[Николај]

Јбг, знање кошта....а и дрскост

А и зајебано је кад не можеш саговорнику да побришеш поруке које ти не одговарају...

[Chicot]

Јбг, знање кошта....а и дрскост

А и зајебано је кад не можеш саговорнику да побришеш поруке које ти не одговарају...

[Љубо Рогља]

...да математички докажете ефикасност комуниста у антиосовинским операцијама.

Срећа је што је 0 уведена у математику тако да се њихова ефикасност може математички описати.

[Chicot]

Из књиге

Britain and the Resistance in Occupied Yugoslavia
phyllis auty and richard clogg

Kњига је заснована на рефератима и дискусији на конференцији посвећеној преиспитивању службених ставова британске политике на Балкану, а "у светлу нових података и докумената" - који су постали доступни 1973. Конференција је одржана 1973.

Тежиште је на критичној 1943 години и што је најважније, једна од г тема су одлуке које су доношенена на основу дешифрованог материјала.

Приказ је заснован на реферату Е. Баркер , ти наводи су у квотацији ради лакшег праћења, у комбинацији са дискусијом учесника.

Otprilike u vrijeme Baileyjeva dolaska u Jugoslaviju, dogodile su se neke novosti na polju informacija. Možda slučajno, kairski SOE počeo je tada dobivati intercepte njemačkih operativnih brzojavki,koji prije toga nisu bili davani, a govorili su o dimenzijama otpora Na područjima koja sasvim sigurno nisu bila pod kontrolom Mihailovića. 1
. Napomena- Bejli(referat): Ubacivanje tih misija -komunistima, proleća 43- u Jugoslaviju imalo je za posljedicu ne samo golemo povećanje volumena obavještenja o aktivnostima partizana nego, indirektno, i o aktivnostima Mihailovićevih četnika i Mihailovićevih komandanata u Dalmaciji, Sloveniji, Hrvatskoj i zapadnoj Bosni2
Ni danas nije razjašnjeno iz kakvog je izvora i u kakvu obliku (to jest jesu l i to bili kompletni intercepti ili samo njihovi rezimei) kairski SOE dobivao te intercepte. Ljudi u odjelu britanske obavještajne službe koji je odgovarao za distribuiranje intercepata (a oni su bili držani u izvanredno strogoj tajnosti) očito su sumnjali u efikasnost službe sigurnosti SOE. 3

DAVIDSON: Bile su to brzojavke na primjer ovakva sadržaja: »Partizani koji su dosad bili u X ili Y nalaze se u pokretu prema Z. Šaljemo protiv njih četnike.«4

DEAKIN: mislim da intercepti o kojima je riječ nisu počeli stizati u jugoslavensku sekciju kairskog SOE (koju je vodio Davidson) prije siječnja 1943. A s obzirom na karakter tih intercepata mislim da oni nisu imali nikakve veze s najtajnijim interceptima, premda je moguće da su moja sjećanja o tome pogrešna. Držim da je njihova obavještajna vrijednost bila na prilično niskoj razini: da su to bili intercepti njemačkih vojnih brzojavki 0 pokretima njemačkih jedinica na Balkanu.5

DAVIDSON: Bilo je veoma jasno da su to intercepti brzojavki Sicherheitsdiensta u Jugoslaviji, dakle da su krajnje vrijedna obavještenja. S tim u vezi postavlja se zanimljivo pitanje: kako je dugo SOE dobivao te intercepte i zašto se dogodilo da su oni počeli stizati meni, malom majoru, u siječnju 1943? Zašto nisu počeli stizati prije ili kasnije, i zašto ih, kad sam ih već ja dobivao, nije dobivao i London?6

SETON-WATSON: Odluku o tome hoće li i kada će nekom biti dopušteno odnosno omogućeno da se služi tim informacijama donosio je - pokojni brigadni general Keble.7

SWEET-ESCOTT: A mogu vam reći da ništa od toga nisam vidio. Mislim da je dio nesporazuma koji je postojao između londonskog i kairskog SOE uzrokovan bio okolnošću koju sam tek danas saznao: da ste vi u Kairu dobivali intercepte, a mi u Londonu - nismo.8

BAILEY Ostao sam u Kairu sve do Božića 1942. godine tražeći način da se ubacim u Jugoslaviju. U to vrijeme počela su pristizati obavještenja o partizanima i drugim neidentificiranim grupama otpora aktivnim u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Točno se sjećam zidne karte na kojoj su bila obilježena spomenuta područja. Kada sam zapitao kakve su to oznake, Davidson mi je odgovorio: »Označavaju skupine koje izbijaju u prvi plan.« Međutim, čini mi se da ih nije nazvao »partizanima« nego samo »gerilcima«. Iz toga zaključujem da intercepti nisu postali općenito dostupni prije moga odlaska u Mihailovićev štab.9

DAVIDSON: Mislim da smo tek nakon tvog odlaska počeli dobivati obavještenja iz intercepata.10

Ti intercepti, zajedno s prvim Baileyjevim porukama, poslužili su kao obavještajna baza važnog memoranduma što ga je brigadir C. M. Keble, načelnik štaba kairskog SOE, predao Churchillu potkraj siječnja 1943. U t om je memorandumu stajalo: »Postoje obilati dokazi, iz neprijateljskih, ruskih i internih izvora, da se u Sloveniji i Hrvatskoj vodi organizirana borba protiv okupacijskih snaga.« O Mihailoviću se u Kebleovu memorandumu tvrdilo da »bez sumnje predstavlja organizirane grupe koje pružaju otpor u Srbiji« i da »može biti u stanju da ratuje protiv Osovine u Srbiji« uz uvjet da je za to dovoljno opremljen. U memorandumu se nije tvrdilo da se Mibailović faktički odupire Osovini, i priznato je da njegovi zapovjednici u Crnoj Gori imaju »lokalne aranžmane« s Talijanima u koje je »uključena suradnja u borbi protiv partizanskih elemenata«.
Međutim, Kebleove tvrdnje o navodnim Mihailovićevim odnosima s Nijemcima bile su kategorične. On je nedvosmisleno napisao: »Nije bilo i nema nikakvog dokaza da je on sklopio bilo kakav kompromis s Nijemcima. « 11 Keble je isticao nužnost da se Mihailoviću pruža pomoć »kako bi se pojačao i proširio otpor na području koje ima životno važno strategijsko značenje za balkanske komunikacije«. Kao drugo, predlagalo se poduzimanje zasebnog programa pomoći »drugim elementima što pružaju otpor« ili »organiziranim grupama« (koje nisu spomenute kao »partizani«) u Hrvatskoj i Sloveniji; ako se to ne uradi, Rusi i Amerikanci će se »praktički zainteresirati«, što bi neizbježno oslabilo čitavu britansku poziciju u Jugoslaviji12

DAVIDSON: Kada smo napokon počeli dobivati te intercepte (mislim da je to bilo početkom siječnja 1943, otprilike tri tjedna prije nego što je Keble poslao svoj čuveni memorandum predsjedniku vlade), postalo je očito da je on, Keble, čvrsto naumio provesti svoju politiku povezivanja s partizanima i politiku iskorištavanja tog kontakta. On je tada vršio svakojake pokušaje da pronađe višeg oficira koji bi bio spreman da ode u Jugoslaviju kao njegov, Kebleov, čovjek i kao predstavnik vojske.13

DEAKIN:Taj Kebleov izvještaj nosi datum zo. veljače 1943, a predan je Churchillu u Kairu prilikom njegova povratka s konferencije u Adani. On ga je ponio u London i tamo ga je dao dalje načelnicima štabova i Foreign Officeu, a poslije toga taj je izvještaj, umnožen u veoma malom broju primjeraka, razaslan vrlo uskom krugu ljudi kao povjerljiv materijal. U njemu se prvi put spominju slovenski i hrvatski gerilci - i to kao misteriozne skupine koje je veoma teško identificirati, čak i veoma teško analizirati tko su i što su. Međutim, važno je da se tu prvi put pojavila ta magična fraza 14

BARKER: Čitajući dokumente što ih je Državni arhiv (Public Record Office) stavio na uvid javnosti, čovjek ostaje iznenađen kad vidi koliko je zapravo mnogo obavještenja stizalo od 1942. godine iz hrvatskih i slovenskih izvora, preko stockholmskog ureda za praćenje štampe, preko carigradskog ureda za praćenje štampe i tako dalje, i to takvih obavještenja кoja su prilično dobro osvjetljavala partizane u Jugoslaviji.15

T A Y L O R Prvobitni je Glenconnerov prijedlog bio da nekog pošaljemo kako bi uhvatio vezu s partizanima u Hrvatskoj, jer se u to vrijeme Hrvatska smatrala srcem i središtem partizanskog otpora. Mi tada još nismo znali da je Tito komandant svih partizana i da oni imaju organizaciju s Vrhovnim štabom oko Tita. Smatrali smo da je Hrvatska samo prirodni centar najaktivnijih partizana. 16

Напомена: видеће се касније, да Тејлоров израз "сматрали смо" значи "имали смо магловиту претпоставку". Следећи навод је Е. Баркер која износи потпуно другачији став у реферату:

Da je državni udar izvršen u Jugoslaviji 27. ožujka 1941, Bio primljen kao potvrda već otprije postojećeg općeg brittanskog uvjerenja da su Srbi jedini Jugoslaveni od kojih se može očekivati da će pružiti otpor Nijemcima, i, kao drugo, da je okolnost što je Britanija sudjelovala u tom državnom udaru stvorila ili pojačala uvjerenje kako postoje jaki izgledi da se elementi pokreta otpora u Jugoslaviji dovedu pod britansku kontrolu ili stave pod britansko vodstvo.17 Kada je u lipnju 1941. Petar stigao u Englesku, Dixon je zabilježio: »Pruža se sjajna prilika da kralj bude potpuno a n g l i f i c i r a n . . . «18 Kako bilo da bilo, čini se da je Foreign Office ipak vjerovao da će Britanija moći preko kralja utjecati donekle u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Сад, пошто смо видели да информације о "герилцима" нису добијане из ухваћеног и дешифрованог радио саобраћаја,барем не до 1943, и барем нико из СОЕ није тиме располагао, да видимо којим се информацијама баратало:

