09-11-2013, 04:53 AM
Investicioni kriminal
Neposredno nakon zavođenja takozvane demokratske vlasti u Srbiji, pojavile su se i čitave horde privredno-obaveštajnih organizacija koje su se ustoličile na ovom delu Balkana, bolje nego kod svoje kuće. Na njihovoj meti su sve državne institucije, počevši od Vlade Srbije pa naniže, prema lokalnoj samoupravi.
Jedan od najboljih primera kako evroameričke korporacije pretvaraju male države u "otvoreno društvo", a zapravo ih svode na nivo najobičnije kolonije, desio se 2004. godine prilikom izgradnje kargo centra na aerodromu u Surčinu, čija je vrednost procenjena na oko 100 miliona dolara. Kao investitor se pojavila se firma „Dyncorp" iz SAD. Treba znati da su iza „Dyncorpa", kao finansijske i konsultantske kompanije, stajale sve same "zvezde" srpske propasti iz devedesetih: Robert Gelbard, bivši specijalni izaslanik Bila Klintona na Balkanu, Vilijam, šef misije OEBS na Kosovu i Metohiji, bivši generali vojske SAD, penzionisani agenti CIA, diplomate na raspolaganju američkoj administraciji, pa čak i Agim Čeku, u to vreme komandant takozvanog Kosovskog zaštitnog korpusa! Važno je pomenuti i to da "Dyncorp International" kao privatna kompanija spada među prvih dvadesetak "ugovarača" američke vlade, da je centrala firme je u Restonu, u Virdžiniji, te da je pružala usluge za američku vojsku na područjima svih većih ratišta, kao što su bili Bosna, Somalija, Haiti, Kolumbija, Kosovo i Kuvajt. U Srbiju se "Dynacorp" nije ušunjala tek tako, nego je platila koliko treba (i kome treba) da zauzme jedan od strateški najvažnijih transportnih centara u regionu.
Na isti način deluju gotovo sve strane institucije, s tom razlikom što neke od njih dolaze kao pravi okupatori, zahtevaju od porobljenog domaćina najbolji smeštaj, najbolji poslovni prostor i apsolutnu poslušnost. Malo je građana u Srbiji koji znaju da se kancelarija NATO pakta u Srbiji nalazi u zgradi Ministarstva odbrane, da se kancelarija Međunarodnog monetarnog fonda nalazi u sred Narodne banke Srbije, da je Beograd…
Osim klasične špijunaže, Srbiju dana kupuju i razaraju javnosti potpuno nepoznati investicioni fondovi iz Amerike, Nemačke, Velike Britanije, Austrije, pa čak i Mađarske, koji imaju zadatak da Srbiju osakate na svaki mogući način. Najpre prema "modelu" nekadašnjeg američkog državnog sekretara Henrija Kisindžera koji je primenjivan na južnoazijske narode("…dovoljno je da ih ostavimo bez hrane").
Investicioni fondovi koji su u Srbiji već pustili svoje pipke, porobili ili sasvim uništili domaću proizvodnju, imaju svoje ime. Iz nekog razloga srpska javnost ništa ne zna o njima. Važno je pomenuti neke od njih: Intel Capital (Nemačka/SAD), Crimson Capital (SAD), Libertas Capital (Velika Britanija), Primus Venture Capital (Mađarska), VP Eastern Europe Rebate (Nemačka), Technology Venture Capital Facility pri Evropskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD).
Već je poznato da se EBRD u Srbiji pojavljuje ne samo kao banka nego i kao investitor, i to u "projektima" koji su, slobodno govoreći, kriminalnog tipa, jer su mnogi od njih pokrenuti mimo važećih zakona. Ali, korumpirani srpski "voždovi" uvek nude više: zakon nije problem-zaobići ćemo ga!
