Да не буде све идилично и да завиримо у авлију Краљевине из угла деверуше на венчању Александра Карађорђевића и Марије.Дакле,Хрватица,сликарка,левичарка али и Југословенка Ивана Томљеновић.
Doviđenja poslije revolucije
autorica: Barbara Šarić
A kad već govorim o montažama, hoću reći da sam ja napravila onu fotomontažu “Diktatur in Jugoslawien,” još u doba Bauhausa.
1922.
Ivana Tomljenović upravo je stigla u Beograd, kako bi prisustvovala vjenčanju Aleksandra I. Karađorđevića i Marije od Rumunjske. Ivana ima šesnaest godina, stanuje u Zagrebu, na Strossmayerovom trgu broj 6, a većinu vremena provodi na sportskom terenu: igra hazenu, skače u vis, u dalj, baca disk, trči štafetu, prepone, igra tenis i vozi kajak. U kraljevoj obitelji, kad kažu da vole sport, misle na lov, ribolov i vožnju automobilom. Ivana, ne samo lijepa – a to svakako, baš joj ovih dana Nikša Stefanini pjeva Ti ne znaš – kako duša može da zadrhti / Misli da blede, srce da se cepa… – nego i kćerka nedavnog i posljednjeg hrvatskog bana, Tomislava Tomljenovića, na kraljevom vjenčanju biti će djeveruša. Obući će slavonsku nošnju.
Civilizirani svijet još pamti ono ubojstvo Aleksandra i Drage Obrenović – ubojstvo koje nije samom činjenicom da se dogodilo toliko uzenimirilo slabe želuce, uglavnom Zapada, već načinom na koji se dogodilo. Jesu li ih baš morali, pitali su se tada Amerikanci, baciti kroz prozor? Jesu, odgovorio je New York Times, jer ima nešto u duši Slavena, da li zbog donedavnog obitavanja u blatnim kućicama, koje jesu ili nisu imale prozore, a svakako zbog nasljeđene sklonosti vodki, rakiji i ostalim vatrenim vodama, što te Ruse, Serve, Sorbe, Kroate, Polabe i Vende čini ne samo sklonima defenestraciji, nego su Slaveni upravo robovi – prozora! Pomanjkanje ukusa, nezadovoljno su mljackali Englezi i pisali o neuništivosti balkanskih rasnih instinkata. No, prošlo je od tada već skoro dvadeset godina – i to kakvih godina! – i na vratima ljeta 1922. Zapad je spremno zatomio svoje negodovanje jer radi se o jednom vjenčanju – kraljevskom – a vjenčanja, kraljevska, nešto su posebno. Kao i sprovodi. Uostalom, Karađorđevići možda i jesu jedna “self-made” (New York Times) dinastija, k tome nimalo drevna, k tome čak pomalo i neugledna – “peasant dynasty of the Karageorges” kažu u Londonu – ali Aleksandar se ipak ženi jedom Romanov-Hohenzollern, praunukom, štoviše, kraljice Viktorije!
Kralj stoji na obali i čeka da mu kraljevski parobrod, uzvodno Dunavom iz Bukurešta, dostavi nevjestu – kao što je nekoć Franz Josef čekao Sissi! Uz kralja stoji kum, koom, Vojvoda od Yorka, koji još ne planira jednog dana postati George VI. Uz kralja stoji i njegov narod srpski, hrvatski i slovenski, a uz narod stoji vojska. Naroda je puno – između 200 i 300 000 pisat će novine, mnogi su u nošnjama, a najljepše ih je gledati s Kalemegdana – ali i vojske je puno. Pedesetak tisuća. No Marija, koju kod kuće zovu Mignon i koja je, s dvadeset i dvije godine, još uvijek lijepa, iako joj kosa više nije onako plava kao dok je bila djevojčica i dok su ju jako puno fotografirali – čak i za jednu princezu – sigurno je uzbuđena, pa možda i ne primjećuje da na svakih 5 civila stoji jedan vojnik. Vojska je tu da kralja i njegov narod, srpski, hrvatski i slovenski, zaštiti od komunista, Makedonaca, Albanaca, Hrvata i Crnogoraca. Samo se Srba i Slovenaca, izgleda, kralj ne boji. Osim, naravno, ako nisu komunisti.
Jer Spasoje Stejić već je prije dvije godine kralja pokušao ubiti. Onda je beogradska policija na Stejiću počela vježbati svoje metode “moderne inkvizicije” i sada je Stejić u samici gdje je (ako ne već, a ono uskoro će) skrenuo umom – neprestano priča o svom patentu loženja peći snijegom. Svi patenti koje Stejić smišlja u zatvoru pretvaraju snijeg i led u toplinu, pa je za pretpostaviti da je Stejiću u samici, u kojoj će provesti 7 godina, često jako hladno. Ne danas, naravno, jer prvi je lipnja.