Na sjednici koju je Sargent sazvao u Foreign Officeu 8. kolovoza 1942, se raspravljalo o dvije stvari. Jedan predmet debate bio je dokument što ga je dan prije toga Eden dobio od sovjetskog ambasadora i u kojemu su se iznosili primjeri suradnje četnika i Talijana u borbi protiv partizana od ožujka 1942. nadalje, a bio je naveden i jedan slučaj surađivanja s Nedićem. Čini se da je drugi predmet rasprave na toj sjednici bio jedan vrlo strogo povjerljiv dokument, koji do danas nije stavljen na uvid javnosti, ali jedna zabilješka
Južnog odjela od 6. kolovoza pokazuje da je to bio dokument iz kojega se moglo razabrati da »general Mihailović ne vodi igru kako treba«.
Ono što se iznosilo u tom dokumentu nije moglo biti zasnovano na Hudsonovim brzojavkama, jer je Foreign Office predložio da se od Hudsona zatraži da iznese svoje mišljenje o tome. Premda zapisjnik te sjednice nije stavljen na uvid javnosti, jasno je da se na njoj raspravljalo o širim implikacijama Mihailovićeve suradnje s okupatorom.
. . Deset dana nakon te sjednice, 19. kolovoza, Ralph Murray,2 visoki funkcionar PWE, poslao je Foreign Officeu svoju studiju o problemu Mihailovića i partizana u kojoj je analizirao izvještaj neprijateljskog i neutralnog tiska i radija, izvještaj koji je primio posredstvom slovenskih i hrvatskih političara u emigraciji, i takvih podataka iz tajnih izvora koji su bili dostupni PWE. Svi ti izvještaji jasno su pokazivali da u Srbiji ima veoma malo otpora okupatoru, ali da zato ima veoma mnogo otpora u drugim dijelovima Jugoslavije, i to otpora koji Mihailović ne pripisuje svojim snagama.19

DAVIDSON: Htio bih reći da mi koji smo radili na operativnoj razini nismo, barem u rujnu i listopadu 1942, dobivali apsolutno nikakve podatke ili obavještenja o partizanima. Nismo zapravo dobivali ništa. Naravno, mi smo znali da oni postoje, jer smo to saznali iz raznih javnih izvora obavještenja, na primjer iz emisija radio-stanice »Slobodna Jugoslavija«, iz pisanja novina i iz tome sličnih izvora. No, onda se iznenada sve to izmijenilo.20

CLISSOLD: Nema sumnje da su još jedan izvor obavještenja bile emisije Slobodne Jugosla-vije. Ta radio-stanica za koju je svatko znao nalazila se negdje u Sovjetskom Savezu. Svakako da su informacije što su dolazile preko nje bile veoma pristrane, ali su se ipak sistematski hvatale već veoma rano u 194z. godini i na ovaj ili onaj način davale su nam mnogo podataka.21

SETON-WATSON: U jednom razdoblju zimi od 194z. na 1943. Godinu izvještaji o operacijama u Jugoslaviji koje je objavljivala sovjetska štampa, a koji su stizali u Kairo nekoliko mjeseci kasnije, ili takvi isti izvještaji koje je objavljivala Slobodna Jugoslavija, bili su posve koristan izvor podataka. Iz njih je proizlazilo da se u nekim dijelovima Bosne nešto događa. S obavještajnog stajališta bila su to obavještenja prilično niskog stupnja, ali su ipak odigrala ulogu u stvaranju određene slike o događajima u Jugoslaviji.22

BARKER: U arhivi Foreign Officea pronašla sam nešto što se doima kao vrlo strogo povjerljiv izvještaj Ministarstva rata. Autor tog izvještaja bio je major Michael Maclagan, a njegov izvještaj nije ništa drugo nego izvanredno detaljan i veoma dug i opširan prikaz partizanskih operacija od 1941. godine naovamo. Što to znači? To znači da je netko za čitavo to vrijeme pratio situaciju u Jugoslaviji, jer je jasno da oni te podatke nisu mogli odjednom isisati iz prsta. Netko iz Vojno-obavještajnog odjela Ministarstva rata raspolagao je s kompletnim podacima o Jugoslaviji, ali mislim da ti podaci nisu vojsku jednostavno
zanimali sve dok situacija nije postala takva da su i ti podaci postal aktualni.23

SETON-WATSON: Mislim da moramo razlikovati 1943. godinu, kada je najzad stizalo mnogo obavještenja, od 1942.. godine, najgore ratne godine, godine Singaporea, Staljingrada i Rommelove prijetnje Egiptu
- razdoblja u kojem se Balkanu nije obraćalo i nije se ni moglo obraćati mnogo pažnje.24

MACLEAN: Međutim, na ovom našem sastanku saznali smo da je već u srpnju 1942. Glenconner pisao Južnom odjelu Foreign Officea: »Kao što znamo, svu aktivnost u Jugoslaviji morali bismo zapravo pripisati partizanima To znači da je kairski SOE znao već u srpnju 1942, davno prije Baileyeva odlaska u Jugoslaviju, da zapravo svu borbu koja se vodi u Jugoslaviji vode partizani. U svakom slučaju, kako bilo da bilo, ja mislim da zapravo nije bilo potrebno poznavati intercepte da bi se došlo do te spoznaje.
Radilo se ovdje o dvadeset ili trideset neprijateljskih divizija, za koje se dobro znalo da su u Jugoslaviji, što znači da je svaki sposobni šef vojne obavještajne službe morao biti sposoban da to o čemu govorimo dokuči i na druge načine, a ne samo čitanjem intercepata.25

DEAKIN: Godine 1942., u vrijeme kada je Glenconner napisao spomenutu zabilješku, jedina obavještenja o Jugoslaviji koja su bila dostupna SOE bijahu obavještenja do kojih se dolazilo hvatanjem emisija radio-stanice »Slobodna Jugoslavija« i praćenjem pisanja švicarske i druge neutralne štampe 26

SETON-WATSON: Postojala su stanovita obavještenja (to nam potvrđuje Glenconnerova izjava), ali su bila prilično oskudna i štura i uglavnom su potjecala iz novinskih izvještaja. Odnosno, kako je to rekla Elisabeth Barker, postojalo je mnogo obavještenja, ali konačna slika koju su ta obavještenja stvarala nije baš bila veoma jasna. Znalo se, na primjer, da u Jugoslaviji ima mnogo otpora, koji nije pod Mihailovićevom kontrolom. Ta spoznajaproizlazila je uglavnom iz novinskih vijesti, iz povremenih kazivanja. putnika i iz povremenih izvještaja SIS-a. Sjećam se da smo te zime (1942-1943) imali dva-tri takva izvještaja, koji doduše nisu predstavljali visokokvalitetan obavještajni materijal, ali je konačna slika koju su nam davali bila ipak prilično jasna, a ta je slika govorila da sve borbe u Jugoslaviji vode partizani. Moram napomenuti da to nisu bila neposredna obavještenja niti su ta obavještenja dobivena čitanjem intercepata. Do takvih obavještenja došli smo tek kasnije.27
T A Y L O R : Potpuno sam siguran da sve do lipnja ili srpnja 194z. nismo primali nikakva obavještenja zasnovana na interceptima.28

MACLEAN: Netko u centrali vojne obavještajne službe u Londonu morao je znati. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je Zajednički štab načelnika štabova znao da dvadeset ili trideset njemačkih i talijanskih divizija rade nešto u jednoj maloj balkanskoj zemlji, moramo naprosto pretpostaviti da su načelnici štabova donijeli odluku da se ta stvar izvidi i da su saznali pravu istinu. To je ono što je meni u svemu tome tako tajanstveno. Međutim, čim je jednom Churchill na to nagazio, događaji su se pokrenuli.29

Edenov prvi posjet Moskvi i njegov razgovor sa Staljinom pretkraj 1941. godine usadili su duboki strah od sovjetskih težnji. Dixon je u siječnju 1942. napisao ovu zabilješku: »Premda to u Moskvi doduše nije
bilo rečeno, lako je moguče da je sovjetski plan stvaranje jedne povećane Jugoslavije, koja bi (Sovjetima) služila ne samo kao protuteža Italiji, nego i kao kanal sovjetskog prodora na Jadran preko Rumunjske i Bugarske. « Krajem 1942. godine, u vrijeme kada je Foreign Office odlučio da se uhvati veza s partizanima, Eden je u zabilješci Churchillu izrazio mišljenje kako je možda točna postavka da nam kratkoročni interes nalaže daprebacimo svoju podršku s Mihailovića na partizane, ali da bi »u dugoročnom pogledu . . . bilo pametno da i dalje podržavamo Mihailovića i tako spriječimo da nakon rata izbiju anarhija i komunistički kaos.« Howard je i. siječnja 1943. zabilježio: »Vodeći računa upravo o toj (ruskoj) opasnosti, a ne potaknuti pretjeranom ljubavlju za Mihailovića, zaključili smo nedavno . . . da i dalje moramo podržavati Mihailovića i jugoslavensku vladu.« Prema tome (sudeći barem po dokumentima Foreign Officea) upravo je Foreign Office taj koji je, doduše i zbog odlučne podrške vojske, dobivene u posljednjem trenutku, polagano, ali uporno gurao londonsku centralu SOE, koja se tome odupirala, u povezivanje s partizanima.30

... Unatoč činjenici da je ono što je znao bilo maglovito i nepotpuno,Foreign Office je bio sklon tome da na partizane gleda kao na više-manje jedinstvenu snagu pod vodstvom komunista. Kada se u zimi 1942-1943. U Foreign Officeu razmatrala mogućnost da se uhvati kontakt i s drugim snagama otpora, a ne samo s Mihailovićem, mislilo se tada zapravo na hvatanje kontakta s partizanima.31

HORNSBY-SMITH: U isti mah i u isto vrijeme postojao je kod nas veoma dubok strah od komunističkog utjecaja na Balkanu i na Sredozemlju, i taj je strah dolazio jasno do izražaja u zabilješkama što su ih razmjenjivali lord Selborne i Foreign Office. No, onda se promijenio smjer naše politike, mislim da je to bilo isključivo Churchillovo djelo. Odmah poslije toga on je svjesno intervenirao, i to na taj način da je osobno izabrao Macleana kao čovjeka koji će otići u Jugoslaviju. Mislim da nismo obratili dovoljno veliku pažnju pitanju kako bi bila duboka i jaka reakcija u javnosti - svakako u toku prvih godina - da smo kojim slučajem odbacili monarha koji je k nama došao kao saveznik.32


BAILEY: Kad sam postao jedna od žrtava čistke,koja je u Kairu provedena 1941. godine, Taylor je uredio da odem u Ameriku. U vrijeme kada sam tamo stigao Amerikanci su već bili u ratu. Tako se dogodilo da se moja djelatnost u Americi svela na to da sam izabrao pola tuceta kanadskih Hrvata, koji su imali biti prvi bačeni padobranom u Jugoslaviju da bi se povezali sa snagama otpora u Bosni-Hercegovini i u Hrvatskoj - to jest s partizanima.33

1 Edenova zabiljeљka 3. 1.1943:
»Meni se ovo иini neprikladnim. Situacija se sve viљe pogorљava... Eto, opet smo se vratili na odluku koju smo veж bili donijeli (i to zato љto se, kako izgleda, s njom ne slaћu SOE i vrhovni zapovjednik za Bliski istok, premda se predsjednik vlade slaћe). Tako smo se opet vratili na to da pruћamo svu podrљku Mihailoviжu premda se on ne bori protiv naљih neprijatelja i premda ga javno napada naљ sovjetski saveznik. Smatram da takva politika nema nikakva smisla i da postoje svi izgledi kakoжemo zbog nje doжi u otvoren sukob s Rusima . . . « 34

