13-10-2014, 09:01 PM
Јел можеш да нам појасниш зашто су се onda италијански фашисти а и немачки национал-социјалисти позивали на радничку класу?
"The Serbian Volunteer Corps was formally under Nedić's Command of Gendarmerie, but it was, like SDS and SGS, under direct control of SS and Police Leader August Meyszner and Commanding General in Serbia. In operations in the field, its units were put under tactical command of German divisions. Ljotić himself had no control over SDK. SDK units were not allowed to move from the assigned territory without German authorization."
Паметном доста.
(13-10-2014, 08:28 PM)Громовник Пише:Цитат:Razlika se može najlakše uočiti u odnosu prema pojmu demokracije, te još više prema optužbi za nedemokratičnosti, te povezanim pojmom "ljudskih prava".
Komunističke partije nazivale su sustave koje su gradile "narodnim demokracijama"; fašisti su međutim izričito odbacivali demokraciju kao sustav koji prikriva "plutokraciju" i izraz je zapadnjačke dekadencije. Komunisti su bili osjetljivi na prebacivanje nedemokratičnosti, što je naročito došlo do izražaja u idejnom sporu 1970-ih. Na optužbu o nepostšovanju ljudskih prava komunistički ideolozi su odgovarali: "Nije istina, mi zapravo realiziramo istinska ljudska prava više, nego vi na zapadu".
Koliko god bili različiti, komunizam i liberalna demokracija dijele zajedničko porijeklo u idealima zapadnih revolucija koje su srušile feudalno društvo: engleske, američke i francuske. Francuska revolucija, nasuprot društvu baziranom na nejednakosti po rođenju, ističe vrednote: "Sloboda, jednakost, bratstvo". Što međutim točno ti pojmovi znače, te kako ih ostvariti. Pokazuje se ,da neke slobode treba ograničiti, da bi se drubge ostvarile. Radnički pokret u XIX stoljeću nastavlja se na iste ideale. Radničke stranke doživljavaju duboki raskol, koji je formaliziran nakon Prvog svjetskog rata, podjelom na socijaldemokrate i komuniste. Međutim, i jedni i drugi ostaju vjerni vrednotama francuske revolucije. Komunisti tvrde: iako su naše metode surove, iako smo spremni u prelaznom periodu koristiti nasilje i trajno ograničiti neke slobode i prava, mi ćemo konačno ostvariti više slobode, jednakosti i solidarnosti u novim društvima, koja gradimo, nego što mogu postići liberalni demokrati i socijalni demokrati.
Fašizam se međutim pojavljuje kao pokret, koji potpuno negira vrednote francuske revolucije. Kakva sloboda - sve treba biti podređeno jedinstvu nacije! Kakva jednokost - svi moramo biti poslušni vođi! Kakva solidarnosti - interes države je iznad svega! U tom smislu npr. piše vodeći teoretičar talijanskog fašizma Giovanni Gentile. Kad su se u antifašističkoj borbi komunisti i zapadne demokracije našli zajedno, to je bio rezultat stjecaja raznih slučajnosti, ali postojala je i dublja sličnost. Zato je bilo moguće, da prvo zapadni lideri formauliraju neka zajednička načela (Atlantska povelja) koja će SSSR kasnije prihvati. To se ponovilo s Poveljom Ujedinjenih naroda, Općom deklaracijom o ljudskim pravima, Konferencijom o europskoj sigurnosti i suradnji idr.. Kade su komunisti takve stvari potpisivali, to je samo djelomice bilo licemjerno (a sličnog licemjerja, uostalom, u hladnoratovskom sukobu bilo je i druge strane, jer su se u međusobnom sukobu po trećem svijetu služili istim sredstvima, podupirući lijeve ili desne diktatore).
Kako komunisti, tako i zapadni demokrati, imali su problema s raznim kontroverzama u svojoj teoriji i svojoj praksi. Pluralistička demokracija ima međutim tu prednost, da se može prilagođavati i reformirati. Društveni sukobi u pluralističkoj demokraciji mogu se usmjeriti tako, da se najočitiji problemi ublaže, ako ne i posve razriješe, te se otvore novi pravci razvoja. S druge strane, kako su desetljeća prolazila, raskol između ideje i prakse u komunističkim sustavima bio je sve radikalniji.
Fašizam je proklamirao ukidanje demokracije, i točno je to i ostvario. Komunizam je proklmairao više demokracije (što će donijeti i više općeg blagostanja), ali ne samo da to nije ostvario, nego je zaostajanje za zapadom bilo sve veće.
Fašizam je obećao ratnu slavu i pobjede, kao hranu nacionalnom ponosu. Krenuli su u rat, i doživjeli poraz. U doba hladnoga rata svi su očekivali novi sraz dvaju blokova, ali to je, u nekoliko kritičnih situacija kad je svijet bio na korak od globalnog sukoba, izbjegnuto.
Antifašti su pobijedili fašiste u surovoj oružanoj borbi. na bojnim poljima. Antikomunisti su pobijedili u srazu ideja: a pobjeda je postignuta tako, što su na kraju i sami vođe komunističkoga svijeta priznali, da su ideje koje su lsijedili bile pogrešne, i odbacili ih. Tako je komunizam pao uz malo žrtvi.
(10-10-2014, 06:18 PM)Милослав Самарџић Пише:(10-10-2014, 04:14 PM)Романија1 Пише:Љотићевске јединице су сигурно биле у саставу немачких дивизија, дакле дивизија Вермахта.(10-10-2014, 12:25 AM)Милослав Самарџић Пише:(10-10-2014, 12:04 AM)Романија1 Пише: Да ли је било Срба у Вермахту?Мислиш, сем љотићеваца? Они су били у саставу Вермахта?
Мислио сам да ли их је било у регуларној војсци, заједно са Швабама (као што су Хрвати били на Источном фронту). Занима ме јер сам чуо да Недић није допуштао Србима да иду на фронт са Нијемцима раме уз раме (а свакако да би неколицина хтјела да оде)
Не вјерујем да су љотићевци били у саставу Вермахта, исто као и усташе и домобрани.
Нису никада убрајане у састав Немачких дивизија, они су били нека врста нерегуларних добровољних трупа, илити "Freischar" на Немачком.
"The Serbian Volunteer Corps was formally under Nedić's Command of Gendarmerie, but it was, like SDS and SGS, under direct control of SS and Police Leader August Meyszner and Commanding General in Serbia. In operations in the field, its units were put under tactical command of German divisions. Ljotić himself had no control over SDK. SDK units were not allowed to move from the assigned territory without German authorization."
Паметном доста.