Nije prošlo ni tri mjeseca otkako je u Zagrebu obješen Alija Alijagić – 8. ožujka u 6:06 krvnik Sajfert, u svečanom crnom odijelu s cilindrom, zavezao je Aliji konop oko vrata i u 6:08 sucu objavio “Es ist fertig” – jer Alijagić je, za razliku od Stejića, svoj atentat na ministra Draškovića, ipak, izveo kako treba pa je Drašković umro, što kralj, eto ga na obali rijeke u odori sada – nije, a država je onda za jedno ubojstvo – ministra Draškovića – morala uzvratiti drugim ubojstvom – Alije Alijagića – kao što se to obično države – i ne samo one toplokrvne, balkanske – ubojstvima svete, ali i ubojstvima meštare, trguju, upravljaju i zarađuju.
I Alijagić i Stejić bili su komunisti. A iako se Partija odrekla odgovornosti, jer su komunisti protiv individualnog terora – cilj im je promjena sistema, do kralja su opet došle glasine da su, evo, još neki dan komunisti u emigraciji, u pariškoj kavani na bulevaru Saint-Michel, planirali kako bi na dan vjenčanja do kralja i nove kraljice uspjeli dobaciti bombu. Priča se da je u te planove umiješan i kraljev stariji brat Đorđe, čije ime, iako je već davno abdicirao, a gotovo i ne dolazi u Beograd, i dalje vole spominjati na dvoru, uvijek u vezi s nekakvim nepodopštinama. Komuniste, konačno, kralj baš jako ne voli, pa je u svojoj monarhiji, u kojoj Vidovdanski ustav – evo uskoro mu je i rođendan! – jamči osobnu i slobodu vjere, savjesti i štampe, pravo udruživanja, zbora i dogovora, komuniste zabranio. Jer, vidio je kralj što se dogodilo u Rusiji. Kralj ne voli komuniste čak i više nego neke druge, što mu, možda, i nije pametno, ali nećemo danas o tome.
Danas je sve u redu. Ulicama Beograda patrolira Srpska nacionalna omladina (SRNAO), ulicama Zagreba Hrvatska nacionalna omladina (HANAO), a Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) već redovito mlati radnike, štrajkaše i komuniste po cijeloj zemlji.
Ban Jelačić još uvijek gleda prema Mađarima, a Stjepan Radić, koji se kao dječak pod nogama spomenika velikom, iako sifilitičnom banu, nehotice prekrižio, jer činilo se malom Stjepanu kao da stoji “hvala mu budi i dika, pred samim Bogom”, još uvijek je živ.
Janko Mišić, Nikola Hećimović i Zlatko Šnajder, od Ivane tek nekoliko godina stariji, već su aktivni u komunističkoj omladini – i ni jedan neće doživjeti tridesetu.
Moša Pijade je u Sofiji na konferenciji balkanskih komunista, a Josip Broz u Velikom Trojstvu radi kao strojar.
Odvjetnički ured Ante Pavelića u Zagrebu dobro posluje.
Ernst Toller, bivši predsjednik Bavarske sovjetske republike, zatvoren je u tvrđavi Niederschönenfeld. Piše pjesme i drame, među njima i Hinkemanna koji 2000-ih barem četiri, a možda i više godina neće silaziti s repertoara Zagrebačkog kazališta mladih. I Ernst Toller često je u samici, ponekad štrajka glađu. Čita Rilkea.
Nakon vjenčanja u Beogradu, po izlasku iz Saborne crkve Sv. Arhanđela Mihaila, u kojoj su, zgodno je znati, pokopana i dva Obrenovića, na kralja, kraljicu i njihov narod srpski, hrvatski i slovenski, pada kiša.
1930.
Početkom 1930. Ivana Tomljenović je u Dessau, glavnom gradu njemačke Freistaat Anhalt. Otkad je na kraljevom vjenčanju bila djeveruša postavila je jugoslavenski rekord u skoku u vis, u bacanju diska, u trčanju štafete i igrala hazenu za jugoslavensku reprezentaciju, diplomirala je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji, a onda studiranje na Kunstgewerbeschule u Beču naglo prekinula kako bi s kolegama otišla, činilo se uzbudljivim, na Bauhaus. bauhaus, napisali bi bauhausleri. Bauhausom sada više ne rukovodi Walter Gropius, nego Hannes Meyer koji sebe naziva “znanstvenim marksistom” i ta će ga samoidentifikacija uskoro koštati posla. Bit će zbog svojih pro-, zapravo naprosto komunističkih stavova, otpušten. “Umjetnost ili život?”, pita Meyer dok Kandinski razmišlja o fiziološkim i psihološkim učincima crte, forme, boje, zvuka i pokreta, a Walter Peterhans pokušava studente naučiti kako da na svojim fotgrafijama postignu najveći mogući broj nijansi sive.
