20-03-2021, 12:33 AM
Ekshumacije 1946. godine u Staroj Gradiški
Iz knjige „Ustaški logori“, Mirko Peršern, Stvarnost Zagreb 1966.
https://www.facebook.com/notes/698098220804767/
„U logoru Stara Gradiška usmrćeno je nekoliko desetaka tisuća zatočenika. Godinu dana poslije oslobođenja posebno izaslanstvo Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača vršio je iskopavanja u Staroj Gradiški. U zapisniku koji se tom prilikom vodio navedena su mjesta na kojima su vršena iskopavanja i podaci o leševima koji su pronađeni. Najprije se iskopavanje vršilo u „Uskočkoj šumi“ nedaleko od logora. Već prvog dana iskopano je u tom predjelu 197 leševa, pa je iskopavanje nastavljeno i slijedeći dan. U ukupno četiri jame pronađeno je 967 leševa. Osobito velik broj leševa je pronađen u šumi „Međustružje“. Nađeni su leševi bili u potpuno raspadnutom stanju, međusobno isprepleteni, izmiješani te je ustanovljeno da su najvećim djelom goli sahranjeni odnosno pobacani u jamu. Budući da se radilo o žrtvama koje su pobijene početkom novembra 1942. godine, bilo je nemoguće izvršiti identifikaciju. Obzirom na veličinu jame, položaj i stanje leševa ustanovilo se da se u njoj nalazi oko 1000 pobijenih žrtava.
Traženje jama s leševima nastavljeno je i na više drugih mjesta, osobito na mjestu na kome je bilo tzv. logorsko groblje, tj. na istočnom djelu logorskog prostora. Na udaljenosti od oko 180 metara od logorskog zida nalazio se jedan jarak širok oko 20 metra, a dug oko 150 metara. Tu se naišlo na ukupno 800 malih humaka koji su ličili na pojedinačne grobove. Međutim, u svakom od njih nalazilo se po više leševa. Komisija je procijenila da je na tom prostoru bilo oko 3200 leševa. Na jednom drugom mjestu na sjeverozapadnoj strani logora nađeni su leševi sa rasječenim lubanjama i rukama koje su bile vezane žicom. Većina tih leševa su bili muškarci dok je manji broj bilo žena. Sa sigurnošću se moglo utvrditi da je samo u tu jamu bilo pobacano oko 600 leševa.“
Logor na Pagu – ekshumacije vrše Italijani 1941. godine
Iz knjige „Ustaški logori“, Mirko Peršern, Stvarnost Zagreb 1966.
https://www.facebook.com/notes/698098220804767/
„Postoje također dokumenti o iskopavanju leševa u nekim drugim logorima. U njima su podaci o broju iskopanih i evidentiranih leševa. Makar to nije približno potpun broj ipak ukazuje na zločine koji su izvršeni i u tim logorima. Tako je značajan izvještaj talijanske sanitetske ekipe o iskopavanjima u logoru na Pagu.
Kad su ustaše uništile logore i otišle, talijanske okupacione vlasti uputile su jedan odred vojnika koji je izvršio ekshumacije leševa i njihovo spaljivanje, jer su se bojali zaraze. Radilo se o ubijenim i pokopanim u Furnaži. Zanimljivo je citirati dio izvještaja vođe tog sanitetskog odreda sanitetskog poručnika dr Santea Stazzia, šefa I dezinfekcione sekcije, koji je on poslao direktoru sanitetskog odjeljenja komande V armijskog korpusa, a u kojem izvještava o svojem nalazu i obavljenom zadatku. Taj dokument iz arhive okupatorske vojske također svjedoči o strahotama ustaškog logora u Slanom. Odred je krenuo iz Kraljevice 11.septembra, a izvještaj je datiran 22.septembra 1941. godine. U njemu se između ostalog navodi:
» …Pristupa se metodičnom radu.