Lovočuvari u Srbiji
Kad god se neki retki glas usprotivio ovakvoj pljački državnih dobara u Srbiji, ili bilo kakvoj drugoj vrsti strane agresije zamaskirane u ljudska prava i slobode, armija nevladinih organizacija (NVO) je kolektivno ustajala da zaštiti svoje donatore. Srbija je prepuna lažnih humanitaraca. U njoj deluju Fond za humanitarno pravo, Helsinški odbor za ljudska prava, Inicijativa mladih za ljudska prava, Beogradski centar za ljudska prava, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava…
Svi oni služe samo svome donatoru i politici one države odakle novac dolazi.
Pojedini pokreti i organizacije koji su razapeti na krst zbog suprotnog mišljenja, sa razlogom tvrde da je delovanje pomenutih NVO je u najgrubljem sukobu sa interesima građana Srbije i Republike Srbije i njenim zakonima, te da im je, zapravo, osnovni cilj urušavanje državnog poretka i suverenosti zemlje, kao i politička propagandna za njeno teritorijalno rasparčavanje, prilikom koje koriste najotvoreniji govor mržnje i diskriminaciju prema Srbima u njihovoj matici državi. Vodeći sa nepreglednog spiska nevladinih organizacija u Srbiji na najgrublje načine otvoreno krše Ustav i zakone, vršeći teška krivična dela protiv ustavnog poretka.
Prema javno raspoloživim podacima, u Srbiji deluje više od 5000 stranih privrednika. Onih koji odlučuju o ekonomskoj sudbini Srbije, koji presudno deluju na odluke vlade Srbije, ima tek dvadesetak. Navažniji među njima su ovde zaštićeniji od svakog državnog službenika, a na usluzi im, bespogovorno, stoji kompletan državni aparat, svi državni resursi, sva potrebna logistika, kao i finansijska pomoć iz budžeta. Nigde u svetu takvih uslova za rad nema.
Ali, kako je Srbija svedena na običnu koloniju, sve je moguće, pa i to da, na primer, direktor preduzeća „Fijat automobili Srbija", Đovani de Filips, krajem decembra 2009. godine uplati 98 miliona evra i postane većinski vlasnik Fabrike automobila u Kragujevcu sa 67 odsto kapitala, a onda Srbija kao manjinski vlasnik daje iz budžeta ovom italijanskom biznismenu najmanje 300 miliona evra čistog novca!
Među najmoćnijim ljudima koji su obeležili epohu demokratske pljačke u Srbiji, svakako je i Ćel Marten Jonsen, direktor „Telenora", norveškog mobilnog operatora, koja je sa Demokratskom strankom i mešetarima iz G-17 otvorenom korupcijom došla do toga da danas obrće milijarde na srpskom tržištu. Za uzvrat, družina oko Mlađana Dinkića i Borisa Tadića dobila je norveške pasoše, i stotine miliona na računima.
Među pravim "gazdama" Srbije, našla se svojevremeno i direktorka Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), Hildegard Gacek,diskretna žena koja se čuvala srpske javnosti kao žive vatre. Od preko dve milijarde evra koje je EBRD investirala, uglavnom u infrastrukturu, energetiku, poljoprivredu i kompanije, većina od toga je završila u rukama srpskih tajkuna i Demokratske stranke. Pre dolaska u Beograd, Hildegard Gacek je 25 godina radila u velikoj Britaniji, a onda, nakon pada komunizma, odlazi na Kavkaz i u Rumuniju, sa zadatkom da ostvari projekat finansijskog porobljavanja ovog dela bivšeg istočnog bloka. I delimično uspela u tome.
Kao retko ko u porobljenoj istočnoj Evropi, Srbija može da se pohvali kako u njoj stoluje sama elita međunarodnih trgovinskih mešetara. Među njima se godina isticao i Skip Bornhiter, inačeregionalni direktor kompanije „Filip Moris" za jugoistočnu Evropu, koji je bio i predsednik Američke privredne komore u Srbiji.