*Ivana Tomljenović Meller: Opuštanje na terasi Bauhausa, 1930.; Bauhaus kantina, 1930., Ernst Toller u Bauhausu, 1930. / Kolekcija Marinko Sudac
Ivana na Bauhausu puno fotografira, iako na nijanse sive, čini se, ne pazi – Peterhans joj je dosadan. Puno se i druži s Willijem Jungmittagom i Naftalijem Rubensteinom, obojica članovi Komunističke partije. Ivana nosi člansku iskaznicu Komunističke partije Njemačke, na ime Wirinea Hölz. U Bauhausu je hrana loša, ali Meyer organizira razna predavanja, mnoga o marksizmu-lenjinizmu i Ivana upoznaje Ernsta Tollera koji, eto, nije više u zatvoru.
Ove zime, 1930., Ivana je Berlinu posjetila izložbu Terror in Jugoslawien, jer Jugoslavija je sada već godinu dana diktatura, a situacija u zemlji je i duže, reklo bi se otkad je zemlje, vrlo neugodna.
Nezaposlenih radnika je blizu pola milijuna, a seljaštvo se guši u dugovima. Roba se ne izvozi jer se, u posvemašnjem ekonomskom kolapsu, nema kome prodati. Poseban problem vladi i dalje predstavljaju komunisti. Zatvori su krcati, iako uhićenici tokom ispitivanja često umiru. Posebno je dinamično, kažu, u beogradskoj Glavinjači, gdje vječno pijan šef tajne policije, Mita “Biftek” Lazarević, svojim štapom, od kojeg se ne odvaja, najviše voli tući zatvorenike po bubrezima – biftecima. Gotovo nimalo za Glavinjačom ne zaostaje ni zagrebačka Petrinjska (broj 8). Zagrebački šef policije, Janko Bedeković, mršav i uznemiren, zatvorenike često i sam posjećuje u podrumskim ćelijama, a svoju je kancelariju okitio zaplijenjenim crvenim zastavama, raznih veličina. Ponekad je bijesan pa mu se napinju mišići u obrazima. Zagrebački policajci, inače, čitaju Gorkog. Umire se često i u Sarajevu, Ljubljani, Osijeku… Vlada moli da se, ipak, malo pripazi.
Ali nije, tvrdi policija, to do njih – zatvorenici se, zapravo, ubijaju sami. Milan Kosović iskočio je iz vlaka i udavio se u rijeci Bosni. Milan Cengić skočio je za vrijeme saslušanja kroz prozor sarajevske Beledije. I Benjamin Finci. Kroz prozor je u Osijeku skočio Jospi Hauk iako, kažu neki, nije bio ni u stanju do prozora sam dohodati. Marijan Braun je bježao, što ravno je samoubojstvu. Njegov četrnaestogodišnji brat, Ante, naprosto je – izdahnuo. U Beogradu je Bracan Bracanović “pokušao bekstvo i žandermi su tom prilikom intervenisali oružjem”. Vladimir Nešić počinio je “samoubojstvo skočivši sa 4. sprata na pločnik” ispred policijske zgrade. I tako dalje.
Zatvorenike koji se (još) nisu ubili, tuče se po tabanima, peku im se pazusi, utezima razvlače testisi. Policija proučava metode ruske Ohrane – iz one carske Rusije, ali nisu te metode, vjerojatno, ni u novoj Rusiji zaboravljene. “Žandari su mi”, govori Ivan Brijački na sudu u Beogradu, “proturili štap ispod ruku i vezali me tako da sam visio s nogama u zraku. Mogu da vam pokažem kako izgleda.” “Ne hvala, ne treba, toliko puta su nam to pokazivali.”
U zatvoru političke policije u Beogradu, sa prozora na šestom katu visi, za noge obješeni, Edvard Kardelj. Njega su već u Ljubljani dobro istukli, prije nego su ga, preko Petrinjske i Bedekovića, poslali u Beograd.
Josipa Tatjana Marinić je u Austriji, gdje ju je Partija poslala na liječenje od ozljeda kičme zadobijenih u zagrebačkom zatvoru.
Đuru Đakovića i Nikolu Hećimovića odveli su u travnju 1929. iz Petrinjske Bedekovićevi žandari Milan Brkić i Nikola Aralica na jugoslavensko-austrijsku granicu, pa su ih tamo, u bijegu, upucali – izbliza i sprijeda. Žandar Nikola Aralica bit će 1950. za ubojstvo Đakovića i Hećimovića osuđen na smrt i streljan, pa će se i u onoj, opet novoj, drugačijoj državi, meštarenje smrću nastaviti.
