajedno su učestvovali u oslobađanju Stoca, u operaciji Koverat, skupa se borili u Šantićevoj, na Bulevaru i u Cernici, u oslobađanju Bijelog Polja i na Kičinu, gdje je ranjen spasavajući dvojicu saboraca, te na Humu. Ratnu slavu stekao je već 11. 11. 1992. predvodeži diverzante u napadu na jako četničko uporište u selu Čomori.

Ni on nije trebao ići u ovu bitku, jer je imao visoku temperaturu. Ali, bio je to isuviše hrabar ratnik da bi ostao iza svojih saboraca. Inače, pred operaciju Jesen 94 bilo je odlučeno da Nusret Balavac pređe u odred policije Bosna 4 na položaj komandira čete. Ali, tražio je da sa svojim saborcima iz Stoca i Dubrava obavezno učestvuje u ovoj ofanzivi.

Senad Seno Zećo i Nusret Balavac zajedno su posthumno dobili najveće ratno priznanje Armije RBiH - zlatni ljiljan, a u sjećanjima i srcima svojih bivših saboraca žive kao legende i istinski heroji rata za odbranu državnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Dobrovoljac je bio i treći tragični junak s Veline gomile, Suad Sudo Boškailo. Imao je 22 godine. Bio je jedan od organizatora otpora u rodnom selu Hodovo. Kad su Bošnjaci i Hrvati 1992. zajedno oslobađali Stolac od srpsko-crnogorskog agresora, on je sa svojom jedinicom napadao od Hodova prema Šćepan krstu. Mnogi njegovi saborci, Bošnjaci, tada su se uključili u HVO, a kasnije su završili u logorima Dretelj, Gabela i Heliodrom. On je odbio da se priključi HVO-u. Pristupio je na neko vrijeme HOS-u, jer je ta formacija priznavala Bosnu i Hercegovinu. Kad je u Mostaru formirana brigada Bregava, odmah joj se priključio. U napadima HVO-a i HV-a na Mostar, istakao se u borbama u Šantićevoj i na Bulevaru. I on je sa Senom i Nusretom učestvovao u bici za Čomore 1992. godine. Komandant 42. brdske brigade Esad Šejtanić pokušao je ubijediti Suada da ne učestvuje u ovoj akciji, jer je dotad već nekoliko Boškaila poginulo. Ali, on nipošto nije želio ostati iza svojih ratnih prijatelja.

Dakle, tačno na drugu godišnjicu napada na Čomore, koji se nalaze ispod Veline gomile, trebalo je da počne operacija Jesen i oni su trebali napasti tu čuvenu četničku utvrdu - Velinu gomilu.

Zapravo, svi borci koji su određeni da napadaju Velinu gomilu bili su iskusni i poznati hercegovački ratnici koji su zajedno sa Zećom i Balavcem prošli sve spomenute bitke. Suadov amidžić Sedin Sejdo Boškailo se desetak dana pred operaciju Jesen oženio, ali se dobrovoljno javio da sa saborcima krene u ofanzivu. Omer Hajdarević je imao problema s leđima, ali kad mu je kući došao Seno Zećo i upitao "hoće li ga to ostaviti", odmah je uzeo svoj "sijač smrti" i pošao s njim.

[херцеговац]

Zećina grupa se također noć uoči Operacije, po kiši, vjetru i studeni, ubacila u neprijateljsku pozadinu i nekoliko sati se odmarala u jednoj štali u Žuljima. Mokri i promrzli, ćaskali su. Sejdo Boškailo i Suad Kaplan, smijući se, pokazivali su šljemove koje su prvi put ponijeli u borbu. Šljemove im je na silu utrpao bokserski trener iz Mostara Enver Eno Novaković.

U Žuljima je Omer pitao Zeću: "A šta, Seno, ako ne uspijemo da uzmemo Velinu gomilu?" U pripremi operacije to pitanje niko nije postavljao. Kao što Komanda 4. Korpusa nije razradila rezervnu varijantu, nije to uradila ni Komanda njihove 42. brigade. Dok su te noći u Žuljima čekali vrijeme polaska na Velinu gomilu, nisu imali ni vremena ni volje da razmišljaju šta da urade ako Operacija ne uspije. Ustvari, da su svi bili ratni genijalci poput Napoleona, ne bi uspjeli naći rješenje kako da se u tom slučaju izvuku s Veline gomile. Jer, oko Veline gomile su bila jaka četnička utvrđenja: desno Kobiljača, lijevo Kamensko brdo, pozadi Gumanci, ispred Čomori, a dolje Gradina. "Nemoj slutiti", rekao je Zećo Hajdareviću.