Uklanja se sve kamenje s nasute zemlje, lopatama se uklanja oprezno sloj po sloj zemlje po čitavoj dužini groblja, i poslije odstranjenja prvih nekoliko centimetara zemlje, pet do dvadeset centimetara, pomaljaju se brojne ruke, često vezane, noge bose ili katkad obuvene, glave s licem na više ili koje pokazuju potiljak.
Ovo pomaljanje udova ili glava iz zemlje, iako smo više puta na to naišli, ipak je izuzetak kod ovakve vrste ukapanja, jer gotovo uvijek kada se skine zemlja, nailazi se na sloj kamenja koji leži na leševima, a koji se mora odstraniti prije nego što se pristupi vađenju leševa.
Nastojali smo da protumačimo razlog zašto je se ovdje nalazilo kamenje, pa učinivši jedan pokušaj na dijelu groblja koji je još ne obitavan (!), došli smo do zaključka da se ukop vršio na ovaj način: Oni koji su bili određeni za ukop, sa svezanim gornjim udovima ili povezani po dvojca ili trojca zajedno (uvijek žicom za električnu struju) bili su postavljeni na hrpu zemlje, izbačene kopanjem jame, i padali su u njih pokošeni mitraljezom ili smrtno ranjeni hladnim oružjem. U tom momentu, kada – vrlo vjerojatno i kao što položaj leševa dokazuje – smrt još nije nastupila , srušeno je najveće kamenje sa podnožja zidova s obje strane, koje je u padu povuklo za sobom zemlju, pa je tako sahrana bila izvršena s malo muke i brzo. Da su sahranjivana i smrtno ranjena, ali još ne mrtva lica, dokazuje izobličen i tragičan izraz lica većine ovih leševa.
Izvlačenje leševa bilo je naročito teško stoga što nisu bili smješteni po nekom redu, nego nabacani , neki s glavom na dolje, drugi zgureni, drugi opet s udovima ispremetanima s onim drugih leševa, drugi međusobno vezani i porazmješteni u najnevjerojatnijim položajima.
Na nekim su mjestima leševi bili čak u 5 slojeva jedan povrh drugoga, u drugima je manje slojeva, već prema tome, kako je dozvoljavala dubina jame s kamenitim dnom. Gotovo svi muški leševi imali su gornje i donje udove vezane… U blizini jame nađene su mitraljeske čahure, ali kod mnogih leševa koji su još bili dobro očuvani bilo je moguće konstatirati rane od hladnog oružja na prsima, na leđima, na vratu… Jednoj mladoj ženi odrezane su potpuno dojke oštrim oružjem. U dvije jame našli smo samo žene s djecom, ali u drugim jamama bili su izmiješani muškarci, žene i djeca.
Stanje leševa bilo je različito u raznim zonama, jer su ukopi (!) izvršeni u različito vrijeme, pa dok su neki leševi mogli biti stari oko mjesec dana, drugi su bili dva ili možda tri mjeseca. Kada smo izvadili koji leš pomoću trozuba… postavili smo ga na improvizirana nosila i prenijeli na drvene lomače… naročito pripravljene, gdje je leš bio obilno natopljen gorivim tekućinama i spaljen. Svaka lomača služila je za spaljivanje oko 20 leševa… Zbog stanja saponifikacije nekih leševa kao i uslijed impregniranja zemljom, sagorijevanje je išlo polako, ali potpuno, tako da nije ništa preostalo osim pepela postupno uništenih organskih materija.
Tako je spaljeno 791 tijelo…
Od tih leševa bilo je 407 muškaraca, 293 žena i 91 dijete u starosti od 3 – 15 godina. Među ovima bilo je jedno dijete u povoju od oko 5 mjeseci.