Sekretari SKOJ-a umiru jedan za drugim. U srpnju 1929. Bedeković i žandari dolaze u Samobor po Janka Mišića, Miju Oreškog i Mijinog brata Slavka, no u okršaju sva trojica pogibaju. Priča se da je u tijelu Janka Mišića bilo osamnaest metaka, a u Mijinom tijelu i preko dvadeset. U njihovoj sobi pronađeno je tisuću primjeraka posljednjeg broja Mladog boljševika. Par dana kasnije, kroz prozor u Petrinjskoj 8 skočio je Pajo Marganović, a žandari su idući dan zatvorenicima govorili “Noćas smo završili s vašim prijateljem”. Pero Popović-Aga i Josip Kolumbo preživjet će do kolovoza. Zlatko Šnajder već je tjednima u betonskoj sobi u podrumu zeničkog zatvora. Tu sobu zovu ju još i “Isusova soba”, a Zlatko, uz otvoren prozor, bez stolca ili kreveta, na betonskom podu koji stražari redovito polijevaju hladnom vodom, a guščje perje upija bolest koja će ga konačno ubiti, nedugo nakon isteka petogodišnje kazne i izlaska na slobodu (1931.). Zlatko u kaznionici, naravno, i dalje ima obavezan redovan vjeronauk. Josip Debeljak ima još godinu dana prije nego ga zagrebačka policija upuca na ulici.
Gotovo da više nitko i ne pamti Ljubicu Ljubičić, koja je još davne 1924. umrla od posljedica mučenja u Glavinjači – možda baš u sobi broj 5, kojoj nad vratima crnim slovima piše “hotel Glavinjača” – ili Franca/Vladu/Vuju/Jansena/Stanka Vulča čije je isprebijano tijelo 1926. bačeno u Dunav. I Stanko se, rekli su, sam bacio, a Stjepan Radić u Skupštini je vikao: “Vi ste beštije! Beštije jedne!”.
Ni Stjepana Radića više nema.
U Srijemskoj Mitrovici Moša Pijade i Rodoljub Čolaković sjede uz hladan zid kaznionice i, zamotani u deke, završavaju prijevod prvog toma Marxovog Kapitala. Moša Pijade, iako posebno zimogrožljiv, do isteka kazne prevest će i preostala dva toma. Jer, rekao je Pijade Čolakoviću, “robije je u tebe dosta, a u mene još više”. Bit će to prvi prijevod Kapitala na srpsko-hrvatski.
Galja Korporić nedavno je u Beču doktorirala s radom Iwan Turgenevs Einfluß auf die deutsche Literatur što će joj dobro doći uskoro kada će, zatvorena u ženskoj kaznionici u Požarevcu, drugaricama predavati ruski.
Na svijetu nema sreće, ali postoji mir i sloboda, kaže Puškin, a Ilja Erenburg se pita o kakvoj je to sreći sanjao Puškin – osim mira i slobode?
*Ivana Tomljenović Meller / BAUNET
Jugoslavenska komunistička emigracija u Berlinu je napravila izložbu, jer što drugo emigracija može, nego hodati po svijetu i vikati “Pogledajte! Čujte!”. Na izložbi Ivana je upoznala Kostu Novakovića. Novaković napokon više nije u Jugoslaviji, kojoj je već cijelo desetljeće stvarao razne neugodnosti. Još se 1921. u Skupštini potukao, tj. bio udaren, što je svojim bogo-nacio-monarhohulnim jezikom i zaslužio. Koju godinu kasnije u Beogradu ga je upoznao češki pisac Kaplicky – i dijagnosticirao tada na Kostinom licu posljednji stadij tuberkuloze, a Novaković uopće neće umrijeti od tuberkuloze nego od Staljinovih čistki. Popili su tada Kaplicky, Novaković i Moša Pijade u kavani “Moskva” kavu, “kakvu samo kafe-kuhari na jugu znaju da rade” a onda su sva trojica završila u Glavinjači, gdje je Novaković nožićem u zidu ćelije zabilježio svoj petnaesti posjet toj instituciji. Sada, hvala bogu, u Berlinu, Novaković je sekretar Komunističke frakcije u Komitetu nacionalrevolucionarnih organizacija. Novaković je Ivani dao neke fotografije s izložbe, da s njima nešto učini, a Ivana je napravila plakat koji je nazvala “Diktatur in Jugoslawien”. Plakat će onda postati naslovnica brošure Diktatur in Jugoslawien, Dokumente, Tatsachen, a Ivani, barem na neko vrijeme, neće biti moguće da se vrati u domovinu.
Na Ivaninom plakatu kralj Aleksandar stoji ponosno i veselo na više puta propucanom tijelu Slavka Oreškog – riječ je, naravno, o fotomontaži. Jest kralj jest negdje u uniformi ponosno stajao – on je, kažu, ponosan pogotovo na svoju uniformu – i bilo je zaista tijelo Slavka Oreškog više puta propucano, ali se ta dva tijela, ipak, u stvarnosti nikad nisu dotakla. Kralj je, to je činjenica, fin čovjek, kad god može, govori francuski. Upravo tu fotografiju kralja, baš u ovo isto vrijeme, koristi i Alexandar Rodchenko u jednoj svojoj fotomontaži – antiratnoj – što nam govori da je ta fotografija našeg kralja za fotomontaže baš zgodna.