Na polasku prema Velinoj gomili dali su riječ jedan drugome da ranjenike ne smiju ostaviti. Zećo je mitraljesca Omera Hajdarevića, Jasminka Makitana - Makija, Džemu Tuku, Adema Vraču i Ramiza Idriza rasporedio na brežuljak Obala koji s lijeve strane dominira nad Velinom gomilom. Njihov zadatak je bio da odatle dejstvuju po Velinoj gomili, ali i štite saborce koji će iz neposredne blizine napasti utvrđenje.

A Senad Zećo, Nusret Balavac, rođaci Suad i Sedin Boškailo, Musair - Musa Đulić, Semir Hajdarević - Tito, Edo Sinanović - Ustaša, Arif Fazlić i ostali, pola sata prije operacije, stigli su nadomak Veline gomile. Zauzeli su položaje rubom vrtače u kojoj je bio parkiran kamion i presjekli su telefonski kabal. Čekali su 6,00 sati, vrijeme početka Operacije. Ali, ranije je zapucalo na Kamenskom brdu. Upalili su motorole i čuli glas nekog četnika: "Balije, čekamo vas!"

Stolački borci odmah su ispalili dva projektila u bunker na kome je bila osmatračnica i vidjeli su kako detonacija baca u zrak jednog stražara, a dvojica bježe u podzemni kontejner. Odmah su izrešetali i kamion, u kome nije bilo nikoga. Ali na njih je otvorena vatra iz bunkera koji se nalazio desno prema Kobiljači, a za koji nisu znali. To ih je zbunilo. Pribrali su se i srpski vojnici u bunkerima koje su napadali i odgovorili su mitraljeskom paljbom.

Naši borci čekali su da grupa Avde Idriza razbije četnike u selu Čomori, koje se nalazi ispod brijega, jer su računali da će im tada biti lakše uzeti Velinu gomilu. Zećo je javio Šejtaniću da imaju problema, ali da se nadaju kako će Velinu gomilu staviti pod kontrolu. Međutim, već se razdanilo i nisu više mogli izlaziti iz zaklona. Srpski vojnici su ih, pucajući, dozivali: "Hajde, balije! Izlazite! Čekamo vas već pet dana!" I oni su uzvraćali vatrom i dozivali četnike.

Ubrzo su borci koji su napadali Velinu gomilu čuli i vidjeli kako lijevo, na proplanku prema Kamenskom brdu, srpski artiljerci pale tenk, koji nakon izvjesnog vremena počinje naizmjenično dejstvovati po njima, Kamenskom brdu i grupi Omera Hajdarevića. Tenkom su ih gađali i sa kote Gradina koju je trebalo da napada grupa SOPN-a. Oko 8 h, četnici su zapucali na njih i iz Gumanaca, odnosno s leđa, jer Gumance niko nije ni napadao. Tako su se našli u potpunom okruženju.

Nisu imali drugog izbora nego da krenu prema Gumancima, i pokušaju se potom prebaciti preko goleti brijega Obala, s kojeg ih je i dalje mitraljeskom vatrom štitio Omer Hajdarević. U podnožju brijega Obala nalaze se dvije vrtače, jedna iznad druge. Bez obzira što su četnici sa svih strana pucali na njih, sretno su stigli u prvu vrtaču. Tu su shvatili koliko je njihov položaj beznadežan. Jer, valjalo im je trčati uz kameniti brežuljak koji je kao na dlanu bio izložen srpskim položajima udaljenim ne više od 200 metara. Uvjeren da nemaju šansi za proboj, Nusret Balavac je predlagao da u vrtači formiraju kružnu odbranu i da se bore. Ipak su se odlučili na proboj, nadajući se da će bar neko preživjeti. Srpski vojnici su neprekidno pucali na njih, psovali ih i dozivali.