6. svibnja 1943. Mountbatten kritizirao politiku daljeg pružanja pomoći Draži Mihailoviću, i u tome se dijelom pozvao na postavku da bi to moglo ugroziti naše dobre odnose s Rusijom - a na kraju je zatražio da se Foreign Office upozori na to. Mountbattenov prijedlog bio je očito sračunat na to da ozlojedi i naljuti Edena, koji mu je spremno nasjeo i na margini tog dokumenta zabilježio: »Vjerovali nam vi ili ne, ostaje činjenica da smo i mi na to pomislili!«35

Cim se jednom Churchill počeo zanimati za problem Jugoslavije, čvrsto je odlučio da se oslanja samo na vlastite izvore informacija. Nema sumnje da se upravo zato htio svakako sastati s Deakinom u svibnju 1943 Churchill je vjerojatno upravo zato naredio da Fitzroy Maclean bude šef britanske vojne misije kod Tita, a ne samo njen politički savjetnik, jer bi u tom slučaju bio potčinjen Foreign Officeu, i po svoj ga je prilici upravo to potaknulo da u prosincu 1943, vrativši se opet u Kairo, sam izrešeta pitanjima o Jugoslaviji i Macleana i Deakina. 36

Macleanov izvještaj od 6. studenog 1943. djelovao je kao najveća bomba. Foreign Office ga je odmah razaslao klasificiravši ga kao »zeleni dokument«, I tako je postupio premda mu se nisu svidjeli Macleanovi zaključci o Mihailoviću i Srbima. Zahvaljujući tome, taj je dokument izazvao snažan dojam i u Ratnom kabinetu i u Ministarstvu vojske.37

Једно Меклиново сведочење:

MACLEAN: Kada sam polazio u Jugoslaviju, dobio sam direktivu - na koju se doduše nisam baš mnogo obazirao - da nastojim uvjeriti Tita kako bi bilo uputno da se nagodi s Mihailovićem.38

**************
Дакле, све је из:
"Britanska politika na Balkanu u drugom svetskom ratu"
DRUGA KNJIGA - Phyllis Auty i Richard Clogg, urednici: BRITANSKA POLITIKA PREMA POKRETU OTPORA U JUGOSLAVIJI I GRČKOJ
Published in Great Britain by The Macmillan Press, © The Macmillan Press, 1975
За Југославију, Глобус, Загреб, 1978.
Први део су реферати, други део дискусије:

1. Први део, реферати – „Novi pogledi na britansku politiku u Jugoslaviji 1942-1943“. Elisabeth Barker , 313
2. Исто,Бејлијев реферат, 339
3. Исто као 1, 313
4. Други део- Дискусије, 438
5. Исто, 440,
6. Исто, 440
7. Исто,439
8. Исто, 438
9. Исто, 439
10. Исто,439
11. Први део, реферати – „Novi pogledi na britansku politiku u Jugoslaviji 1942-1943“. Elisabeth Barker , 313
12. Исто, 319,
13. Други део- Дискусије, 459
14. Исто, 440
15. Исто,437
16. Исто, 461
17. Први део, реферати – „O nekim faktorima koji su uvjetovali britanske odluke u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1944. Godine“ , Elisabeth Barker, 291
18. Исто, 309
19. Исто, 295-6
20. Други део- Дискусије, 459
21. Исто, 438
22. Исто
23. Исто, 460
24. Исто,458
25. Исто
26. Исто, 462
27. Исто, 461
28. Исто,440
29. Исто,459
30. Први део, реферати – „O nekim faktorima koji su uvjetovali britanske odluke u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1944. Godine“ , Elisabeth Barker, 310
31. Први део, реферати – „Novi pogledi na britansku politiku u Jugoslaviji 1942-1943“. Elisabeth Barker , 315
32. Други део- Дискусије, 470
33. Исто, 439
34. Први део, реферати – „O nekim faktorima koji su uvjetovali britanske odluke u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1944. Godine“ , Elisabeth Barker, 298
35. Исто, 286
36. Исто, 288
37. Исто, 301
38. Други део- Дискусије, 461

[Милослав Самарџић]

Свака част, много добро си ово одрадио!
Сачувао сам. Хајде напиши како тачно да стављам у фусноте...

[Chicot]

Поставио сам.

Ево једног додатка - дискусија о Михаиловићевим порукама које су, наводно, хватали немци.

DEAKIN: Ovdje smo nekoliko puta govorili o interceptima, o tumačenju onih intercepata što su se odnosili na Jugoslaviju i o njihovoj vrijednosti, a znamo i to da su Nijemci hvatali i dešifrirali Mihailovićeve poruke. Kod Nijemaca je to stvorilo još čvršće uvjerenje da ćemo se mi iskrcati na Balkanu. Nijemci su čitali Mihailovićeve poruke, u kojima je on tvrdio da je siguran da ćemo to uraditi, i bili su uvjereni da on ima pravo, jer se sve što je on još od 1940. i 1941. godine tvrdio o našoj analizi
njega i monarhije na dlaku poklapalo s Hitlerovom analizom. Hitleru nije jednostavno nikad palo na pamet da ćemo podržavati Tita. On je također rezonirao po kriterijama prvoga svjetskog rata, upravo kao Mihailović, pa je zato Mihailovića smatrao mnogo opasnijim nego komunističke partizane u Srbiji. To je bio Hitlerov osobni stav, a osim toga treba imati na umu da je kao Austrijanac bio protusrpski raspoložen. Sve to proizlazi iz intercepata. Nijemci su, dakle, hvatali i čitali Mihailovićeve poruke, slali su ih u Berlin i govorili: Mihailović kaže da će se Britanci iskrcati, on je miljenik Britanaca, pa to sve znači da će se Britanci doista iskrcati.
Druga konsekvencija intercepata još je čudnija. Za nju se saznalo poslije rata, na suđenju sedmorici njemačkih generala - »Slučaj sedmorice« - koji su komandirali na jugoistoku, a među njima su bili i generali koji su komandirali u Grčkoj. Među dokaznim materijalom iznijetim na tom suđenju bijahu i podaci o tome kako su Nijemci hvatali Mihailovićeve brzojavke i čitali ih. Za njihovo hvatanje postojala je posebna stanica u Beogradu, i taj je posao obavljao jedan njemački tehničar porijeklom iz jugozapadne Afrike, koji je doveden na suđenje kao svjedok, jer se branitelj jednog od optuženih generala zaprepastio kada je saznao da su se Nijemci služili interceptima Mihailovićevih brzojavki dok bi pisali izvještaje namijenjene generalu Gehlenu i da su u njima doslovce citirali njegove poruke u kojima je iznosio svoje procjene o snazi vlastite organizacije. Da bi se dodvorio Hitleru (jer je i u njemačkoj vrhovnoj komandi bilo ljudi koji su bili za Mihailovića i protiv njega), Gehlen je doslovce prihvatio tvrdnje iznijete u tim dešifriranim porukama i na temelju toga izmislio kompletnu bojnu zapovijed za Mihailovića - koja se u cjelini zasnivala na porukama što ih je Mihailović razmjenjivao sa svojim komandantima. Obrana na procesu iznijela je to kao tobožnji dokaz da je Mihailović bio za Nijemce mnogo veća opasnost nego Tito. Bila je to ta druga upotreba intercepata koja nas zanima u ovom kontekstu.

BAILEY: Nadam se da je Gehlen sve Mihailovićeve brojke skresao za pedeset posto.
DEAKIN: Gehlen je znao što radi, i to je uradio namjerno jer je želio da mu Hitler povjeruje.
MACLEAN: Treba svakako napomenuti da je bio zanimljiv i sovjetski stav prema Mihailoviću. Oni su Tita veoma uznemirili kada su u prvim danima borbe pokazali stanovit interes za Mihailovića, a Eden mi je pričao da je Molotov pokazao interes za to da pošalje sovjetsku misiju u Mihailovićev štab, po svoj prilici zbog toga što je pretpostavljao da se nama isplati što smo svoju misiju poslali, pa nije htio da oni, Sovjeti, iz toga izostanu. Tita je to naravno samo još više naljutilo.
DEAKIN: Prema tome, u prvom razdoblju ruska i njemačka interpretacija bijahu identične.1
476.
BAILEY: Nisam bio pozvan da dajem sudove o njegovim vojničkim sposobnostima, ali mislim da sam bio i te kako pozvan da kritiziram njegovu apsolutnu opsjednutost vojnim administriranjem. Ovdje smo već govorili o interceptima i o tome kako je Nijemcima pošlo za rukom da odgonetnu Mihailovićeve šifre, pogotovo unutrašnje, tj. za komuniciranje u zemlji. Ja jednostavno ne mogu dokučiti ni zamisliti što su Nijemci zapravo radili s Mihailovićevim brzojavkama. Tipična brzojavka glasila je otprilike ovako: »Podnarednik X. X. unapređuje se u čin narednika s važnošću o d . . . « itd. Vjerujte mi da nimalo ne pretjerujem. U toku mog boravka u Mihailovićevu štabu poslane su na stotine takvih brzojavki.
Mene nije naročito zabrinjavao rizik, koji je zbog toga nastajao, jer Mihailović ionako nije baš često izdavao operativne zapovijedi. Možda je i sam uvidio da su Nijemci razbili njegove kodove. Alternativa za bežične poruke bilo je slanje kurira, kojemu je trebalo i do petnaest dana da stigne na odredište, a za to bi vrijeme lokalnom britanskom oficiru za vezu dozlogrdilo čekanje i odgađanje, pa bi čitava operacija bila otkazana.2

1- Други део- Дискусије, 475-6
2. Исто,470

[Милослав Самарџић]

Дал је могуће да Бејли оволико није имао појма? Најређе су баш такве депеше.
Шта су хтели рећи за Гелена? То што помињу не личи на онај извештај који смо објавили на сајту:
http://www.pogledi.rs/referat-pukovnika-...cetnicima/
А све у свему ови се праве Енглези.
Ипак, сачекајмо Ватру да све демантује.

[Chicot]

Ја бих пре рекао да се Бејли једноставно "прилагодио" мњењу које је превладало на конференцији.
Треба да видите његов реферат - све супротно ономе како је извештавао са лица места.
Нпр, ултиматум о извођењу операције рушења мостова је назвао "апелом".
Што се тиче Галена, не знам,вероватно их је узнемирио његов исказ на суђењу.

Све у свему, забавило ме је док сам ово поново читао

[Милослав Самарџић]

Је ли тај Бејлијев реферат оно што је објавио Никола Миловановић Грба?
Баш чудан текст, никако да напишем критику.