“Fotografija je zadržavanje vizualnih činjenica, ne njihova ilustracija”, već je rekao je Gustav Klutsis. “Novi politički problemi zahtijevaju nove načine propagande. U tu svrhu, fotografija ima najveću moć uvjeravanja”, govori John Heartfield. “Poruka mora biti jasna i nepismenoj publici”, kažu ruski konstruktivisti. U Rusiji je masa uglavnom nepismena. U Jugoslaviji također. Za one pismene, ipak, kralju iza leđa Ivana je stavila i optužnicu protiv Nikole Hećimovića.
Za to vrijeme, kralj je kod kuće. A volio je nekad među ljude, gdje je radije plesao kolo nego držao govore. No otkad je objavio svoju verziju “Država, to sam ja” – vrhovna vlast, to sam ja; vrhovni sudija, to sam ja; vrhovni zapovjednik, to sam ja – i između sebe i svog naroda uklonio sve “posrednike”, kralj među narod gotovo ne izlazi. Pogotovo ne utorkom. Kad kralj, ipak, mora nekamo izaći, njegovi se suradnici pobrinu da kralja dočeka neko sponatno okupljanje građana kao izraz potpore i obožavanja, da ne bi kralj, slučajno, pomislio da ga njegov narod ne voli.
Na dvoru Aleksandar uglavnom sjedi s rukom prebačenom preko trbuha jer, još otkad je za vrijeme Balkanskih ratova prebolio trbušni tifus, pati od želučanih tegoba. Ne pomaže činjenica da kralj baš jako voli jesti – evo, neki dan je tri puta ručao– a uz to pije vino, puši jeftini francuski duhan, i onda mora piti lijekove kako bi bolove izdržao. Jednom mu se dogodilo da je sina Petra štapom od mahagonija sa zlatnom drškom – jako voli taj štap, drži ga kao mač u lijevoj ruci – pošteno istukao, jer kralj puno radi i često je nervozan. “Samo ga vožnja automobilom opušta”, kaže kraljica Marija. Marija vozi, a Aleksandar, koji posebno voli otvorene automobile, kraj nje sjedi i viče “Brže!”. Iako kraljičini Packardi mogu potegnuti i do 160 km na sat, kraljica ne može brže jer jugoslavenske su ceste jako loše.
Nekad, dok voze prema Šumadiji, kralj se sjeti riječi svoga oca, Starog kralja Petra, od prije skoro dvadeset godina: “Ostavljam u amanet sinovima svojim i potomcima, da uvek rade u zajednici s narodom!”
Petrov je stariji sin, Aleksandrov brat Đorđe, u bolnici. Neki bi rekli: u zatočeništvu. Teško je reći što je pravo, jer Đorđe već godinama pati od “ganjalačkog oboljenja s idejom ganjanja i trovanja”, to je lijepo zapisao dr. Stojimirović, što i ne čini se tako bolesnim, jer Đorđe je sad već pet, a bit će ukupno šesnaest, godina zatvoren u posebnom krilu ustanove za ratne veterane, odakle ne smije izaći, niti se s ikim vidjeti, a u koje ga je smjestio vlastiti brat. Već dugo, naime, Đorđu se svašta prigovara i, dok priča ima raznih, oko nekih se stvari svi slažu: Đorđe pri objedu, još odmalena, ne pazi ni kako sjedi, ni kako jede; kao mladić osjećao je za ženskinjem; u pozorištu je nekad imao običaj da se podupre rukom i tako promatra, a uopće u pozorištu je dosta nestrpljivo sjedio. Izgleda da i onog slugu zaista jest smrtno ozljedio kad ga je, u bijesu, lupio nogom u trbuh, jer je kraljević SHS svakako slojevita ličnost, prijatelj Meštrovića, Petrovića Alasa, kočijaša i nevažnih vojnika, uz to burne naravi i ponekad baš neugodan. Osim toga, izvrstan strijelac.
Đorđe sada, zatvoren u Toponicu, piše pisma kralju, novinama, moli da ga se sasluša, oslobodi – neka ga puste na miru, a on će, ništa radije, nego isto učiniti za njih – a ne zna da je Dvorski savjet već donio odluku o “doživotnom izolovanju”. Nekad Đorđe izgubi nadu, pa se proba ubiti.
Brat-kralj mu ne dolazi u posjetu ali, kad je u prolazu, na putu prema Nišu, Aleksandar stane na obližnjem brdu i dugo dalekozorom gleda prema Toponici.
Ante Pavelić je u Italiji i baš je prošle godine od Suda za zaštitu države osuđen na smrt in absentia, a već se, u međuvremenu, i dva puta sastao s pripadnicima makedonskog VMRO-a, čije će metode ustašama u mnogočemu biti uzor. Nakon što ga je Austrija, kao političkog osuđenika, bezobrazno istjerala, Benitova vlada Pavelića ne samo objeručke dočekuje, nego mu i financijski pomaže da otvori mala okupljališta mladih i poletnih, gdje će dečki učiti – pucati. Jer Pavelić već dugo sanja kako će Hrvatskom upravljati “požrtvovnost, revolveri, bombe i oštri bodeži hrvatskih ustaša”.