Seno Zećo ih je podijelio u dvije grupe. Odredio je da se u prvoj grupi probijaju Sedin Sejdo Boškailo, Musa Đulić, Senad Bilal Leki, Semir Hajdarović Tito i Arif Fazlić, a u drugoj, zajedno s njim, Nusret Balavac, Suad Boškailo, Selvedin Dizdar, Edin Sinanović i Suad Kaplan. Senina grupa trebalo je da štiti prvu dok se izvlači. Ali, Seno Zećo je ranjen u desnu nogu. Ležao je kraj kamenog zida, gdje su ga previli. "Trčite, sad ću i ja!", naredio je saborcima i, ranjen, pucao kako bi im pomogao u izvlačenju.

Borci prve grupe, u razmacima od dvadesetak metara, trčali su preko kamenog brijega. Kako bi koji potrčao iz vrtače, četnici su za njima otvarali strahovitu vatru, posebno iz mitraljeza. Ali, četnički mitraljezac je bio neiskusan i rafalno je pucao za njima, a oni su mu, krivudajući lijevo i desno, izmicali. Omer Hajdarević je sa Obale mitraljezom ometao četničkog mitraljesca. Sejdo je također pretrčao dio čistine i legao iza zida u vrhu vrtače. Potom je, hramljući, potrčao i Seno Zećo. Trčao je pravo ispod brijega, i Sejdo mu je dovikivao: "Seno, desno, desno, desno...!" Ali, Seno je i dalje trčao pravo.

U vrtači je u stomak smrtno ranjen Suad - Sudo Boškailo. Semir Hajdarević - Tito ga je previo. Semir je sretno pretrčao preko brijega, a onda je pojurio i Sejdo Boškailo. Trčao je čistinom, a oko njega su šibali meci. Poluokrenut prema četnicima, pucao je iz automata. Tada je ugledao zastrašujuću sliku u Gumancima: tenk, pragu, nekolike haubice, iz kojih su po njima pucali, vidio mnogo kontejnera i kamiona, sanitet sa velikom bijelom zastavom, pa drugu veliku, srpsku zastavu... Vidio je i četnike kako leže i pucaju. Čuo ih je kako viču: "Bježe balije! Bježe balije! Okreći top! Okreći top!" Na vrhu brijega stigao ga je mitraljeski rafal. Metak ga je pogodio u glavu i bacio nekoliko metara. Skinuo je probijeni šljem i prsti su mu upali u ranu koja je obilno krvarila. Iščupao je busen trave sa zemljom i stavio na glavu da zaustavi krv. Dozivao je saborce i tražio pomoć. Prema njemu je pojurio Jasminko Makitan koji je vidio kako u podnožju brijega eksplodira granata i baca u zrak nekog našeg borca.

Sejdo je nastavio da trči, držeći jednom rukom busen na rani a drugom pucajući. Kad su mu Omer, Makitan i drugi saborci počeli iza brijega previjati ranu vidjeli su da nije duboka ni opasna kako je mislio. Šljem mu je spasio život. Drugi metak pogodio je ruksak na njegovim leđima i prosvirao kroz čuturu za vodu. Niz leđa mu je tekla voda, a ne krv.

Zbog snažne pješadijeske i artiljerijske vatre kojom je Obala bila pokrivena, svi su se morali povlačiti. Kad su se sklonili u šumu, Sejdo je kazao: "Ljudi, u vrtačama ima još naših. Seno je ranjen. Hajde da se vratimo i pomognemo im u izvlačenju. "Jesi li lud?! Hoćeš li da svi izginemo?!", rekli su mu.

A šta se dogodilo sa drugom grupom Zećinih saboraca koji su ostali u vrtačama ispod brežuljka Obala? Budući da su četnici sa Gumanaca pješadijskom i artiljerijskom vatrom već bili potpuno pokrili brežuljak, naši borci nisu se usuđivali trčati preko brisanog prostora.