Lice koje mi je služilo kao razborit vodič kod pronalaženja raznih zona koje je trebalo urediti kazalo mi je da je najveći broj deportiranih u Slanom bio bačen u more vezan uz veliko kamenje, a da su mnogi sami sebi oduzimali život skočivši u vodu… «
Iz knjige „Ustaški logori“, Mirko Peršern, Stvarnost Zagreb 1966.
https://www.facebook.com/notes/698098220804767/
„U logoru Stara Gradiška usmrćeno je nekoliko desetaka tisuća zatočenika. Godinu dana poslije oslobođenja posebno izaslanstvo Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača vršio je iskopavanja u Staroj Gradiški. U zapisniku koji se tom prilikom vodio navedena su mjesta na kojima su vršena iskopavanja i podaci o leševima koji su pronađeni. Najprije se iskopavanje vršilo u „Uskočkoj šumi“ nedaleko od logora. Već prvog dana iskopano je u tom predjelu 197 leševa, pa je iskopavanje nastavljeno i slijedeći dan. U ukupno četiri jame pronađeno je 967 leševa. Osobito velik broj leševa je pronađen u šumi „Međustružje“. Nađeni su leševi bili u potpuno raspadnutom stanju, međusobno isprepleteni, izmiješani te je ustanovljeno da su najvećim djelom goli sahranjeni odnosno pobacani u jamu. Budući da se radilo o žrtvama koje su pobijene početkom novembra 1942. godine, bilo je nemoguće izvršiti identifikaciju. Obzirom na veličinu jame, položaj i stanje leševa ustanovilo se da se u njoj nalazi oko 1000 pobijenih žrtava.
Traženje jama s leševima nastavljeno je i na više drugih mjesta, osobito na mjestu na kome je bilo tzv. logorsko groblje, tj. na istočnom djelu logorskog prostora. Na udaljenosti od oko 180 metara od logorskog zida nalazio se jedan jarak širok oko 20 metra, a dug oko 150 metara. Tu se naišlo na ukupno 800 malih humaka koji su ličili na pojedinačne grobove. Međutim, u svakom od njih nalazilo se po više leševa. Komisija je procijenila da je na tom prostoru bilo oko 3200 leševa. Na jednom drugom mjestu na sjeverozapadnoj strani logora nađeni su leševi sa rasječenim lubanjama i rukama koje su bile vezane žicom. Većina tih leševa su bili muškarci dok je manji broj bilo žena. Sa sigurnošću se moglo utvrditi da je samo u tu jamu bilo pobacano oko 600 leševa.“
Logor na Pagu – ekshumacije vrše Italijani 1941. godine
Iz knjige „Ustaški logori“, Mirko Peršern, Stvarnost Zagreb 1966.
https://www.facebook.com/notes/698098220804767/
„Postoje također dokumenti o iskopavanju leševa u nekim drugim logorima. U njima su podaci o broju iskopanih i evidentiranih leševa. Makar to nije približno potpun broj ipak ukazuje na zločine koji su izvršeni i u tim logorima. Tako je značajan izvještaj talijanske sanitetske ekipe o iskopavanjima u logoru na Pagu.
Kad su ustaše uništile logore i otišle, talijanske okupacione vlasti uputile su jedan odred vojnika koji je izvršio ekshumacije leševa i njihovo spaljivanje, jer su se bojali zaraze. Radilo se o ubijenim i pokopanim u Furnaži. Zanimljivo je citirati dio izvještaja vođe tog sanitetskog odreda sanitetskog poručnika dr Santea Stazzia, šefa I dezinfekcione sekcije, koji je on poslao direktoru sanitetskog odjeljenja komande V armijskog korpusa, a u kojem izvještava o svojem nalazu i obavljenom zadatku. Taj dokument iz arhive okupatorske vojske također svjedoči o strahotama ustaškog logora u Slanom. Odred je krenuo iz Kraljevice 11.septembra, a izvještaj je datiran 22.septembra 1941. godine. U njemu se između ostalog navodi:
» …Pristupa se metodičnom radu.