I Bronhiter, kao i svi ostali koji suštinski upravljaju Srbijom, diktira pravila igre. Između ostalog, dovoljno je moćan da vladi Srbije sugeriše visinu akciza na duvan i time ošteti budžet Srbije. Od kako su Aleksandar Vlahović i Božidar Đelić na skandalozan način prodali Duvansku industriju Niš ovoj kompaniji, Srbija je ostala uskraćena za nekoliko milijardi evra prihoda.
U julu mesecu 2010. mesto šefa kancelarije Svetske banke u Srbiji zaposednuo je Lu Befor. Od tada, njegova je reč poslednja kad je u pitanju finansiranje putogradnje u Srbiji. Ali, kao i njegov prethodnik Sajmon Grej, koji je sedeo u Beogradu i određivao čak i ko će biti izvođač radova, i Lu Befor verno sprovodi politiku Svetske banke koja, zajedno sa EBRD drži više od polovine srpskog duga pod svojom kontrolom.
Srbijom direktno i indirektno upravlja i Majkl Harvi, direktor Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) za Srbiju. Od 2001. godine USAID je investirao preko 725 miliona dolara, ali čak ni ambasada SAD ne zna šta ustvari USAID radi u Srbiji, niti gde i kako troši novac američkih građana.
Bivši ambasador Velike Britanije u Beogradu, Majkl Devenport, još od novembra meseca 2010. godine, posredno ili neposredno korodinira rad pomenutih ljudi. Pre toga, bio je direktor Direktorata za Rusiju, centralnu Aziju i Južni Kavkaz u Forin ofisu u Londonu. Između 2007. i 2010. savetovao je ministre inostranih poslova o odnosima Velike Britanije sa Rusijom i širim regionom (tu se podrazumeva i Srbija!) i bio je zadužen za mrežu od 12 diplomatskih predstavništava i sa kompletnim obaveštajnim centrima.
ЦЕО ТЕКСТ НИКОЛЕ ВЛАХОВИЋА У ТАБЛОИДУ
Извор: Лист против мафије, Таблоид, http://www.magazin-tabloid.com/casopis/i...=297&cl=05
Neposredno nakon zavođenja takozvane demokratske vlasti u Srbiji, pojavile su se i čitave horde privredno-obaveštajnih organizacija koje su se ustoličile na ovom delu Balkana, bolje nego kod svoje kuće. Na njihovoj meti su sve državne institucije, počevši od Vlade Srbije pa naniže, prema lokalnoj samoupravi.
Jedan od najboljih primera kako evroameričke korporacije pretvaraju male države u "otvoreno društvo", a zapravo ih svode na nivo najobičnije kolonije, desio se 2004. godine prilikom izgradnje kargo centra na aerodromu u Surčinu, čija je vrednost procenjena na oko 100 miliona dolara. Kao investitor se pojavila se firma „Dyncorp" iz SAD. Treba znati da su iza „Dyncorpa", kao finansijske i konsultantske kompanije, stajale sve same "zvezde" srpske propasti iz devedesetih: Robert Gelbard, bivši specijalni izaslanik Bila Klintona na Balkanu, Vilijam, šef misije OEBS na Kosovu i Metohiji, bivši generali vojske SAD, penzionisani agenti CIA, diplomate na raspolaganju američkoj administraciji, pa čak i Agim Čeku, u to vreme komandant takozvanog Kosovskog zaštitnog korpusa! Važno je pomenuti i to da "Dyncorp International" kao privatna kompanija spada među prvih dvadesetak "ugovarača" američke vlade, da je centrala firme je u Restonu, u Virdžiniji, te da je pružala usluge za američku vojsku na područjima svih većih ratišta, kao što su bili Bosna, Somalija, Haiti, Kolumbija, Kosovo i Kuvajt. U Srbiju se "Dynacorp" nije ušunjala tek tako, nego je platila koliko treba (i kome treba) da zauzme jedan od strateški najvažnijih transportnih centara u regionu.