Neosporno je da je Suad Boškailo bio smrtno ranjen u stomak i da ga je previo Semir Hajdarević. Kad je njegovo tijelo razmijenjeno, na stomaku mu je i dalje bio zavoj. Semir Hajdarević tvrdi da je gledao kako je u Seninoj blizini eksplodirala granata i da je od nje poginuo. Jasminko Makitan vjeruje da je Seno ranjen od projektila ispaljenog iz RPG-a. Omer Hajdarević je uvjeren da je Seno ranjen i drugi put od metka, jer je vidio kako ispod brijega metak pogađa nekog našeg borca.

Pretpostavlja se da su četnici zatekli Senu Zeću živog. Prema jednoj verziji, teško ranjenog su ga mučii, pa ubili. Prema drugoj, kad su mu se primicali, Seno je aktivirao bombu pod sobom. I zaista, kad je njegovo tijelo razmijenjeno, grudni koš mu je bio raznesen.

U vrtaču su zajedno ostali Nusret Balavac i Suad Kaplan. Nusret je imao motorolu i neko vrijeme je komunicirao sa Šejtanićem. Njihov dramatični razgovor pratili su mnogi akteri operacije Jesen. "Ne znam odakle me gađaju. Mnogi su poginuli. Teško da ću i ja preživjeti. Ovi je izdaja!", govorio je Balavac Šejtaniću, i na kraju rekao: "Evi ih, pretresaju teren. Razbiću motorolu!" Iako mu je Šejtanić sugerisao da ne razbija motorulu, Balavac ju je razbio i pocijepao razgovornik.

Kad je iznad njih eksplodirala granata i podigao se dim, Suad Kaplan je to iskoristio, jurnuo preko čistine i srećno pretrčao preko brijega. Nusret Balavac je ostao u vrtači. Četnici su mu se primicali. Da li su ga zarobili, mučili, pa ubili, ili je prije aktivirao bombu pod sobom? Kad je njegovo tijelo razmijenjeno, i njegov grudni koš je, kao i Senin, bio raznesen. Tačno za mjesec dana trebalo je da navrši 28 godina. Nije dosanjao san da se vrati u rodne Aladiniće kod Stoca.

Semir Hajdarević Tito, Sedin Boškailo, Arif Fazlić, Musair Đulić i Ramiz Idriz su krenuli prema Dabrici, gdje su im se Srbi najmanje nadali, i stigli do korita Radimlje. Naredne večeri su ih četnici otkrili kod Suhe rijeke, napali ih i pozivali da se predaju. Grupa se razbila, a Boškailo i nekoliko saboraca peti dan su se izvukli na slobodnu teritoriju. Hajdarević je stigao u Kozice u Dubravama i, gladan i izmučen, krenuo drumom. Nabasao je na grupu bojovnika HVO-a koji su ga zarobili. Proveo je u zarobljeništvu 15 dana. Kada su njegovi saborci saznali gdje se nalazi, presreli su tri kamiona HVO-a i odvezli u Blagaj. Postavili su ultimatum - kamione će osloboditi kad HVO oslobodi Hajdarevića. Ta neobična razmjena odmah je izvršena.

[херцеговац]

Izviđačko-diverzantska grupa pod komandom Semira Razića imala je zadatak na napadne u Žuberinu vod podrške u pripravnosti, vozni park i kuhinju. U ovoj borbenoj grupi bilo je 26 diverzanata. Među njima bilo je i nekoliko boraca iz susjednog bošnjačkog sela Žulji, u kome su Srbi na početku rata ubili 33 civila, uglavnom starce i starice.

Grupa je zauzela položaje oko Žuberina neposredno pred početak Operacije. Tačno u šest ujutro borac Šefko iz ručnog bacača je ispalio projektil prema školi u kojoj su bili smješteni logističari i kuhari. To je bio znak za početak akcije. Tada su se začula dva ezana. Jedan je s jednog kraja sela učio Ismet Ćatić, a s drugog Mujo Tuka.

Bunovni srpski vojnici istrčali su pred školu pitajući se šta se dešava i ko puca. Sat vremena nije bilo ozbiljnije borbe niti je iko izlazio iz svojih zaklona. Borci Razićeve grupe dovikivali su se iza svojih zaklona da bi zaplašili srpske vojnike u Žuberinu. U neko doba su primijetili da izvjestan broj srpskih vojnika bježe iz sela. Otvorili su vatru i ubili jednog od njih, a onda su krenuli prema selu. Ozbiljniji otpor srpska vojska pružila je samo na ulazu u selo, gdje su postavili mitraljez "osamdesetčetvorku".