[Chicot]

Не знам шта је објавио Грба, овај реферат:

Mnogo je napisano i objavljeno o aktivnosti jugoslavenskih partizana od lipnja 1941. do početka 1945. godine. Međutim, malo je napisano barem na ovoj strani Atlantika - o aktivnosti generala Dragoljuba (Draže) Mihailovića. Ako čitalac želi shvatiti britansku politiku prema Jugoslaviji — a ta se politika svodila zapravo na politiku prema Mihailoviću - za njega je od bitne važnosti da barem donekle pozna predratnu povijest jugoslavenskih naroda i historijat događaja što su uslijedili poslije njemačkog napada na Jugoslaviju, do kojega je došlo 6. travnja 1941.1
Prva tri mjeseca nakon uspješne njemačke invazije na Jugoslaviju (koja je kapitulirala 17. travnja) i nakon raspada jugoslavenske države, na Zapad je stizalo samo malo neposrednih, vjerodostojnih i podrobnih informacija o situaciji na bivšim područjima Jugoslavije. Međutim, iz izvještaja koje je objavljivao osovinski i neutralni tisak postalo je uskoro očito da okupatorskim snagama u Jugoslaviji pružaju otpor brojne skupine naoružanih ljudi koje operiraju u praktički svim planinskim područjima. Ali, bilo je isto tako očito da su te skupine izolirane, da djeluju nezavisno jedna od druge, i da su njihovi napori potpuno nekoordinirani. Ti su novinski izvještaji dobili kasnije potvrdu, i to zbog svježijih i aktualnijih, a i neposrednijih svjedočanstava, prokrijumčarenih na različite načine iz zemlje, a potvrdila su ih i osobna svjedočanstva nekih Jugoslavena koji su uspjeli pobjeći iz zemlje, često u sumnjivim okolnostima. Bez obzira na to što je vrijednost tih svjedočanstava bila sumnjiva, ipak je postalo očito da otpor o kojem javlja osovinski i neutralni tisak ima mnogo veće razmjere nego što se prije pretpostavljalo. Sredinom kolovoza 1941. počela je prislušna stanica ratne mornarice u Portsheadu hvatati slabe i sporadične signale što ih je emitirao nekakav neidentificirani bežični odašiljač, za koji se pretpostavilo da radi negdje na jugoslavenskom teritoriju. Taj se kontakt brižno održavao, pa je već prije kraja kolovoza utvrđeno izvan svake sumnje da tu radio-stanicu upotrebljavaju jedinice jugoslavenske kraljevske vojske, koje i dalje pružaju žestok i dobro organiziran vojnički otpor neprijatelju na brdima zapadne Srbije. Također je ustanovljeno da se štab tih snaga nalazi na Ravnoj fori, otprilike zo milja sjeverno od čačka, i da su one pod komandom puovnika Draže Mihailovića, po činu najvišeg oficira na tom področju. Slijedeći događaj poslije uspostavljanja te radio-veze bio je dolazak u Carigrad stanovitog dra Miloša Sekulića, koji je stigao tamo krajem kolovoza i predstavio se kao emisar srpske Zemljoradničke stranke. Sekulić je iz Carigrada otputovao u London, gdje se javio i britanskoj i jugoslavenskoj vladi. Tvrdio je da je u ličnoj vezi s Mihailovićem i da ga je on zamolio neka se u njegovo ime poveže s vanjskim svijetom. Izvještaji o otporu u drugim dijelovima Jugoslavije stizali su i dalje, dolazeći iz mnogih izvora. Zato su britanske vojne vlasti u Kairu odlučile poslati u Jugoslaviju jednu istraživačku misiju. Za britanskog člana te emisije izabran je kapetan (kasnije pukovnik) D. T. Hudson, po svoj prilici za taj zadatak najbolje kvalificirani oficir između svih oficira što su se tada nalazili na Srednjem istoku, čovjek koji je u potrebnoj mjeri pozna vao i Jugoslaviju i srpskohrvatski jezik. No, zbog obećanja što su bila dana jugoslavenskoj kraljevskoj izbjegličkoj vladi, koja se u to vrijeme nalazila u Londonu, nije dolazilo u obzir da se jugoslavenske jedinice stave pod neposrednu komandu britanskih oficira. Kontakt između jugoslavenske vlade i njezine vojske u domovini morao se održavati preko jugoslavenskih oficira, i taj se aranžmanpokazao kao velika smetnja u toku cijelog razdoblja naše suradnje s Mihailovićem. U skladu s tim aranžmanom dodijeljena su misiji dva jugoslavenska oficira (majori Ostojić i Lalatović). Okolnost da su ta dvojica, koja su kasnije postala Mihailovićevi glavni pomoćnici za vojna pitanja, bili zrakoplovni oficiri s malo razumijevanja za gerilski rat i uopće za kopneno ratovanje, imala je po mom mišljenju krajnje teške reperkusije na britansko-jugoslavenske odnose od 1941. do 1944. godine. Premda britanske vlasti nisu imale nikakav nadzor nad direktivama
koje je jugoslavenska vlada bila dala jugoslavenskim članovima te misije,
ti su ljudi ipak dobili od Britanaca neke potpuno jasne i nedvosmislene
upute o tome što se od nje očekuje, odnosno što je njen zadatak. Bilo im
je jasno rečeno da će se svakako morati — uz to što će prikupljati tehničke
vojne obavještajne podatke o rasporedu, snazi i naoružanju osovinskih snaga i o svemu što je u vezi s tim - povezati sa svim elementima koji pružaju neprijatelju otpor, ispitati njihovu djelatnost i o tome onda izvještavati, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost i političko opredjeljenje tih elemenata. Nije se sačuvao, barem ne u britanskim rukama, ni jedan jedini primjerak teksta tih uputa, jer su svi dokumenti koji su se na to odnosili bili spaljeni kada su, u srpnju 1942, osovinske snage zaprijetile Kairu, ali je lako moguće da taj dokument posjeduje današnja jugoslavenska vlada. Naime, u skladu s općom direktivom da se uspostavlja što više dodira, radio-telegrafist misije bio je ostavljen zajedno s jednim odašiljačem kod crnogorskih »rodoljuba«, a ti su kasnije pristupili Titovoj narodnooslobodilačkoj vojsci.
Sàm Hudson, s kojim je išao Ostojić, s tim da su obojicu vodili i služili im kao osiguranje »rodoljubi« (zapravo partizani), otišao je u Srbiju, gdje je najzad, pretkraj mjeseca listopada, na Ravnoj gori, pronašao Mihailovića. Hudson je u svojim prvim izvještajima potvrdio da su snage pod Mihailovićevom komandom doista u brojčanom pogledu jake i da zadaju prilično velike neprilike osovinskim snagama. U jednom od tih izvještaja Hudson je zatražio da mu se što hitnije pošalju novac, malokalibarska oružja, eksplozivi i odjeća da bi se otpor mogao proširiti u opći ustanak. Međutim, zbog operativnih razloga - i to uglavnom zbog pomanjkanja aviona koji bi imali prikladan domet i nosivost (ti su avioni bili prije svega potrebni za vođenje vitalno važnog rata protiv podmornica) - nismo mogli pružiti Mihailoviću znatniju vojnu pomoć. Kad se ispitivao i razmatrao taj problem, došla je prvi put do izražaja britanska operativna, politika prema Mihailovićevu pokretu, a ta se politika rukovodila načelom kako je doduše poželjno da se otpor osovinskim silama održava na životu, ali kako se ne smije ići za tim da on zadobije takve razmjere da izazove
okrutne i bezobzirne protumjere s njemačke strane. Međutim, bez obzira na to Nijemci su ipak odlučili uništiti ustanak već u samom zametku. Tijekom listopada i studenog 1941. oni su poduzeli dva napada velikih razmjera ne samo protiv Mihailovićevih četnika, nego i protiv Titovih snaga, koje su se, govorim sada o Titovim snagama, bile nakon njemačkog napada na Rusiju odmetnule u brda s namjerom da na temeljima što su bili stvoreni predratnom tajnom organizacijom jugoslavenske komunističke partije izgrade i razviju drugi pokret otpora. Na žalost pojava toga suparničkog pokreta na poprištu dovela je do oružanih sukoba između dvaju pokreta otpora već prije nego što je počela njemačka ofenziva. U tim je sukobima bilo posijano sjeme uzajamne averzije i nesnošljivosti, koje je pothranjivala atavistička tradicija krvne osvete, tradicija koja postoji kod svih balkanskih naroda. Iz tog je sjemena uskoro
sazorila krvava žetva građanskog rata. Pa ipak, tijekom listopada i studenog 1941. održana su unatoč tome najmanje dva sastanka između Tita i Mihailovića u zapadnoj Sumadiji. Obje strane iskreno su se na tim sastancima trudile da između njih dođe do nagodbe. Da su u tome uspjele, njihova nagodba ne bi doduše dovela do ujedinjenja borbe pod jedinstvenom - ili barem zajedničkom — komandom, ali bi, ako ništa drugo, njezina posljedica bila - adekvatna suradnja u zajedničkim naporima protiv okupatorskih snaga. Dok se održavao jedan od tih sastanaka, kapetan Hudson bio je u susjednoj sobi, iako nije
aktivno sudjelovao u pregovorima, a poslije toga proveo je neko vrijeme s partizanskim snagama i o njima stekao povoljno mišljenje. Unatoč pokušajima da se iznađe i prihvati zajednički modus operandi et vivendi, sukob između dviju skupina, zaoštren političkim komplikacijama, dobio je sredinom studenog ozbiljne razmjere. Trinaestog studenog predsjednik jugoslavenske vlade izvijestio je Anthonyja Edena da je obavijestio sovjetsku vladu (s kojom je 5. travnja 1941. Jugoslavija sklopila pakt o prijateljstvu i nenapadanju) kako jugoslavenska vlada smatra Mihailovića nacionalnim vođom otpora u Jugoslaviji, pa će zato biti zahvalna Moskvi ako ona zatraži od Tita ne samo da ne napada Mihailovićeve snage, nego i da s njim surađuje u borbi protiv Nijemaca. Vlada Njegova Veličanstva odobrila je tu akciju. Potaknut osim toga
izjavom koju je 22. listopada dobio od sovjetskog ambasadora u Londonu
Ivana Majskog (koji je izjavio kako se nada da će se svim ustanicima u
Jugoslaviji pružati pomoć), Eden je poslao britanskom ambasadoru u Moskvi
uputu da podrži tu akciju. Istovremeno je britanska vlada zatražila od jugoslavenske vlade da Mihailoviću pošalje direktivu neka se za to oduži na taj način da se suzdrži od odmazde ako ga napadnu partizanske snage i neka obnovi pokušaje da se s njima nagodi. Britanska vlada dala je jasno i obilato na znanje da britanska politika teži za tim da se stvori što veća sloga među svim elementima otpora u Jugoslaviji. Ishod cijele te diplomatske aktivnosti bio je taj da je Mihailović 22. studenog izvijestio kako se uspio nagoditi s Titom. Međutim, premda je Foreign Office tražio da se ustanak u Jugoslaviji pojača učestalijim pošiljkma ratnog materijala i pojačanom propagandom namijenjenom objema stranama, prevladali su vojni obziri, zato je potvrđena politika ograničavanja pomoći na minimum koji je nužan da bi se otpor održao na životu. U isti mah sugerirano je Majskom kako bi zgodno bilo da njegova
