Ako sam dobro shvatio treiler, radnja je po memoarima psihijatra Nedeljka Zeca i Sudbini Zileta Friganica zvanog Krvavi Zile
KOMANDANT logora Jasenovac Ivica Matković naredio je januara 1943. logorau dr Nedeljku Zecu da pregleda ilu Frkovića, jednog od najkrvoločnijih koljača Jasenovca.
"Kad sam uao u sobu", priča dr Zec, "ile je sjedio razdrljen, razbaruene kose, sa zakrvavljenim očima i pijanim izrazom lica.
"Na stolu je bila napola ispijena boca rakije i nekoliko čaica u neredu. 'A, doao si, doktore. Sjedi tu na stolicu, i ako hoće poslui se rakijom', rekao je.
"Kad sam uao u sobu", priča dr Zec, "ile je sjedio razdrljen, razbaruene kose, sa zakrvavljenim očima i pijanim izrazom lica.
"Na stolu je bila napola ispijena boca rakije i nekoliko čaica u neredu. 'A, doao si, doktore. Sjedi tu na stolicu, i ako hoće poslui se rakijom', rekao je.
"U sobi smo ostali sami. ile me ispočetka odmjeravao sa svih strana, mirkavim, prkosnim i u isto doba nesigurnim pogledom. A zatim je iznenada skočio s fotelje, podupro se rukama o sto, i unezvijereno upro pogled u mene. 'Zna li ti, doktore, da te sada mogu preklati kao bravče i da nikome za to neću odgovarati?' 'Znam', odgovorih mu kratko.
"Posle izvjesnog vremena nekako se smirio, a zatim se iznenadno zacerekao, odajući neke neartikulisane glasove.
'Zna li ti, doktore, zato sam te zovnuo večeras ovđe? Razumije se da ne zna. Ali, ne boj se, neću te zaklati. Mora mi obećati da će mi pomoći.'
'to mognem, učinit ću'.
Nalio je čau rakije i odmah je iskapio, ponovo je napunio, a meni doturio bocu i naredio da sebi napunim čau.
'Elem, doktore, sad smo ovđe nas dvojica sami. I ako itko ita od ovoga to ćemo razgovarati sazna, ti zna to te čeka.'
Zatim je isprekidano i neujednačeno nastavio:
'Vie ne mogu da podnesem ove muke. Ne pomae mi ni klanje, ni mučenje, ni krv, ni jauk, ni ene, ni rakija. Vrlo dobro zna tko sam ja. Eto ja, ile, najkrvaviji ustaa u Jasenovcu, koji je poklao desetine hiljada logoraa i najvie zadovoljstvo doivio u tom klanju, eto, taj ile je sada poslednja pačavra, zbog tamo nekakvog starog, smrdljivog seljačine Vukaina iz Klepaca.'
Ponovo je zastao, ispio čau rakije, pa nastavio:
'Ti se sjeća kad je u kolovozu Jure Maričić poslao oko 4.000 ljudi u Gradinu na klanje. Tada smo se Pero Brzica, Zrinuić, ipka i ja opkladili tko će te noći zaklati najvie logoraa. Već poslije jednog sata bio sam daleko ispred po broju zaklanih. Nikad u ivotu nisam osjetio takvo blaenstvo, i već poslije nekoliko sati zaklao sam 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300-400.
Dok sam bio u najvećem zanosu, slučajno sam bacio pogled u stranu i tu ugledao jednog postarijeg seljaka koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem i kako mi se rtve u najvećim mukama preturaju. Taj njegov pogled nekako me presjekao: učinilo mi se kao da sam se iz onog najvieg zanosa najednom skamenio i jedno vrijeme nisam mogao da se maknem. A zatim sam otiao do tog seljaka i od njega saznao da je on neki Vukain (Mandrapa, AM) iz sela Klepaca kod Čapljine, kome su u kući sve poubijali, a njega poslali u Jasenovac. On je sve to govorio s nekim nedokučivim mirom, koji je mene tee pogađao nego sva stravična kuknjava oko nas. Gledajući i sluajući ga, u meni se najednom razbuktala elja da mu mir i spokojstvo razbijem najsvirepijim mučenjima i da u njegovim mukama, bolu i koprcanju povratim zanos.
Izdvojio sam ga i stavio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: ivio poglavnik Pavelić, ako to ne kae, da ću mu odsjeći uho. Vukain je utio. Otkinuo sam mu uho. Nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: ivio Pavelić, ili ću mu otkinuti i drugo uho. On je i dalje utio: otkinuo sam mu i drugo uho. Viči: ivio Pavelić, ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovjedio da uzvikne: ivio Pavelić, i zaprijetio da ću mu noem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao, i uperivi pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovijetno mi je dobacio: Radi ti, dijete, svoj posao!
Poslije svega te njegove poslednje riječi potpuno su me izbezumile, skočio sam i iskopao mu oči, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali, tada je i u meni neto prepuklo i te noći nijesam vie mogao da koljem. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraa, i ja sam mu bez riječi platio opkladu.'
"Poslije ove čudovine ispovijesti ile je najednom umukao, unezvijereno se zagledao negđe u daljinu i neko vrijeme ostao kao skamenjena figura. Zatim su mu se počeli nepravilno trzati miići na licu, očima je sijevao okolo, stezao ake i zarivao nokte sebi u dlanove, počeo je nepravilno da die.
"Odjednom, provalilo je iz njega neko čudovino jecanje i plač s rikanjem. Neočekivano, naglo je ustao iz fotelje i sruio se na koljena ispred mene. U jednom mahu uhvatio je i počeo da ljubi moju ruku. Tek poslije prvog zaprepaćenja mogao sam kroz njegovo rikanje da razaberem kako govori:
'Doktore, ko boga te molim, pomozi mi! Ja znam da sam kukavica i ne mogu sam sebi ove muke prekratiti jednim hicem iz revolvera. Ni klanje, ni mučenje, ni najsvirepija zlostavljanja logoraa vie mi ne pomau, ne pomae mi vie ni ispovijest, ni molitva logorskog fratra Brekala. Ne pomae ni razvrat sa enama, ni piće, ni orgijanje. Nita mi vie ne pomae. A ja sam određen za liječnički pregled za komisiju. Ti će tamo biti kao liječnik i davat će stručne prijedloge. Doktore, preklinjem te, poalji me negđe na odmor, u neku banju, da se tamo pokuam primiriti.'
'Dobro, predloit ću da te poalju u Lipik.'
"Poslije histeričnog plača ile se smirio i pridigao, stao preda me i mrko mi dobacio:
'Sad zna sve. Moe ići'!"
Izvor- Antun Miletic - Srpske rane