Ipak, glavni obrazovni centar biti će Janka-puszta u Mađarskoj, na čemu upravo radi Pavelićev prijatelj Gustav Perčec. Janka-puszta u blizini je Nagykanizse gdje će Hrvati, u budućnosti, voljeti ići u shopping.
Vlado “Šofer” Černozemski, VMRO-ov hitman, koji će tek postati ubojica kralja Aleksandra, već je osuđen na smrt, baš je trenutno u zatvoru zbog dvostrukog ubojstva – Nama Tonalevskog i njegovog čuvara. VMRO već godinama sustavno likvidira političke neistomišljenike, najčešće iz vlastitih redova – pogotovo one previše lijeve. Dobro se slažu, ustaše i VMRO. Uskoro će Černozemski biti oslobođen, pa će se i on zaputiti u Janka-pusztu.
Posljednji hrvatski ban, Ivanin tata Tomislav, otkad su mu ’28. ubili kolegu Radića, više se ne bavi politikom. Drži koncesiju nad rudnikom u Tuzli i Ivani šalje alimentaciju od četiri prosječne jugslavenske plaće (4 000 dinara). Tomislav još uvijek živi na Strossmayerovom trgu br. 6, s Bečankom Rosalijom Wochner, i noću, ponekad, platane do njega donesu neke neprijatne zvukove, iz Petrinjske 8.
1934.
U listopadu 1934. jugoslavenski poslanik u Parizu, gospodin Sapalajković, sastao se sa Marie Therèse Colette baroness van Boecop-Mayle, budućom autoricom jedne brze biografije kralja Aleksandra. Spalajković sada još voli Jugoslaviju, ali uskoro ju neće voljeti, uskoro će mu se cijela ta ideja jugoslavenstva činiti glupom, uskoro će podupirati kolaboracionističku vladu generala Nenadića. No, u listopadu 1934., par dana pred kraljev dolazak u Marseille, Spalajković “blista od sreće” i barunici Boecop-Mayle govori “Bit će to trijumfalan put!”.
Kralja u Marseille dovozi razarač Dubrovnik, tek nedavno pristigao iz britanskog brodogradilišta Yarrow.
Utorak je.
Vlado “Šofer” već je u Marseillu. Tu je i Zvonimir Pospišil, jedan od Vladinih studenata iz Janka-puszte, dok su Ivan Rajić i Mijo Kralj u Versaillesu, čekaju kralja ako ovaj slučajno preživi Marseille. Ali, Vlado “Šofer” je profesionalac – upucani kralj umire u roku od pola sata. Umire i francuski ministar Bartou, kojeg je možda pogodio Vlado, a možda, slučajno, i francuski policajac. Svakako slučajno pogođene su i gospođe Durbec, Farris, Dumazet, Dupré i Armellin, koje su došle vidjeti paradu i, vjerojatno, nisu o stanju u Jugoslaviji prije ovog dana baš puno mislile. Upucan je i Vlado, a i izbatinan, u svakom slučaju, umire istog dana i on. Prije nego je u kralja pucao, Vlado je viknuo “Vive le roi!”, a kralj je, prije smrti, rekao “Čuvajte mi Jugoslaviju i prijateljstvo s francuskom”.
Marina Cvetajeva baš je, u Parizu, zapisala posljednje riječi svoje majke: “Žao mi je samo muzike i sunca.”
Mali Petar, upravo Petar II, je u Engleskoj. U internatu igra nogomet, koji voli, i kriket, koji prezire. Nedavno ga je jedan dječak nazvao “smrdljivim malim balkanskim princom”, što se nikako nije slagalo s onim što su Petru od rođenja govorili, i Petar je drskog dječaka bacio niz stepenice. Zato Petar, ujutro 10. listopada, kad je po njega došao gospodin Perot, u pratnji dva engleska bobija, misli da je uhićen – jer je bacio C.-a niz stepenice, a možda i zato što je, unatoč zabrani, u svojem noćnom ormariću držao slatkiše. Ambasador ga je u Londonu dočekao u suzama, a onda se sabrao i sad mu se obraća sa “Veličanstvo”. Ali “Niko ne može biti kralj”, viče Petar, “samo tata može biti kralj!”.
“Once again”, kaže Churchill, “from the dark recesses of the Serb and Croat underworld, a hideous murder plot springs upon the European stage”. Plus çachange, plus c’est la meme chose, vole reći oni sa Zapada o Balkanu. Evo još jedan dokaz balkanske “flambojantnosti i divljaštva”, kaže Cyrus Leo Sulzberger, inače dobar prijatelj budućeg namjesnika Pavla Karađorđevića. Još jedan dokaz “balkanizama”, a taj će balkanizam onima koji su svojim kraljevima itekako sjekli glave i vješali ih o zidine, sa ili bez testisa, i ubuduće biti jedno generalno, širokokistno i sveobuhvatno objašnjenje onoga što se na, jel, Balkanu, događa.