U deset sati borci su poslali izvještaj Komandi 42. Brigade da su "ovladali rejonom Žuberina, uzeli velike količine municije, a ima i zarobljenika". U školi su našli dosta ratne opreme. Pripadnici diverzantske grupe 42. Brdske brigade pozvali su sve mještane Žuberina da se okupe nasred sela i oni su, preplašeni, izašli iz kuća. Tada je iz podruma jedne kuće na njih neko otvorio vatru. Više puta su ga pozivali da se preda, ali čovjek nije htio. I kada je jedan od boraca namjestio RPG da ispali projektil u kuću, jedna je žena zaplakala i zamolila: "Nemojte ga ubiti! Ja ću otići po njega i donijeti pušku!" Žena je otiša u kuću i ubrzo su iz podruma izašli oboje. Žena je nosila pušku i predala je borcima. "Čovjeka koji je pucao nismo ni ošamarili", tvrdi Ismet Ćatić.

Ćatić kaže da su on i drugi članovi grupe koji su rođeni u Žuljima dobro poznavali sve te komšije Srbe. "Bile su tu i četiri djevojke, ljepotice", veli Ćatić, "A u grupi su bila 24 momka. Niko nije ni pomislio da im kaže kakvu ružnu riječ. Gordana Čabrilo, djevojka koju sam dobro poznavao a koja se tresla od straha, uletila mi je u zagrljaj i rekla: "Ismete, ne daj nas!"

"Iako su mi četnici ubili oca Smaju, amidžu Dervu i svu amidžinu porodicu i tridesetak komšija, shvatio sam da ja ovim ljudima ne mogu ništa ružno učiniti. I nisam mogao dokučiti kako ljudi mogu biti zvijeri i ubijati bespomoćne civile", kaže Ćatić.

Zatražili su od mještana da im skuhaju kahvu, a potom i da zakolju ovna i pripreme ga za ručak. Ćatić je uzeo motorolu od Razića, upalio zarobljeni kamion i odvezao se izvan sela. Uspostavio je vezu sa zamjenikom komandanta Džemom Rahimićem koji se nalazio na IKM-u na Jarakovoj kiti. Potom je Ćatić uspostavio vezu i sa komandantom Šejtanićem, koji ga je pitao može li poslati pomoć Ziji Božiću na Kamenskom brdu. Ćatić ga je obavijestio kako vidi sav taj prostor do Kamenskog brda i da je to zasad neizvodljivo.

Članovi ove borbene grupe bili su opijeni slavom lahke pobjede do koje su došli a da niko nije bio ni ranjen. Nedžad Pehilj - Peha motorolom je pozvao Esada Šejtanića i rekao mu: "Komandante, kad ćeš stići u Žuberin? Mi smo već pripremili pečenog ovna." Šejtanić je znao da se stvari loše odvijaju, pa mu je odgovorio: "Pazite da vam ne bude po onoj narodnoj - ražanj pripremljen, a zec u šumi."

Nešto kasnije Ismet Ćatić nazvao je komandu 42. brigade i pitao za stanje na ratištu. Pomoćnik komandanta Dino Žarkušić mu je rekao: "Otišlo je sve u materinu. Sačekaj grupu Zije Božića i izvlačite se." Ovan je već bio pečen, ali nisu imali vremena da ga jedu. Članovi diverzantske grupe su postavili eksploziv u školu i nekoliko drugih objekata. Potom su, oko pola pet uveče, krenuli iz sela vodeći i civile, jer im je tako naređeno. Ali, na izlasku iz sela ugledali su veliki broj srpskih vojnika obučenih u crne uniforme, koji su, sa dvije prage i trocjevcem, išli na njih frontalno. Uzvratili su iz dvije zolje i morali su bježati.

"Šta ćemo sa civilima?", pitao je neko Ismeta Ćatića. "Pustite ih sve! Pustite sve!", odgovorio je on. "Bježite!", viknuli su civilima. I počeli su da bježe i jedni i drugi. Svako na svoju stranu.