vlada čestita Titu što se nagodio s Mihailovićem i zatraži od njega da poradi na tome da se održi ujedinjena fronta stvorena tom pogodbom. Dok se vršila ta diplomatska razmjena mišljenja, Nijemci su uspjeli izbaciti Titove snage iz zapadne Srbije, i te su se snage prebacile u sjeverozapadnu Bosnu. Nijemcima je isto tako pošlo za rukom da privremeno razbiju Mihailovićev pokret. Većina njegovih pripadnika, pokorivši se Mihailovićevoj izričitoj zapovijedi, vratila se svojim normalnim zanimanjima ili su se na razne druge načine sklonili pred napredovanjem njemačkih snaga. Sam Mihailović također je napustio Srbiju i otišao u Crnu Goru s malom skupinom štabnih oficira i političkih savjetnika i u pratnji jake tjelesne straže i komore. Jedan od načina kojima su se Mihailovićeve pristaše i sljedbenici služili da prikriju svoju pravu prirodu sastojao se u tome da su stupali ili u jedinice srpskog kvislinga generala Nedića, predsjednika marionetske vlade u Beogradu, ili u odrede Dimitrija Ljotića, zloglasnog srpskog fašista. Mihailović je tvrdio da to lukavstvo predstavlja dopustiv postupak jer će te njegove pristaše ionako prijeći na njegovu stranu čim im on naredi, a tada će, u najmanju ruku, donijeti sa sobom i svoje oružje i opremu, možda i dovesti svoje drugove. Međutim, u očima drugih promatrača ta je praksa bila manje opravdana. Kako bilo da bilo, jedno je sigurno. Mihailović se tim potezom prvi put izložio optužbi da surađuje
s neprijateljem, da se upustio u kolaboraciju, koja ga je na kraju upropastila.
U tim se tako protuslovnim i različnim reagiranjima na njemačku ofenzivu iskristalizirala prvi put nepomirljiva oprečnost između politika koje su svakako još prije toga bili usvojili, s jedne strane, Mihailović i njegove pristaše, a, s druge strane, partizani i njihovo vodstvo. Dok se Tito zalagao za politiku neprekidnog uznemiravanja okupatorskih snaga i za politiku pružanja neprestanog otpora okupatoru (i to bez obzira na cijenu koju će za to platiti njegove vlastite snage ili civilno pučanstvo), Mihailovićeva je politika bila, relativno gledajući, politika pasivne rezistencije.
Mihailović se nadao da će takvom politikom ne samo očuvati seljake od teških neprijateljskih represalija, nego da će njome u isti mah dobiti na vremenu i postići za sebe relativan mir, pa će tako moći dovršiti organiziranje regularne vojske u svim dijelovima otadžbine. Ta regularna vojska neće biti upotrijebljena prije nego što bude sigurno da Nijemci više ne mogu držati Balkan. Tada će ona najprije pospješiti izbacivanje okupatorskih snaga iz Jugoslavije, operirajući sinkrono sa savezničkim operacijama izvana, a onda će u zemlji osiguravati red i mir do povratka kralja i izbjegličke vlade.
Autor ove studije vjeruje da se može dati povijesno objašnjenje za
postojanje tih tako dijametralno oprečnih stavova. Srpska gerilska taktika,
u obliku u kojem su je prihvatili ostaci jugoslavenske kraljevske vojske, velikim se dijelom zasnivala na »četničkim« tradicijama što su se bile postupno razvijale za 550 godina turske okupacije, i to manje-više na ist način kao i tradicije bugarskih »komita«. No, u Srbiji se ta tradicija izrodila u neku vrstu sporta ili igre, i to naročito na kraju osamnaestog i u početku devetnaestog stoljeća. Postajala je svake godine neka vrsta lovostaja, razdoblja u kojima su se turski vojnici i srpski četnici bratimili po seoskim mehanama, ali čim bi u proljeće šume prolistale i snijeg okopnio (po tradiciji na Đurđevdan), gerilci bi se ponovno odmetnuli u šumu i goru. Krvožedna borba opet bi započela i potrajala sve do Mitrovdana (31. listopada po pravoslavnom kalendaru, a 13. studenog po katoličkom kalendaru), kada bi dvije okolnosti - nestanak lišća s drveća i prvi snjegovi povećale za hajduke opasnost da ih neprijatelj pronađe; operacije protiv Turaka tada bi se opet obustavile do idućeg proljeća. Razumije se, da su takve navike morale iskvariti četnike, i u biti isti proces iskvarivanja
zahvatio je kasnije, u drugom svjetskom ratu, i golemu većinu Mihailovićevih četnika. Situacija s partizanima bila je drukčija. Mnogi vođe partizanskih snaga bili su se kratko vrijeme prije toga vratili iz španjolskog građanskog rata, u kojem su stekli upravo neizmjerno vrijedno i golemo vojničko iskustvo, a ideologija koju su gajili omogućila im je da to iskustvo iskoriste do krajnje mjere djelotvorno u neprestanim napadima na neprijatelja. Nema mjesta ni za najmanju sumnju o tome da se u okolnostima i uvjetima što su tada vladali u Jugoslaviji partizanska politika isplatila neusporedivo bolje negoli četnička.
Dok se zbivalo ono o čemu smo malo prije govorili, britanske spoznaje o stvarnom stanju i situaciji u Jugoslaviji postale su opet nesigurne i neizvjesne.
1 Hudson, koji se i dalje trudio da doslovno ostvaruje direktivu što ju je bio dobio prije polaska, uputio se da ponovo posjeti Tita, nadajući se da još uvijek možda postoji mogućnost da se nekako uredi kako bi se Tito i Mihailović nagodili. Međutim, uletio je u njemačku ofenzivu i našao se odsječen od obiju strana. Kad mu je najzad pošlo za rukom da se ponovo nađe s Mihailovićem, pokazalo se da je proigrao njegovo povjerenje time što je kratko vrijeme boravio s partizanima. Mihailović je vjerovao da je Hudson krivac za obustavljanje avionskih pošiljki ratnog materijala, premda on s tim nije imao nikakve veze jer je do toga došlo zbog pomanjkanja prikladnih aviona. Hudson je otprilike pet mjeseci poslije toga živio kao pravi pravcati izopćenik, bez ikakve veze ne samo s vanj-skim svijetom, nego i s Mihailovićem. U toj fazi rata nalazio se još uvijek samo na eksperimentalnom stupnju razvoj isokospecijalizirane radiotehničke opreme koja se stvarala za tajne i neregularne vojne operacije, a osim toga Hudson u tom razdoblju nije posjedovao dovoljno sigurne šifre. Slaba je također bila pouzdanost i vjerodostojnost izvještaja koji su u Englesku dolazili ne samo iz Srbije, nego i iz drugih dijelova zemlje, pogotovo iz Hrvatske i Slovenije - a neizvjesnost što je iz toga proizlazila mogla je samo činiti još većom okolnost da su, uzeti skupno, svi ti izvještaji stvarali sliku koja se potpuno razlikovala od one što ju je prikazivao Mihailović u brzojavkama koje je slao izravno izbjegličkoj vladi u Londonu i koje su u to vrijeme bile za većinu ljudi jedini stalni i redovni izvor obavještenja iz Jugoslavije. Zato je odlučeno da se poduzmu dalji pokušaji ubacivanja naših ljudi u zemlju i da se prije svega pojačaju naši dodiri s Mihailovićem. Jedan od prvih plodova te odluke bilo je odašiljanje zlosretne Athertonove misije. Činjenica da nismo uspjeli održati kontinuitet operacija snabdijevanja Mihailovića kao i gubitak kontakta s njim koji je iz toga kasnije proizašao samo su još više povećali naše neznanje o tome što se zapravo događa u Jugoslaviji. To je, u ožujku 1942, potaknulo britansku vladu da preko
ambasadora Majskog zamoli sovjetsku vladu neka ona pomogne da se ti
kontakti uspostave, ali je Majski nakon stanovitog vremena odgovorio da
njegova vlada nema nikakav dodir s Jugoslavijom.
No, još prije nego što je došao ruski odgovor opet su uspostavljene veze između Kaira i Mihailovića. Mihailović je u siječnju promaknut u čin generala i postavljen za ministra narodne obrane u vladi Slobodana Jovanovića, koji je 12. siječnja 1942. naslijedio Simovića na dužnosti predsjednika izbjegličke vlade. Iz jedne od prvih poruka koje smo primili od Mihailovića saznali smo da je opet došlo do ozbiljnog sukoba između njegovih i partizanskih snaga. U toj se poruci on potužio da partizani neprestano ometaju njegovu aktivnost, optužio ih je čak da dobivaju pomoć od okupatorskih snaga kojima je naravno u interesu da obje strane budu potpuno zaokupljene međusobnom borbom.
Britanska vlada, koju je ta vijest veoma uznemirila, odlučila je tada da se ponovno obrati sovjetskoj vladi. Posredstvom ambasadora Majskog sugerirano je sovjetskoj vladi da bi možda kakva dovoljno autoritativna poruka, emitirana preko radija iz Moskve, navela »komuniste« na to da prestanu ometati Mihailovićevu aktivnost. Međutim, bio je to jalov i uzaludan pokušaj, jer su Rusi odbili da interveniraju. Okolnost da je takav njihov stav bio zapravo odraz i posljedica promjene koja se dogodila u njihovoj politici, došla je još jasnije do izražaja u razgovoru što se u to vrijeme vodio između sovjetskog ambasadora kod jugoslavenske vlade i njegova britanskog kolege. U tom je razgovoru sovjetski ambasador rekao da se sovjetska vlada ne namjerava upletati u jugoslavenske svađe i sukobe i da se po njezinu sudu veoma pretjeruje u procjenama važnosti Mihailovićeve aktivnosti. Neka druga obavještenja do kojih je u to vrijeme došla britanska vlada potvrdila su kao ispravne njezine bojazni da sovjetska vlada više nema namjere pomoći da dođe do stvaranja jedinstvene fronte u Jugoslaviji okupljanjem svih pokreta otpora i da ona po svoj prilici održava izravnu vezu s partizanima No britanska je vlada, ne obazirući se na sve to, i dalje slijedila i provodila svoju već prije deklariranu politiku pomaganja organiziranog otpora u Jugoslaviji. U tome je i dalje polazila od postavki da taj organizirani otpor vodi Mihailović i da komunisti svojom politikom oslabljuju taj otpor. Zato je razmatrana ideja da se britanska vlada opet obrati sovjetskoj vladi sa zahtjevom da ona poradi na tome kako bi došlo do suradnje partizana s Mihailovićem. Međutim, prije nego što su Britanci