Dubrovnik će mrtvog kralja vratiti u Split, a vlakom će, potom, biti prevezen u Beograd. U Zagrebu će ljudi klečati uz šine, a i taj dan će padati kiša. Tamo će biti i mali Bora Ćosić, koji 1934. stanuje u Mrazovićevoj, ali ne zna za zatvor iza ugla u kojem još uvijek caruje Janko Bedeković.
Na sprovodu u Beogradu skupit će se mnogo naroda, kao i dvanaest godina ranije, na kraljevom vjenčanju. Tu će opet biti koom, sada George VI. Bit će i kraljev šogor Karol, sada Karol II, i on sklon diktiranju. Zatim vojvoda od Aoste, kojeg još uvijek znaju kao princa Aimonea, ali on će uskoro biti Tomislav II, “kralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, vojvoda od Spoleta i od Aoste”. General Göring, potaknut valjda zvucima Wagnerovog Posmrtnog marša, odat će mrtvom kralju posebnu počast tako što će istupiti sa svog mjesta među generalima i marširati na čelu njemačke kolone u svečanom mimohodu. Iz Beograda će Göring, ipak, otići uvrijeđen, jer ga na ručku neće smjestiti za stol s kraljevskom obitelji – a za tim će stolom biti maršal Petaine. Povijest će naplatiti.
Na sprovodu neće biti Ivane Tomljenović, nekad kraljevske djeveruše, jer je Ivana u Pragu. Sada se zove Tomljenović Meller. I dalje radi plakate, ne više političke, koji, ipak, ničemu ne služe, i uređuje izloge. Neko će vrijeme provesti u policijskoj stanici, gdje će ju češka policija privesti da ispita Ivaninu eventualnu povezanost s atentatom.
Bit će privedeni mnogi komunisti, iako komunisti još uvijek ne vjeruju u individualni teror, žele i čekaju na svoj trenutak za promjenu sistema. Za revoluciju. Ali, omakli su im se onomad Stejić i Alijagić, a komunizam je, uostalom, sam po sebi još uvijek zločin. Ni Novakovićevo vikanje po emigraciji, ni Ivanin plakat, pa čak ni jedno ubojstvo – kraljevsko – neće puno toga u državi promijeniti. To, uostalom, komunisti cijelo vrijeme i govore. I dalje su neprijatelj. Hapšenja, mučenja i ubojstva će se nastaviti. Samo je policija sada posebno ljuta.
U zatvorima će i dalje umirati Ibrahim Babarić, Leonid Bauker, Ivan Tomanić, Đorđe Mitrović, Hubert Vidaković, Dragiša Mišović…
U Hrvatskoj će biti zabranjen rad grupe Zemlja, u kojoj djeluju i Ivanini kolege s Kraljevske akademije, Marijan Detoni i Vanja Radauš. Grupa Zemlja bori se protiv larpurlartizma, baš kao i Meyerovi bauhausleri.
Prvi i posljednji ravnatelji Bauhausa, Walter Gropius i Mies van der Rohe – van der Rohe koji je ’26. dizajnirao nadgrobni spomenik Rosi Luxemburg i Karlu Liebknechtu – upravo crtaju svastike za nacističku izložbu Deutsche Volk – Deutsche Arbeit. Ljubo Babić, Ivanin mentor sa zagrebačke Akademije, 1941. dizajnirat će zastavu i novce nove Nezavisne Države Hrvatske.
Ljudi će se snalaziti.
Ernsta Tollera, prognanog iz Njemačke, u Londonu će sresti Ilja Erenburg, a Toller će se “gušiti od licemjera i magle”. Kasnije će se Toller u hotelu Mayflower u New Yorku ubiti, nakon što sazna da su mu brat i sestra završili u koncentracijskim logorima. We are lived by powers we pretend to understand, reći će o Tolleru W.H. Auden.
Kraljevića Đorđa će i nakon Aleksandrove smrti zadržati u Toponici – regent Pavle neće se imati vremena njime baviti. Oslobodit će ga tek Nijemci 1941. Hitler će mu čak nuditi i krunu, što će Đorđe, kojem se kraljevanje već odavno zgadilo, odbiti.
Jedne kolovoške noći iz Srijemske Mitrovice, u pratnji 32 druga, kroz kanal će pobjeći ludi Spasoje Stejić, koji šepa jer su mu u onim prvim godinama robije okovi oštetili noge. Stejić će, ipak, neko vrijeme biti partizan prije nego 1943. pogine.