Grupa se razbila u dva dijela. Manji dio grupe, u kojoj je bio i Ćatić, odlučio se na izvlačenje prema Žuljima, odnosno pravcem kojim su i došli. Ali, većina njih smatrali su da je izvlačenje istim putem rizično i krenuli su prema Dabrici. Ćatićeva grupa izvukla se iste večeri, a Pehiljeva nakon pet dana, ali svi su srećno stigli na slobodnu teritoriju.

Nekoliko godina kasnije u Mostaru su se sreli Ismet Ćatić i njegov poznanik Damir Bukvić, koji se tog 11. 11. 1994. nalazio u grupi srpskih vojnika koji su se primicali Žuberinu. "Pojedosmo mi onog vašeg ovna u Žuberinu", rekao mu je Bukvić.

Simo Čabrilo iz Žuberina kao pripadnik 8. Motorizovane brigade srpske vojske, kada je otpočela operacija Jesen nalazio se na prvoj liniji na Ravnicama, koju su borci 4. Korpusa napadali i s čela i iz pozadine. Nakon kraha Operacije i povratka kući, Čabrilo je saznao šta se toga dana događalu u Žuberinu.

Simo Čabrilo veli da su se u kući tada nalazili i njegov 81-godišnji otac Lazo, koji je bio slijep, i majka Slavojka. Armijski borci su i od njih, kao i od svih ostalih mještana, tražili da izađu iz kuće. "Bili su korektni", kaže Simo Čabrilo, "Kada su vidjeli da je moj otac slijep, rekli su im da ne moraju izlaziti i da ostanu u kući."

Sve civile, kojih je prema nekim podacima bilo 22, armijski borci su uveli u jednu kuću. Čabrilo kaže da nikoga nisu ni pipnuli. "Razgovarali su, a čuo sam da od ostalih nije iskakao ni Ismet Ćatić, komšija iz Žulja, iako mu je 1992. ubijen otac."

Simo kaže da je armijski borac Avdo Medar Žuti ugledao starog poznanika Slavka Čabrila. Pozdravili su se i Medar mu je rekao. "Slavko, ne boj se što smo ovdje." Medar je tad zamolio Slavka da im zakolje ovna i pripremi za ručak. Slavko je to i uradio, ali nije bilo suđeno da pojedu ovna jer su morali bježati. Poveli su sa sobom i sve civile, ali, kako Čabrilo priča, samo do spomenika. "Kada su ugledali naše vojnike, a bili su to Bilećani, pustili su civile i počeli da bježe i jedni i drugi. Civilii u selo, a borci preko brda", kaže Čabrilo.

On, također, kaže da je u operaciji Jesen poginulo dosta njihpvih starješina i vojnika. "Izginuli i vaši, izginuli i naši, i eto ti", kaže on. "U nas se tada govorilo", sjeća se Čabrilo, "da je ta ofanziva 4. Korpusa bila nepotrebna."

Čabrilo tvrdi da njihovi vojnici na prvim linijama ponekad nisu otvarali vatru na borce 4. Korpusa koji su se povlačili, Jer, veli, njih je na prvim linijama bilo malo, a boraca u povlačenju mnogo.

O zločinu nad Bošnjacima u susjednom selu Žulja, Čabrilo kaže ovo: "Na početku rata iz Žulja su odvedena 33 civila muslimana i o njima se do sada ništa ne zna. Komšije muslimani i nas optužuju za taj zločin, kao da znamo šta se dogodilo s njima i zašto ih nismo upozorili šta im se može dogoditi. Tu je bila vojska i bili su rezervisti, i oni su to uradili. A šta je ko uradio, ja ne znam. To se može sto puta provjeriti: ima zakon, ima sud, pa šta je ko uradio, neka i odgovara. Moj otac je govorio da se ne pamti da je ikad Čabrilo ubio Ćatića niti Ćatić Čabrila. Mislim da nije ni u ovom ratu."