stigli da ostvare tu zamisao, Foreign Office je obaviješten kako Rusi imaju jake razloge da vjeruju da se Mihailović povezao s Nedićem i da mu se zbog toga ne može vjerovati.1 Britanci su se uzalud suprotstavili toj tvrdnji kao neistinitoj i netočnoj. Kratko vrijeme poslije toga Foreign Office je obaviješten o noti koja je u Kujbiševu bila predana jugoslavenskom ambasadoru i u kojoj su bile iznijete otpužbe protiv Mihailovićevih lokalnih komandanata da se udružuje s Talijanima u napadima što se vrše na partizane u jugozapadnim dijelovima Jugoslavije.
Ti su podaci pojačali britanske sumnje u Mihailovićevu djelotvornost i pouzdanost kao saveznika. Hudsonu je poslana instrukcija da dalje pružanje pomoći Mihailoviću ovisi o tome hoće li se on nagoditi s partizanima; osim toga Britanci su počeli ispitivati mogućnost da uhvate izravnu vezu s partizanima, a Rusima je saopćeno kako britanska vlada čvrsto vjeruje da su optužbe protiv Mihailovića oruđe komunističke propagande kojom se služe partizani i koju onda prenose ruske publikacije na engleskom jeziku što se distribuiraju po Britanskom otočju i službeni tisak u samoj Rusiji. Britanci su ujedno saopćili da ne vjeruju u podatke koje emitira radio-stanica »Slobodna Jugoslavija«, za koju se dobro zna da je smještena nedaleko od Kujbiševa. Rusi nisu odgovorili na taj demarš. No, kako bilo da bilo, jedna je stvar u svakom slučaju bila sigurna: povjerenje britanske vlade u Mihailovića bilo je uzdrmano. Zato je u rujnu 194z. spušten padobranom u Mihailovićev štab još jedan promatrač, kapetan Charles Robertson (brodski radio-telegrafist jugoslavenske narodnosti). U svojim nastojanjima da potakne Mihailovića na pozitivnu akciju,
vrhovni zapovjednik za Bliski istok izvršio je još jedan, posljednji, pokušaj.
U rujnu 194z. poslao je Mihailoviću preko Hudsona brzojavku sa zahtjevom
neka poduzme sve što može da bi napadao na osovinske komunikacije. Wilson je svoj zahtjev obrazložio tvrdnjom da bi neprestani i uporni napadi na te linije znatno oslabili neprijateljev ratni napor na Balkanu. U studenom je taj zahtjev potkrijepljen brzojavkom koju je Mihailoviću poslao predsjednik jugoslavenske vlade, ali ni jedna od tih brzojavki nije izazvala nikakav vidljiv učinak. Otprilike u ono vrijeme kad je u Jugoslaviju ubačen Robertson, poslana je Hudsonu jedna potpuno opremljena i kompletna jedinica službe veze, pa je tako napokon stvorena zadovoljavajuća svakodnevna obosmjerna bežična veza između Kaira i bojišta. Zahvaljujući tome, britanska vlada je do kraja te godine dobila jasnu i točniju predodžbu ne samo o situaciji u Mihailovićevu štabu i drugdje, nego i o Mihailovićevim postupcima i o njegovim intencijama. Ta obavještenja potvrdila su kao točno ono što se đo tog časa samo pretpostavljalo: činjenicu da je Mihailovićeva politika i dalje ostala politika zaziranja od bilo kakve ozbiljne akcije protiv okupatorskih snaga, da on tu politiku vodi dobrim dijelom potaknut strahom da bi zbog neprijateljskih represalija nad civilnim stanovništvom, koje bi iz toga proizašle, izgubio podršku seljaka, ali da je vodi i zbog druga dva razloga: jer želi stvoriti povoljne uvjete za učvršćenje svoje političke moći na područjima pod svojom kontrolom i jer želi doći do vremena potrebnog da tu vlast i kontrolu proširi na cijelu zemlju. Britanski oficiri za vezu još su nešto potvrdili: da su se stanoviti
Mihailovićevi komandanti u Crnoj Gori nagodili s Talijanima, da na temelju te pogodbe dobivaju od njih hranu, oružje i odjeću i da su zauzvrat preuzeli obavezu da će na području pod svojom kontrolom održavati u razumnom stupnju red i mir. U razdoblju kada je to Hudson izvijestio (to jest od listopada do prosinca 1942.) situacija u Crnoj Gori bila je razmjerno mirna. Neki članovi SOE za Srednji istok odlučili su da će zažmiriti nad tim i takvim pogodbama kadgod budu sklopljene u dobroj namjeri, tj. kad god budu takve da će im biti krajnji cilj da se iskoristi neprijatelj kako bi se preko njega došlo do oružja i municije, koji će biti upotrijebljeni protiv tih istih Talijana kada to jednom naredi saveznička vrhovna komanda. Postojao je još jedan razlog za takav stav: količina ratnog materijala koju su u tom razdoblju Britanci mogli slati izravno
Mihailoviću bila je još uvijek veoma mala. Majoru Hudsonu poslane su instrukcije u tom smislu, ali zajedno s njima poslano mu je i upozorenje
da dobro otvori oči i uši i da budno prati razvoj događaja.
Čitavo to vrijeme razna druga britanska nadleštva - naročito Politički obavještajni odjel Foreign Officea, Ministarstvo informacija i obavještajne
službe kopnene vojske, ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva - neprestano
su prikupljala i nagomilavala obavještenja o situaciji u Jugoslaviji iz brojnih i različitih javnih izvora, a neprestano je, iz dana u dan, rasla i količina obavještenja iz raznih tajnih izvora. Konačna slika situacije, koju su dala sva ta obavještenja, izgledala je ovako: dok se u užoj Srbiji i na drugim područjima južnog i istočnog dijela Jugoslavije događaju sabotažni akti sitnih razmjera i sitne čarke (koji doduše nemaju naročito veliku vojničku vrijednost, ali se zato mogu opravdano pripisati u zasluge Mihailovićevim snagama), kud i kamo krupnije i značajnije ratne operacije vrše se u sjevernom i zapadnom dijelu zemlje (i to naročito u Hrvatskoj i Sloveniji), a te operacije sigurno nisu djelo Mihailovićevih četnika, iako doduše ostaje još uvijek otvoreno pitanje komu se zapravo mogu pripisati u zaslugu. Bitna i od životne, presudne, važnosti je okolnost da se stječe dojam kako je ta aktivnost veći doprinos savezničkom ratnom naporu nego ono što čine Mihailovićevi četnici. Ta aktivnost u stanovitoj mjeri podsjeća na aktivnost republikanskih neregularnih jedinica u španjolskom
građanskom ratu.
Čim su jednom te međusobno konfliktne činjenice bile bolje shvaćene, jednostavno se nametnulo pitanje o eventualnoj reviziji britanske deklarirane
politike i stava prema otporu u Jugoslaviji. Pošto se o tome temeljito konzultirao sa svim zainteresiranim službama i nadleštvima, Foreign Office je ipak zaključio da ne može preporučiti Ratnom kabinetu nikakvu korjenitu promjenu britanskog stava. No, spoznalo se i uvidjelo da se u onim dijelovima Jugoslavije nad kojima Mihailović, nema stvarne kontrole izdižu drugi pokreti otpora, zato su ubrzane pripreme za ostvarivanje prije stvorenih planova o povezivanju s tim pokretima, s tim da je glavni, konačni i krajnji cilj svih tih planova bilo ujedinjavanje svih elemenata otpora u jedan i jedinstven pokret pod vodstvom Mihailovića. Britanci nisu ni u jednom trenutku savjetovali ni jednoj strani da eliminira svoje suparnike. Upravo naprotiv, neprestano se isticalo da će Britanci slati oružje samo uz uvjet da se ono, osim u opravdanoj i nužnoj samoobrani, ne upotrebljava protiv drugih Jugoslavena koji se bore protiv osovinskih snaga. Taj je problem stavio na tapetu državni tužilac na suđenju Mihailoviću u Beogradu, i to je dovelo britansku vladu u nezgodnu situaciju. Treba napomenuti još nešto. U razdoblju o kojem govorimo postalo je
jasno da je Mihailović odlučio nastaviti svoju taktiku čekanja. Zato je BBC (koji je sve do tog časa pripisivao sve operacije otpora u Jugoslaviji Mihailovićevim snagama) dobio krajem listopada 1942. ovlaštenje da zajedno s Mihailovićevim akcijama spominje i partizanske akcije, jer se vjerovalo da će možda to pokrenuti Mihailovića u akciju. Međutim, dogodilo se ono što se moglo očekivati. I jugoslavenska vlada u Londonu i Mihailović u zemlji uvrijedili su se i spustili nos, ali je na temelju objavještenja koja je Hudson slao u svojim brzojavkama odlučeno da se njihovi prosvjedi jednostavno ignoriraju i da se ustraje u novoj propagandnoj liniji. Postojao je još jedan razlog za odluku da se u toj fazi ne pristupi nikakvoj radikalnoj promjeni politike. U ljeto 1942. godine odlučeno je đa se u Jugoslaviju pošalje kakav viši britanski oficir da smijeni Hudsona, koji je, smatralo se, dobrano zaslužio da bude najzad smijenjem. Zbog raznih poteškoća operativne prirode odlazak tog oficira (a to sam bio ja) odgađao se punih nekoliko mjeseci. Najzad, na sam Božić 1942. godine, bačen sam ipak padobranom u blizini Mihailovićeva štaba. Spustio sam
se na unaprijed dogovoreno mjesto na crnogorskoj planini Sinjajevini, otprilike deset milja sjeverno od Kolašina. Kao preporuku nosio sam pisma ministra vanjskih poslova i vrhovnog zapovjednika za Srednji istok, u kojima je Mihailović upozoren na činjenicu da je u njegovu vlastitom interesu da što prije dade najveći mogući doprinos ratnom naporu. Unatoč svim pokušajima nije mi pošlo za rukom da slične preporuke dobijem i od kralja Petra i od jugoslavenske vlade, ali sam zato nosio neslužbene preporuke koje su mi dali neki Mihailovićevi osobni prijatelji i kolege oficiri koji su u to vrijeme boravili u Kairu. Mihailovića sam našao udobno smještenog u njegovu štabu na jednoj
maloj uzvisini iznad sela Gornjeg Lipova, otprilike, dvanaest kilometara sjeveroistočno od Kolašina, ispod samih obronaka Sinjajevine, planine na
na koju sam se bio spustio. Kad sam Mihailovića prvi put posjetio, na drugi dan Božića, da mu predam svoje nazovi akreditive, dočekao me je okružen svojim štabom u malenoj sobi, koju su potpuno ispunili razni niži oficiri, tjelohranitelji, posilni i druge prišipetlje. Tako mi se prvi put pružila prilika da se suočim s nekim što će biti velika nevolja u čitavoj mojoj vezi s generalom Mihailovićem. Stvar je u tome da je s tim čovjekom bilo jednostavno nemoguće razgovarati nasamo, u četiri oka. U nekoliko navrata, kada sam energično zahtijevao da se sastanemo sami, ipak nismo mogli razgovarati u četiri oka, jer je svim tim razgovorima prisustvovao i Lalatović, pa tako meni nije preostalo ništa drugo nego da na sve sastanke s Mihailovićem vodim i Hudsona.