Uklanja se sve kamenje s nasute zemlje, lopatama se uklanja oprezno sloj po sloj zemlje po čitavoj dužini groblja, i poslije odstranjenja prvih nekoliko centimetara zemlje, pet do dvadeset centimetara, pomaljaju se brojne ruke, često vezane, noge bose ili katkad obuvene, glave s licem na više ili koje pokazuju potiljak.
Ovo pomaljanje udova ili glava iz zemlje, iako smo više puta na to naišli, ipak je izuzetak kod ovakve vrste ukapanja, jer gotovo uvijek kada se skine zemlja, nailazi se na sloj kamenja koji leži na leševima, a koji se mora odstraniti prije nego što se pristupi vađenju leševa.
Nastojali smo da protumačimo razlog zašto je se ovdje nalazilo kamenje, pa učinivši jedan pokušaj na dijelu groblja koji je još ne obitavan (!), došli smo do zaključka da se ukop vršio na ovaj način: Oni koji su bili određeni za ukop, sa svezanim gornjim udovima ili povezani po dvojca ili trojca zajedno (uvijek žicom za električnu struju) bili su postavljeni na hrpu zemlje, izbačene kopanjem jame, i padali su u njih pokošeni mitraljezom ili smrtno ranjeni hladnim oružjem. U tom momentu, kada – vrlo vjerojatno i kao što položaj leševa dokazuje – smrt još nije nastupila , srušeno je najveće kamenje sa podnožja zidova s obje strane, koje je u padu povuklo za sobom zemlju, pa je tako sahrana bila izvršena s malo muke i brzo. Da su sahranjivana i smrtno ranjena, ali još ne mrtva lica, dokazuje izobličen i tragičan izraz lica većine ovih leševa.
Izvlačenje leševa bilo je naročito teško stoga što nisu bili smješteni po nekom redu, nego nabacani , neki s glavom na dolje, drugi zgureni, drugi opet s udovima ispremetanima s onim drugih leševa, drugi međusobno vezani i porazmješteni u najnevjerojatnijim položajima.
Na nekim su mjestima leševi bili čak u 5 slojeva jedan povrh drugoga, u drugima je manje slojeva, već prema tome, kako je dozvoljavala dubina jame s kamenitim dnom. Gotovo svi muški leševi imali su gornje i donje udove vezane… U blizini jame nađene su mitraljeske čahure, ali kod mnogih leševa koji su još bili dobro očuvani bilo je moguće konstatirati rane od hladnog oružja na prsima, na leđima, na vratu… Jednoj mladoj ženi odrezane su potpuno dojke oštrim oružjem. U dvije jame našli smo samo žene s djecom, ali u drugim jamama bili su izmiješani muškarci, žene i djeca.
Stanje leševa bilo je različito u raznim zonama, jer su ukopi (!) izvršeni u različito vrijeme, pa dok su neki leševi mogli biti stari oko mjesec dana, drugi su bili dva ili možda tri mjeseca. Kada smo izvadili koji leš pomoću trozuba… postavili smo ga na improvizirana nosila i prenijeli na drvene lomače… naročito pripravljene, gdje je leš bio obilno natopljen gorivim tekućinama i spaljen. Svaka lomača služila je za spaljivanje oko 20 leševa… Zbog stanja saponifikacije nekih leševa kao i uslijed impregniranja zemljom, sagorijevanje je išlo polako, ali potpuno, tako da nije ništa preostalo osim pepela postupno uništenih organskih materija.
Tako je spaljeno 791 tijelo…
Od tih leševa bilo je 407 muškaraca, 293 žena i 91 dijete u starosti od 3 – 15 godina. Među ovima bilo je jedno dijete u povoju od oko 5 mjeseci.
Lice koje mi je služilo kao razborit vodič kod pronalaženja raznih zona koje je trebalo urediti kazalo mi je da je najveći broj deportiranih u Slanom bio bačen u more vezan uz veliko kamenje, a da su mnogi sami sebi oduzimali život skočivši u vodu… «