Na isti način deluju gotovo sve strane institucije, s tom razlikom što neke od njih dolaze kao pravi okupatori, zahtevaju od porobljenog domaćina najbolji smeštaj, najbolji poslovni prostor i apsolutnu poslušnost. Malo je građana u Srbiji koji znaju da se kancelarija NATO pakta u Srbiji nalazi u zgradi Ministarstva odbrane, da se kancelarija Međunarodnog monetarnog fonda nalazi u sred Narodne banke Srbije, da je Beograd…
Osim klasične špijunaže, Srbiju dana kupuju i razaraju javnosti potpuno nepoznati investicioni fondovi iz Amerike, Nemačke, Velike Britanije, Austrije, pa čak i Mađarske, koji imaju zadatak da Srbiju osakate na svaki mogući način. Najpre prema "modelu" nekadašnjeg američkog državnog sekretara Henrija Kisindžera koji je primenjivan na južnoazijske narode("…dovoljno je da ih ostavimo bez hrane").
Investicioni fondovi koji su u Srbiji već pustili svoje pipke, porobili ili sasvim uništili domaću proizvodnju, imaju svoje ime. Iz nekog razloga srpska javnost ništa ne zna o njima. Važno je pomenuti neke od njih: Intel Capital (Nemačka/SAD), Crimson Capital (SAD), Libertas Capital (Velika Britanija), Primus Venture Capital (Mađarska), VP Eastern Europe Rebate (Nemačka), Technology Venture Capital Facility pri Evropskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD).
Već je poznato da se EBRD u Srbiji pojavljuje ne samo kao banka nego i kao investitor, i to u "projektima" koji su, slobodno govoreći, kriminalnog tipa, jer su mnogi od njih pokrenuti mimo važećih zakona. Ali, korumpirani srpski "voždovi" uvek nude više: zakon nije problem-zaobići ćemo ga!
Lovočuvari u Srbiji
Kad god se neki retki glas usprotivio ovakvoj pljački državnih dobara u Srbiji, ili bilo kakvoj drugoj vrsti strane agresije zamaskirane u ljudska prava i slobode, armija nevladinih organizacija (NVO) je kolektivno ustajala da zaštiti svoje donatore. Srbija je prepuna lažnih humanitaraca. U njoj deluju Fond za humanitarno pravo, Helsinški odbor za ljudska prava, Inicijativa mladih za ljudska prava, Beogradski centar za ljudska prava, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava…
Svi oni služe samo svome donatoru i politici one države odakle novac dolazi.
Pojedini pokreti i organizacije koji su razapeti na krst zbog suprotnog mišljenja, sa razlogom tvrde da je delovanje pomenutih NVO je u najgrubljem sukobu sa interesima građana Srbije i Republike Srbije i njenim zakonima, te da im je, zapravo, osnovni cilj urušavanje državnog poretka i suverenosti zemlje, kao i politička propagandna za njeno teritorijalno rasparčavanje, prilikom koje koriste najotvoreniji govor mržnje i diskriminaciju prema Srbima u njihovoj matici državi. Vodeći sa nepreglednog spiska nevladinih organizacija u Srbiji na najgrublje načine otvoreno krše Ustav i zakone, vršeći teška krivična dela protiv ustavnog poretka.
Prema javno raspoloživim podacima, u Srbiji deluje više od 5000 stranih privrednika. Onih koji odlučuju o ekonomskoj sudbini Srbije, koji presudno deluju na odluke vlade Srbije, ima tek dvadesetak. Navažniji među njima su ovde zaštićeniji od svakog državnog službenika, a na usluzi im, bespogovorno, stoji kompletan državni aparat, svi državni resursi, sva potrebna logistika, kao i finansijska pomoć iz budžeta. Nigde u svetu takvih uslova za rad nema.
Ali, kako je Srbija svedena na običnu koloniju, sve je moguće, pa i to da, na primer, direktor preduzeća „Fijat automobili Srbija", Đovani de Filips, krajem decembra 2009. godine uplati 98 miliona evra i postane većinski vlasnik Fabrike automobila u Kragujevcu sa 67 odsto kapitala, a onda Srbija kao manjinski vlasnik daje iz budžeta ovom italijanskom biznismenu najmanje 300 miliona evra čistog novca!