Mihailović je bio čovjek srednjeg rasta, u biti melankolična izražaja i crta lica. Stvarao je dojam, čudan za vojnika od zanata, prije da je intro-vertiran negoli ekstrovertiran tip čovjeka. Njegova krhka građa i prilično povučena narav činili su ga više nego sklonim da se prepusti svjetskim vrtlozima, a kada to kažem, upravo samo ponavljam dramatičnu frazu kojom se on poslužio u završnoj riječi na svom suđenju. Prilikom našeg prvog sastanka bio je dobro raspoložen, ali to zapravo nije bilo nimalo čudno ako se uzme u obzir da je moj dolazak, možda naivno, shvatio kao nagovještaj da će biti riješeni svi njegovi problemi - problem snabdijevanja, problem propagande i politički problemi.
Od svih prisutnih na tom sastanku na mene je najveći dojam ostavio Lalatović (Ostojić je bio na terenu u nekom drugom dijelu Crne Gore). Zapanjio me bujnom kestenjastom bradom, koja mu je narasla otkako smo se posljednji put vidjeli, i upravo sablasnom sličnošću s muškim članovima obitelji Romanov. Lalatović je zapravo izgledao kao kombinacija između posljednjih ruskih careva i britanskog kralja Đure V. No, moram odmah napomenuti da je taj tako upadljiv i snažan dojam pobuđivao samo njegov fizički izgled - i ništa drugo. Svi prisutni nosili su i dužu kosu i duže brade nego današnja poletna omladina, a to je bilo povezano s crkvenom tradicijom. U pravoslavnoj crkvi nekad je vladao običaj da se muški članovi obitelji u kojoj netko umre ne šišaju i ne briju punih
četrdeset dana od smrti pokojnika, tj. sve dok se ne održe posljednji parastosi, a Mihailović i njegovi ljudi odlučili su da u tome odu korak dalje, pa su se, pošavši od pretpostavke da je cijela zemlja u koroti zbog sramotnog poraza što ga je pretrpjela u ratu protiv sila Osovine, svi do posljednjeg zakleli (ne znam je li to naredio Mihailović) da se neće ni šišati ni brijati sve dok njihova domovina ne bude opet slobodna. Opazio sam, također, da se većina prisutnih odrekla i službene vojničke uniforme, pa nosi seljačke kapute i seljačke hlače, a umjesto vojničkih cokula ili čizama imaju na nogama tradicionalne srpske opanke. Jedino što su zadržali od uniforme bile su kokarde na šubarama i epolete s oznakama činova. To nije uradio samo Mihailović, koji je, poput nekih od njega čuvenijih suvremenika, pokazivao i isticao svoje prvenstvo - anonimnošću svog izgleda. To neortodoksno ponašanje kao da je zarazilo i članove britanske vojne misije što su se otprije nalazili u Mihailovićevu štabu. Lica su im ukrašavale kojekakve divne dlakave izrasline, a nosili su svakakvu opremu koja se ne spominje u vojnim propisima o odijevanju. Odmah sam učinio samoga sebe nepopularnim naredivši da se u tom pogledu mora svatko strogo pridržavati odredbi vojnih propisa. Otprve sam shvatio da britanska vojna misija, koja je sada već bila kako-tako bročajno jaka, jednostavno mora, ako želi išta postići, sačuvati identitet britanske vojne formacije. U neposrednoj blizini Mihailovićeva štaba nalazili su se njegova radiostanica i administrativne službe. Odatle je on održavao vezu s lokalnim komandantima u svim dijelovima zemlje, slao im svoje zapovijedi i primao njihove obavještajne izvještaje. Budući da je u jednom razdoblju neposredno prije rata bio kratko vrijeme šef jugoslavenske vojne obavještajne
službe, Mihailović je pridavao veliku važnost tim aktivnostima i one su bile efikasno vođene, koliko sam to barem mogao razabrati iz svoje statičke perspektive. Foreign Office je ovako parafrazirao (z. veljače 1943) nekoliko mojih prvih brzojavki: »Govoreći općenito, pukovnik Bailey potvrđuje postojanje mreže Mihailovićevih organizacija u Srbiji, Crnoj Gori i Hercegovini... U svom štabu (Mihailović) drži samo najnužnije osoblje i tjelesnu stražu, koja ga je prošle godine bila ovamo dopratila s Ravne g o r e . . . Članovi njegova štaba potpuno su zaokupljeni i zauzeti detaljima o planiranju i održavanju komunikacija, a tjelesna straža svojim stražarskim dužnostima. Na ovom području general Mihailović ne raspolaže nikakvim borbenim, operativnim, jedinicama; on je ovdje zapravo gost Pavia Đurišića, pa tako o Đurišićevoj lojalnosti ovisi njegova sigurnost. Obavještajna služba generala Mihailovića doima se s l a b o . . . njegova interna sigurnost daleko je od toga da bi bila dobra . . . komuniciranje s (britanskim) podmisijama veoma je sporo, bežične komunikacije sporadične. « Sto se tiče interne bežične službe veze, u to se vrijeme još nije znalo kako je Nijemcima pošlo za rukom da odgonetnu Mihailovićeve prilično nekvalitetne vojne šifre, zato su mogli hvatati i onda dešifrirati brzojavke pomoću kojih je on komunicirao s potčinjenim komandantima.
Međutim, kako su se tim brzojavkama javljale uglavnom tako rutinske stvari kao promaknuća i prekomande, lako je moguće da je neprijatelju jednostavno dosadilo da dešifrira baš svaku četničku brzojavku. Ta opsjednutost administrativnim vojnim poslovima bila je možda najveća Mihailovićeva greška na praktičnom polju. Administrativna procedura, koju je primjenjivao Mihailović, zasnivala se na srpskom modelu koji je bio stvoren još prije 1914. godine, prije prvoga svjteskog rata, i teško je zamisliti da je (takva procedura) poticala efikasnost. Konačni rezultat (takvog načina rada) bilo je silno rasipanje vremena i energije, kako u centru tako i na periferiji, a sve to vrijeme i sva ta energija bili bi mnogo korisnije upotrijebljeni da su bili usmjereni na borbu protiv Nijemaca i Talijana. 15. veljače 1943. poslao sam brzojavku s ovom porukom: »... Nema sumnje da su Mihailovićeve jedinice iz Kalinovika aktivne
u centralnoj Bosni, tobože protiv ustaša, ali zapravo u stanovitoj mjeri
protiv hrvatskih seljaka i možda protiv partizana. No, ja ipak ne vjerujem da je on u sukobu s družinama Hrvatske seljačke stranke. U posljednjem trenutku, vjerojatno na zahtjev Nijemaca, otkazane su nedavne pogodbe između četnika i Talijana da Talijani transportiraju četnike iz Nikšića i Kolašina u Bosnu kako bi se oni tamo borili protiv partizana. Vjerojatno je da su Nijemci tako postupili zato što ne žele da dođe do stvaranja bilo kakvih koncentracija u Bosni, i to zbog toga što je njihova očita namjera da očiste to područje sve do Splita.
Zbog ruskih vojnih uspjeha i donekle zbog argumenata koje sam mu iznio, Mihailović mijenja svoju politiku prema partizanima. Kazao mi je, a ja sam sklon da mu vjerujem, kako je naredio svojim komandantima da se infiltriraju na područje (partizanske) »Nezavisne republike« i da ga okupiraju ako Nijemci odanle istjeraju partizane. Međutim, ja sumnjam da on može nametnuti valjano provođenje tih zapovijedi.« Kao vrhovni komandant i ministar narodne obrane (govorim o razdoblju neposredno nakon mog dolaska u Jugoslaviju), Mihailović je teorijski imao vlast nad životom i smrću svojih lokalnih komandanata i njihovih vojnika. Međutim, jedno je bila ta vlast kao takva, a drugo je bilo njezino provođenje, i to najviše zbog krhkosti Mihailovićevih komunikacija, pogotovo kad bi ih obavljali kuriri, a, zbog velikih udaljenosti, bila je u najmanju ruku problematična primjena melodramatičnih postupaka,
kao što je na primjer odašiljanje specijalnih grupa koje bi dobile zadatak da likvidiraju neposlušne komandante. Možda ću stvarnu situaciju najbolje opisati ako položaj svakog tko bi Mihailoviću pao u nemilost usporedim s položajem u kojem se nađe britanski narodni poslanik koji ostane bez zaštite Whipa (tj. člana vodstva stranke koji se u Donjem domu brine za disciplinu narodnih poslanika - članova stranke. Nap. prev.). Zbog izolacije u kojoj bi se tako našao, svaki bi četnički komandant postao veoma ranjiv na pokušaje onih koji bi u tome vidjeli priliku da s njim izravnavaju stare račune. Nekoliko Mihailovićevih komandanata jednostavno je prešlo partizanima.
U uputama za rad koje sam primio prije polaska u Jugoslaviju jedan je od prvih zadataka bio da ispitam prirodu Mihailovićevih odnosa s Nijemcima, s Talijanima i s partizanima. Ni mjesec dana nakon dolaskau Jugoslaviju napisao sam u jednom izvještaju da se sukob između partizana i jugoslavenske vojske toliko produbio i zaoštrio te postao tako ogorčen, barem na četničkoj strani, da ne postoje nikakve nade ili izgledi da bismo dvije strane nagovorili da se ujedine na istom teritoriju. Isto tako sam potvrdio da doista postoji radni sporazum između nekih Mihailovićevih lokalnih (crnogorskih) komandanata i Talijana, o kojemu je još prije toga bio izvijestio Hudson, ali da nisam našao nikakvih dokaza da postoji izravna suradnja između samog Mihailovića i Nijemaca ili Talijana. Ujedno sam istakao statičko obilježje i prirodu Mihailovićeve politike
i organizacije. Napisao sam:
»Došlo je vrijeme da se prema Mihailoviću postavimo energično. Mi ga
oramo natjerati na to da već jednom shvati kako ga možemo uzdignuti ili uništiti. Ako želi da ga uzdignemo, on mora s nama iskreno i čestito surađivati. Slijepa podrška bez pitanja kakvu je dosad uživao navodi ga na to da vjeruje . . . kako je tobože jedini zadatak ove vojne misije da samo prenosi njegove zahtjeve britanskim vlastima i da se brine da se ti njegovi zahtjevi izvršavaju što brže i što glade - upravo se zato razbjesnio kada smo osporili fakte koje nam je iznio .. . Ako želimo da naš rad bude uspješan ... moramo sada (Mihailovića) ... natjerati da shvati da mi više nećemo podnositi laž i himbu . . .«