[херцеговац]

Zadaci Manevarskog bataljona 42. brdske brigade pod komandom Dine Rahića bili su da zauzmu kotu 694 - Gnjilo brdo i selo Dubovice, da štite lijevi bok drugim grupama i spriječe pristizanje pomoći četničkim snagama iz Podveležja preko Čobanovog polja. Nakon uzimanja Gnjilog brda i Dubovice, borci Manevarskog bataljona trebalo je da se u rejonu Lokvi spoje sa borcima 41. slavne brigade. Na Gnjilom brdu se nalazilo komandno mjesto jedne jedinice srpske vojske, a u Dubovici centar veze, sanitet i vod u pripravnosti.

Rahić je vodio grupu od 25 boraca na Gnjilo brdo, a komandir čete Nermin Borčak također 25 boraca na Dubovice. Oni su pred ponoć 10.novembra posljednji krenuli iz Vranjevića u neprijateljsku dubinu, jer je Gnjilo brdo svega dva i po kilometra iza prvih neprijateljskih linija. Ali, zbog mraka, kiše i vjetra, borci su se sporo kretali. Kad su izbilu u rejon Vlaka, već je bilo oko pola šest i Borčakova grupa više nije mogla do početka Operacije da stigne do sela Dubovice, udaljenog šest-sedam kilometara. Rahić je zato naredio Borčaku da blokira put iz pravca Dubovice.

Pred početak Operacije Dino Rahić je sa nekoliko boraca pošao da još jednom izvide srpske položaje na Gnjilom brdu. Zbog mraka i kiše, morali su se primaći sasvim blizu bunkerima. Iznenadili su se kad su kod prvog kontejnera vidjeli stražara kako na kiši oprezno osmatra i drži pušku na gotovs. Bio im je to znak da četnici očekuju napad. Ali, stražar ih nije primijetio. Krenuli su dalje i srušili dio kamene ograde. Srpski stražar je panično pitao: "Ko je?! Ko je?!" Zapucali su prema njemu. "Turci!", viknuo je stražar.

Razvila se bitka u kojoj je grupa Dine Rahića za desetak minuta zaposjela Gnjilo brdo. Bili su iznenađeni da se u kontejnerima nalazilo dvostruko više srpskih vojnika nego što ih je bilo kad su izviđali. Srpski vojnici bili su obučeni u crne uniforme, koje u vrijeme izviđanja niko od njih nije nosio.

Kada je pucnjava utihnula, nekoliko srpskih vojnika je ležalo mrtvo ispred prvog kontejnera. Iz drugog kontejnera-bunkera srpski vojnici su pobjegli prema prvim linijama u Gološeve kuće. Jedan srpski vojnik je bio teško ranjen i Rahić je naredio grupi svojih boraca da odu do njega i previju ga. Ali, ranjenik je izvadio pištolj. "Ne pucaj! Hoćemo da ti pomognemo!", govorili su primičući se oprezno. Ali, ranjenik je podigao cijev pištolja prema njima. Nisu imali izbora i prije su pucali.

Zauzevši položaje iza kamene ograde, Rahićevi borci su nastavili da se prepucavaju sa srpskim vojnicima koji su pobjegli sa Gnjilog brda i zabarakadirali se u Gološevim kućama. Nijaz Đulmez je neoprezno pogledao preko kamenog zida i našao ga je smrtonosni metak. Bio je jedini šehid iz ove grupe. Rahić je šifrovano javio komandantu 42. brigade Esadu Šejtaniću da je Gnjilo brdo oslobođeno. Javio je i da imaju jedno "srce". A "srce" je bio tajni znak za šehida.

Rahićevi borci su na Gnjilom brdu zapalili jedan kontejner kao znak borcima koji su napadali susjednu Kobiljaču da je Gnjilo brdo slobodno. Ali, u kontejneru je bilo puno bombi, mina i druge municije, te su na Gnjilom brdu počele da odjekuju jake eksplozije. Na njih su zapucali i ljudi sa Kobiljače koji su se tamo slobodno šetali. Rahić, kome se učinilo da je i Kobiljača slobodna, pokušao je da stupi u vezu s Mehom Ljevom i kaže mu da ne pucaju po njima jer je Gnjilo brdo oslobođeno. Ali, vezu nije dobio. Zatražio je od Šejtanića da javi Ljevi kako je Gnjilo brdo slobodno i da njegovi borci pucaju po našima. Šejtanić mu je odgovorio: "Budite oprezni: na Kobiljači su četnici. Meho Ljevo je ranjen."