Među najmoćnijim ljudima koji su obeležili epohu demokratske pljačke u Srbiji, svakako je i Ćel Marten Jonsen, direktor „Telenora", norveškog mobilnog operatora, koja je sa Demokratskom strankom i mešetarima iz G-17 otvorenom korupcijom došla do toga da danas obrće milijarde na srpskom tržištu. Za uzvrat, družina oko Mlađana Dinkića i Borisa Tadića dobila je norveške pasoše, i stotine miliona na računima.
Među pravim "gazdama" Srbije, našla se svojevremeno i direktorka Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), Hildegard Gacek,diskretna žena koja se čuvala srpske javnosti kao žive vatre. Od preko dve milijarde evra koje je EBRD investirala, uglavnom u infrastrukturu, energetiku, poljoprivredu i kompanije, većina od toga je završila u rukama srpskih tajkuna i Demokratske stranke. Pre dolaska u Beograd, Hildegard Gacek je 25 godina radila u velikoj Britaniji, a onda, nakon pada komunizma, odlazi na Kavkaz i u Rumuniju, sa zadatkom da ostvari projekat finansijskog porobljavanja ovog dela bivšeg istočnog bloka. I delimično uspela u tome.
Kao retko ko u porobljenoj istočnoj Evropi, Srbija može da se pohvali kako u njoj stoluje sama elita međunarodnih trgovinskih mešetara. Među njima se godina isticao i Skip Bornhiter, inačeregionalni direktor kompanije „Filip Moris" za jugoistočnu Evropu, koji je bio i predsednik Američke privredne komore u Srbiji.
I Bronhiter, kao i svi ostali koji suštinski upravljaju Srbijom, diktira pravila igre. Između ostalog, dovoljno je moćan da vladi Srbije sugeriše visinu akciza na duvan i time ošteti budžet Srbije. Od kako su Aleksandar Vlahović i Božidar Đelić na skandalozan način prodali Duvansku industriju Niš ovoj kompaniji, Srbija je ostala uskraćena za nekoliko milijardi evra prihoda.
U julu mesecu 2010. mesto šefa kancelarije Svetske banke u Srbiji zaposednuo je Lu Befor. Od tada, njegova je reč poslednja kad je u pitanju finansiranje putogradnje u Srbiji. Ali, kao i njegov prethodnik Sajmon Grej, koji je sedeo u Beogradu i određivao čak i ko će biti izvođač radova, i Lu Befor verno sprovodi politiku Svetske banke koja, zajedno sa EBRD drži više od polovine srpskog duga pod svojom kontrolom.
Srbijom direktno i indirektno upravlja i Majkl Harvi, direktor Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) za Srbiju. Od 2001. godine USAID je investirao preko 725 miliona dolara, ali čak ni ambasada SAD ne zna šta ustvari USAID radi u Srbiji, niti gde i kako troši novac američkih građana.
Bivši ambasador Velike Britanije u Beogradu, Majkl Devenport, još od novembra meseca 2010. godine, posredno ili neposredno korodinira rad pomenutih ljudi. Pre toga, bio je direktor Direktorata za Rusiju, centralnu Aziju i Južni Kavkaz u Forin ofisu u Londonu. Između 2007. i 2010. savetovao je ministre inostranih poslova o odnosima Velike Britanije sa Rusijom i širim regionom (tu se podrazumeva i Srbija!) i bio je zadužen za mrežu od 12 diplomatskih predstavništava i sa kompletnim obaveštajnim centrima.
ЦЕО ТЕКСТ НИКОЛЕ ВЛАХОВИЋА У ТАБЛОИДУ
Извор: Лист против мафије, Таблоид, http://www.magazin-tabloid.com/casopis/i...=297&cl=05