Razarač Dubrovnik će 1940. dograbiti Talijani, i brod će se neko vrijeme zvati Premuda. Nakon talijanske kapitulacije, uzet će ga Nijemci i za njih će raditi pod imenom Torpedoboot Ausland. Onda će ga oni isti Britanci, koji su ga i napravili, 1945. potopiti.
“Sretno drugovi, doviđenja poslije revolucije”, rekla je Ivana kad je 1930. otišla s Bauhausa. S nikime od bauhauslera se više neće sresti. Uskoro će postati udovica i vratit će se u Jugoslaviju. Naftali Rubenstein i Ricarda Meltzer otići će u Palestinu, Grete Stern u Argentinu, Etel Fodor u Južnu Afriku. Otti Berger i Charlotte Mentzel skončat će u Auschwitzu.
*Ivana Tomljenović Meller: Studenti Bauhausa, 1930.r / Kolekcija Marinko Sudac; Ivana Tomljenović Meller / BAUNET
Willi Jungmittag će nekoliko godina raditi dječje portrete u Berlinu, a usput će u svom stanu skrivati drugove komuniste, pa će 1944. biti osuđen na smrt i smaknut u zatvoru Brandenburg-Görden. U tom će zatvoru do 1945. biti pogubljeno skoro 3 000 političkih i inih zatvorenika, a taj je zatvor u neposrednoj blizini budućeg Brandenburškog eutanzaijskog centra, gdje će se uskoro rješavati pitanje mentalno oboljelih, u sklopu Akcije T 4.
Ivanin ujak Rudi umrijet će u logoru Banjica. Muž njene sestre Nade biti će u Lopoglavi, u Jasenovcu, u partizanima a onda će Marijan Hanžeković, 1990., biti prvi Tuđmanov ministar financija.
Dogodit će se 1990-e.
Sve će to, tvrdit će neki, imati smisla, a drugi će nad besmislom gubiti razum.
Umjetnici će i dalje raditi plakate, a događaji će ići nekako mimo njih.
Poduzeće Đuro Đaković nalazit će se 2000ih u ulici Mile Budaka u Slavonskom Brodu, a ulica Nikole Hećimovića u Zagrebu postat će Kutnjački put. Petrinjska će se i 2019. zvati Petrinjska, iako se nekad zvala Med grabami.
A dan nakon atentata, u jugoslavenskoj ambasadi u Londonu, desetodgodišnji dječak, koji je upravo postao kralj, i u čije će se ime uskoro činiti svakakve strahote, strahote među strahotama, u tom vrtoglavom nizu strahota koje su naša povijest – ljudska, taj dječak sada, okružen nepoznatim ljudima, plače i pita: “Šta se desilo? Šta će sada biti?”.
***
*Naftali Rubinstein: Ivana Tomljenović na krovu Bauhausa, 1929. / Kolekcija Marinko Sudac
Jedan usputni P. S. ili Posveta nestalom gradu
Kad su 20. travnja 1929. žandari na zagrebačkom Ribnjaku, uslijed slučajne racije, priveli dva čovjeka koji su im se učinili sumnjivi, nisu odmah znali da imaju Đuru Đakovića, organizacionog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, i Nikolu Hećimovića, sekretara Crvene pomoći za Jugoslaviju. Đuro Đaković policajce je pokušao uvjeriti da je tek nevažan partijski kurir, koji o partijskom djelovanju gotovo ništa ne zna, a da čovjeka kojeg su priveli s njim, nikad prije nije vidio i da taj čovjek, sigurno, s partijom nema nikakve veze. Kad su ga pitali što je tog dana radio, Đaković im je odgovorio:
“Najprije sam bio kod ‘Crnog orla’ u Frankopanskoj ulici. Tamo sam ispio jednu šljivovicu i platio 2,5 dinara. Onda sam bio u gostionici ‘Frankopan’ na Prilazu, tamo sam popio neku kavu i platio čini mi se 4 dinara. Oko 11 sati prije podne stigao sam u gostionicu kod Bosanske ulice i tamo sam ponovno popio šljivovicu. Onda sam se šetao i u jednoj šumici odmarao, a kod ‘Dobre mamice’ u Tuškancu popio sam dva puta po dva deci vina. Da sam ručao pozitivno znam, i to u ‘Narodnoj gostionici’ u Tkalčićevoj ulici, jeo sam juhu i pečenu teletinu, platio sam, čini mi se, 16 dinara. Poslije ručka otišao sam preko nove tržnice i preko Medveščaka, Milinarskom cestom do Okrugljaka, i pio sam dva deci vina u jednoj kavani. Bilo je četiri sata poslije podne kada sam se vratio u grad i usput svratio ‘Mlinarici’ i u još jednu gostionicu. Bila je već noć kada sam u grad stigao i kad sam na Ribnjaku ugledao nepoznatog muškarca i pitao ga kojim se putem ide u Draškovićevu ulicu…”
Nisu mu povjerovali. линк
https://vizkultura.hr/dovidjenja-poslije-revolucije/