Kako su u Podveležju borbe nakratko vođene samo u Banjdolu, četnici su otud, preko Čobanova polja, uputili rezervne snage da bi pružili pomoć svojim jedinicama koje su napadali borci 34. I 45. Brigade i SOPN-a. Osam kamiona punih četnika stiglo je preko Čobanovog polja. Jedni su nastavili vožnju, a drugi su se razvili u strijelce i napali borce Manevarskog bataljona. Ove borce su četnici napadali s Kobiljače, Kukričine gomile i iz Gološevih kuća.

Rahić je javio komandantu Šejtaniću i načelniku Štaba Obradoviću o četničkim pojačanjima koja stižu preko Čobanovog polja i o vatri koju trpe na Gnjilom brdu. Šejtanić mu je signalizirao da je ofanziva propala i naredio da brane Gnjilo brdo što duže kako bi borcima iz dubine olakšali izvlačenje. Rahić je tražio podršku artiljerije, ali su im artiljerci slabo pomogli.

Od početka operacije Rahić i Borčak nisu imali vezu. Borčak je preko motorole slušao šta se dešava na bojištu, ali nije mogao ni sa kim uspostaviti vezu. Prvih sati Ofanzive borci Borčakove grupe nisu vodili borbe. Štiteći zaleđe Rahićevoj grupi, zaposjeli su položaje i čekali eventualni srpski napad iz pravca Dubovice. U neko doba vidjeli su da prema njima jurišaju trojica vojnika. U prvi mah su Borčakovi borci pomislili da su to četnici, pa su htjeli da ih pobiju. "Ne pucajte! Možda su naši!", rekao im je Borčak. Kad su se približili, vidjeli su da ovo borci nose bijele trake oko glava. "Odložite oružje! Naši smo!", viknuo im je Nermin Borčak. Oni su zastali, vjerujući da su upali u četničku zasjedu.

Borčak se podigao i pokazao im svoju bijelu traku. "I mi smo Armija, ne bojte se!", rekao im je. Ali, oni su ga gledali nepovjerljivo. Mladić koji mu je bio najbliži uperio je sijač u njega i htio da puca. "Momak, ne pucaj! I mi smo Armija. Evo trake, evo šifrarnika!", uvjeravao ih je Borčak. Uspio je da smiri mladiće. Oni su se ubzo pribrali i kazali da su iz 45. brigade, da je njihova grupa razbijena, da ne poznaju teren i da su krenuli nasumice.

Potom se pojavila velika kolona boraca koji su se povlačili iz Rabine. Nosili su nekoliko ranjenika. S njima su bila i četvorica zarobljenih četnika. Borčak je pitao jednog zarobljenika jesu li znali za Operaciju. Odgovorio je: "Jesmo, ali nismo znali kuda ste nam ušli."

Borčakova grupa se povlačila s borcima iz Rabine i sastala se s Rahićevom grupom. Još neko vrijeme ove dvije grupe su branile Gnjilo brdo i u tim borbama im je nekoliko boraca ranjeno. Predveče su se i oni morali povlačiti. Međutim, četnici su im već presjekli put kojim su ušli, a napadali su ih s više strane. Nisu imali drugog izbora nego da se, pod borbom, povlače kroz minsko polje. Magla koja je prekrila Gnjilo brdo, Kobiljaču, Čobanovo polje i Kukričinu gomilu, a zatim i mrak, pomogli su im da se bez žrtava izvuku na slobodnu teritoriju.

[Николај]

Јел' можеш да наведеш извор за ову муслиманску верзију, из које је то књиге?

[херцеговац]

Књига се зове по операцији.

У суштини је то ред истине, ред текбир пропаганде.

Ствар је да се са њом не слажу ни мостарска турадија.

Посебно када наводи оно са једне стране Мостарци са друге Србо-црногорски агресор, а суштина је да се на том потезу са српске стране налазио народ који је 1992-ге изашао из долине Неретве на потезу јужније од Чапљине до сјеверније од Мостара... самим тим доста и Мостараца.

Било је и Радиних Билећана и наравно Невесињаца. У суштини, Невесињци су се у пријератним временима спуштали у Мостар у потрази за послом.