21-05-2015, 07:22 PM
Занимљива је и Јуцова сарадња са комунистима и прије и за вријеме рата.
На почетку рата налетио је у Загребу на Андрију Хебранга, члана Војног комитета КП Хрватске (иста функција као и Иван Рукавина), и није га ухапсио нити пријавио полицији, јер су се знали из затвора. Хебранг је ухапшен 1942. од усташа али је пуштен због изразито хрватског става.
Усташа, комуниста и робијаш, Шиме Бален за Ј.Рукавину каже: "Došavši na robiju kao jedan od najistaknutijih ljudi iz tvz. ličkog ustanka (koji ustvari nije bio nikakav ustanak nego neuspjela talijansko-ustaška improvizacija!), Juco je isprva istupao kao frankovac, pa čak i kao ustaša, ali kasnije, po dolasku u Lepoglavu, u susretima s komunistima, pada pod njihov utjecaj i prihvaća antifašističke poglede. Po povratku u Mitrovicu, dolazi u uži dodir sa čvrstom frankovačkom jezgrom, koju su predstavljali Stipe Javor, Štef Crnički, Cerovski i dr., pa se pod njihovim utjecajem vraća na staru, frankovačku iluziju." Извор: (Prisjećanje na robijašku epozodu Antifašističke fronte, u: "Antisemitizam, holokaust, antifašizam" (zbornik), Zagreb: Židovska općina Zagreb, 1996, str. 210.-213.)- значи балансира зависно шта му више одговара - комуниста/усташа.
Јуцо Рукавина и Мошо Пијаде су саставили 1935. резолуцију о сарадњи "против угњетавања хрватског народа, сељаштва и радништва".
О дружењу усташа и комуниста, Милован Ђилас пише: "Rukavina i ja smo postali pravi prijatelji, što nije bila iznimka. Drugi komunisti sprijateljili su se s "nacionalistima" i takva prijateljstva često su preživjela zatvorske godine."
На суду, усташу Рукавину је бранио комуниста, Сима Марковић, један од првих секретара КПЈ.
Извор:
Zvonko Ivanković-Vonta, Hebrang, Scientia Yugoslavica, Zagreb, 1988., ISBN 86-81183-03-6, str. 117., fusnota 106 na str. 330 i fusnota 7 na str. 323. (Milovan Đilas, Memoir of a revolutionary, Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1973. str. 131.-135.)
На почетку рата налетио је у Загребу на Андрију Хебранга, члана Војног комитета КП Хрватске (иста функција као и Иван Рукавина), и није га ухапсио нити пријавио полицији, јер су се знали из затвора. Хебранг је ухапшен 1942. од усташа али је пуштен због изразито хрватског става.
Усташа, комуниста и робијаш, Шиме Бален за Ј.Рукавину каже: "Došavši na robiju kao jedan od najistaknutijih ljudi iz tvz. ličkog ustanka (koji ustvari nije bio nikakav ustanak nego neuspjela talijansko-ustaška improvizacija!), Juco je isprva istupao kao frankovac, pa čak i kao ustaša, ali kasnije, po dolasku u Lepoglavu, u susretima s komunistima, pada pod njihov utjecaj i prihvaća antifašističke poglede. Po povratku u Mitrovicu, dolazi u uži dodir sa čvrstom frankovačkom jezgrom, koju su predstavljali Stipe Javor, Štef Crnički, Cerovski i dr., pa se pod njihovim utjecajem vraća na staru, frankovačku iluziju." Извор: (Prisjećanje na robijašku epozodu Antifašističke fronte, u: "Antisemitizam, holokaust, antifašizam" (zbornik), Zagreb: Židovska općina Zagreb, 1996, str. 210.-213.)- значи балансира зависно шта му више одговара - комуниста/усташа.
Јуцо Рукавина и Мошо Пијаде су саставили 1935. резолуцију о сарадњи "против угњетавања хрватског народа, сељаштва и радништва".
О дружењу усташа и комуниста, Милован Ђилас пише: "Rukavina i ja smo postali pravi prijatelji, što nije bila iznimka. Drugi komunisti sprijateljili su se s "nacionalistima" i takva prijateljstva često su preživjela zatvorske godine."
На суду, усташу Рукавину је бранио комуниста, Сима Марковић, један од првих секретара КПЈ.
Извор:
Zvonko Ivanković-Vonta, Hebrang, Scientia Yugoslavica, Zagreb, 1988., ISBN 86-81183-03-6, str. 117., fusnota 106 na str. 330 i fusnota 7 na str. 323. (Milovan Đilas, Memoir of a revolutionary, Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1973. str. 131.-135.)