U našoj želji u okviru nastojanja da spriječimo štete koje je ta situacija nanosila zajedničkom ratnom naporu, Hudson i ja zajedno smo sastavili i podnijeli Kairu plan o tome kako da se riješi taj problem i zatražili smo od Kaira da ga raspravi s Londonom. Suštinska svrha tog plana bila je da se osovinskim silama oduzmu, odnosno uskrate koristi koje im je donosila međusobna borba između Mihailovićevih i Titovih snaga; po našem planu to se imalo postići na taj način da se stvore i onda razgraniče dvije operativne zone, pa da se jedna dodijeli Mihailoviću, a druga partizanima. Demarkaciona linija imala je, grubo rečeno, voditi od jugoslavensko-bugarske granice (što je čini Dunav) na sjeveroistoku do crnogorskoalbanske granice na jugozapadu. Oba pokreta, četnički i partizanski, uživali bi punu britansku podršku i primali vojnu pomoć svaki na svom teritoriju, ali samo uz uvjet da se klone od svakog kontakta s okupatorskim snagama i da se uzdržavaju da izvrše bilo kakav prodor na područje druge strane. Međutim, političke potrebe su spriječile da se iskuša taj
plan za koji su, uostalom, i sami njegovi autori uviđali da zapravo više-manje predstavlja savjet stvoren očajem. Potkraj veljače 1943. predložio sam da se izvrši odlučni pokušaj kako bi se Mihailović natjerao da ili otpusti odnosno smijeni one crnogorske komandante koji su u neposrednom i prijateljskom kontaktu s Talijanima (Đukanovića, Stanišića i Ljašića) ili da im naredi da izađu iz skloništa što im ga pružaju gradovi s talijanskim garnizonima i da se odmetnu
u brda. Ti su oficiri imali uskoro posjetiti Mihailovićev štab, zato sam zatražio
dozvolu i dobio je da u tom smislu razgovaram s njima i sa samim Mihailovićem. Međutim, taj je sastanak bio potpuno jalov. Mihailović je ostao na svom stavu da je njegova taktika opravdan i dopustiv način iskorištavanja neprijatelja i uvlačenja u njegove organizacije. Sto se pak tiče Mihailovićevih komandanata, pokazalo se da su u isti mah i previše glupi i previše licemjerni da bi se na njih moglo djelovati bilo kakvim uvjeravanjem, razumom ili prijetnjom. A u vezi sa stavom i držanjem majora Pavia Đurišića, Mihailovićeva komandanta za istočnu Bosnu i Sandžak, čiji se štab nalazio u Kolašinu britanski su oficiri za vezu zaključili, posjetivši taj grad u veljači 1943, kako bi mu trebalo dopustiti da i dalje održava vezu s Talijanima, koji su priznavali njegove jedinice pod nazivom »Limsko-sandžački četnički odredi «. Naime, britanski oficiri za vezu vjerovali su kako će oružje, municija, oprema i odjeća, koje je Đurišić primao od Talijana, biti doista jednom korisno upotrijebljeni protiv njih, i da teret prehrane Đurišićevih četnika može samo povećati talijanske teškoće sa civilnim stanovništvom ako oni zbog toga moraju na licu mjesta od stanovništva rekvirirati hranu ili će ih, ako to ne urade, primoravati da dopremaju hranu s drugih teritorija pod talijanskom okupacijom ili možda čak iz same Italije. Vodilo
se računa o još jednoj okolnosti. Činjenica da su Đurišićevi četnici održavali
red u tom dijelu Crne Gore stvarala je izglede da će se olakšati doprema
pošiljki ratnog materijala iz Egipta, i to ne samo zrakom, nego i morem. Mi smo se naime nadali da će Đurišić, kad jednom dobije od Talijana dovoljno oružja, biti u stanju da stvori koridor do obale i da čak štiti istovar pošiljki iz brodova. To su bile naše nade, ali je krajnji ishod bio taj da je sav taj ratni materijal pao u ruke partizana, kada su neposredno poslije talijanske kapitulacije dovukli na prilaze Beranima mnogo veću vojsku nego Mihailović.
Upravo u to vrijeme dobio sam iz Kaira, s uputom da ih prenesem Mihailoviću, stanovit broj poruka nekih drugih vođa otpora, među kojima i grčkog generala Napoleona Zervasa. Njegovu poruku za Mihailovića poslao je starješina britanskih oficira za vezu kod grčke nacionalne oslobodilačke armije. Tekst svih tih poruka bio je bodrilačkog karaktera i pun komplimenata, ali po svom stvarnom sadržaju zapravo bezazlen. Zervasova poruka nije bila uperena ni protiv jedne druge skupine otpora i svakako nije zavrijedila onu važnost i zlonamjernost koju joj je pridao tužilac na Mihailovićevu procesu.
Nekako u to vrijeme zapao sam u teškoće u svom odnosu s Mihailovićem,
koji je, ne baš nerazumno, bio shvatio moj dolazak ne samo kao znak da će se materijalna pomoć što ju je od nas primao znatno povećati, nego i kao znak da će BBC obustaviti, po njegovu mišljenju čudovišnu, propagandu za partizane i njihovu aktivnost. Međutim, stalna i neprestana potreba da se avioni s dalekim dometom šalju umjesto na sredozemno bojište na Atlantik, radi borbe protiv podmornica, ili da se šalju na bojište u Libiji, radi pružanja pomoći suhozemnim operacijama, koje su se tamo vodile, sprečavala je i onemogućavala svako, pa i najmanje, povećanje broja borbenih letova nad Jugoslavijom ili nad drugim dijelovima Balkana. Među ono malo tona ratnog materijala koje su bile poslane
Mihailoviću našlo se i trideset milijuna talijanskih okupacijskih lira s jarko crveno otisnutim natpisom »Etiopija«, kao i nekoliko stotina kutija tropskog seruma protiv zmijskog otrova. Moram priznati da se nisam razbijesnio ništa manje nego Mihailović kad sam iz Kaira dobio naredbu da sve te lire sam prebrojim, da to onda provjere Hudson i drugi oficiri naše misije, i da onda pošaljem u Kairo potvrdu da sam preuzeo taj novac. Bio je to jedan od budalastih zahtjeva na koje sam se jednostavno oglušio. Mihajlovićevo razočaranje, izazvano činjenicom da mu ne šaljemo dovoljno veliku pomoć, njegova spoznaja da će svijet saznati za njegovu relativnu neaktivnost i biti obaviješten o tome da se njegovi crnogorski komandanti bratime s Talijanima, okolnost da je BBC i dalje spominjao partizane - sve se to nakupljalo u njemu i na kraju ga je u takvoj mjeri izazvalo da je izgubio razum i izvršio javni ispad, 28. veljače 1943. Dogodilo se to na proslavi krštenja najmlađeg djeteta seoskog starješine Gornjeg Lipova, mjesta u kojem se nalazio Mihailovićev štab. Ali moramo biti pošteni i zato priznati da su prije nego što je Mihailović izgubio vlast nad sobom i on i svi drugi koji su tome prisustvovali, osim novorođenčeta, popili dobru količinu rakije. Mihailović je ustao i održao zdravicu
u kojoj je ogorčeno napao politiku Saveznika prema njegovoj zemlji i njegovu pokretu, a onda je odmah dao apsolutno jasno i izričito na znanje kako smatra da mu vojni razlozi neodoljivo nalažu da sva svoja nastojanja ustredotoči u prvom redu na to da likvidira svoje domaće neprijatelje, koje je nazvao - ovim redom - partizanima, Hrvatima, Muslimanima i ustašama, i da se tek poslije toga, kad jednom obavi taj posao, posveti borbi protiv osovinskih sila. Na kraju je dodao kako ga nikakav saveznički čin ili prijetnja neće odvratiti ni od njegove čvrste namjere da istrijebi partizane, niti će ga navesti da promijeni svoje držanje prema Talijanima (koje je nazvao »moj jedini izvor snabdijevanja«), i kako mu ne treba nikakav dalji kontakt sa zapadnim demokracijama. Kada sam o toj Mihailovićevoj tiradi obavijestio Kairo i London,
britanska vlada je zaključila da preko tog ispada ne smije mirno prijeći.
29. ožujka - otprilike četiri tjedna nakon tog inicidenta - sam Churchill je poslao notu jugoslavenskom predsjedniku vlade, upozorio ga u njoj na Mihailovićeve izjave i naznačio kako on, tj. Churchill, i britanska vlada ne vjeruju da su te izjave odraz stavova jugoslavenske izbjegličke vlade. No, budući da je Mihailović jugoslavenski ministar narodne obrane, britanska vlada smatra da on mora biti potpuno i ispravno upoznat sa stavovima svoje vlade i da mu treba narediti da svoju liniju bolje uskladi sa zajedničkom politikom jugoslavenske i britanske vlade. Churchill je svoju notu završio riječima kako bi se lako moglo dogoditi da britanska vlada - ne izmijeni li Mihailović svoju politiku ne samo prema Talijanima neprijatelju - revidira svoju sadašnju politiku koja favorizira Mihailovića na račun drugih vođa otpora u Jugoslaviji.
Jugoslavenska vlada pristala je da pošalje Mihailoviću poruku u tom smislu, a nakon nekog vremena došao je njegov prilično neuvjerljiv odgovor, u kojemu je on opet istakao potrebu da se odstrane oni što stoje na putu njegovoj borbi protiv Nijemaca i Talijana, koje on oduvijek smatra svojim glavnim neprijateljima. Taj prvi nagovještaj da britanska vlada nije voljna u beskraj tolerirati Mihailovićevu politiku neaktivnosti, odugovlačenja i razračunavanja na
domaćem tlu bijaše dijelom posljedica brzog nagomilavanja dokaza da su
partizanske snage ozbiljan trn u oku i smetnja kako za Nijemce tako i za
Talijane.

---

Otprilike u to vrijeme počela je britanska misija u Mihailovićevu štabu javljati o glasinama da se na granicama Bosne i Hercegovine vode teške borbe. Početkom ožujka mogla se u Mihailovićevu štabu čuti snažna i neprestana tutnjava topova sa sjeverozapada. Bijaše očito da su i lokalne Mihailovićeve
snage stavljene u pokret, i to je postalo očito iako su četnici poduzimali sve da to prikriju i zataje pred Britancima. Kasnije je postalo jasno da u toj borbi sudjeluju velike partizanske snage, ali britanskim oficirima za vezu nije nikako polazilo za rukom da točno utvrde koji dio Mihailovićevih snaga, tj. četnika, sudjeluje u tim borbama. Dok smo to pokušavali saznati, javio sam u Kairo da je Mihailović -s kojim nisam imao nikakav kontakt još od onoga neugodnog sastanka na krštenju djeteta 28. veljače - krišom otišao iz svog štaba u meni nepoznatom smjeru. Tobožnje je objašnjenje njegova odlaska, koje su mi dali
članovi jegova štaba, da je Mihailović otišao u Hercegovinu na konferenciju s nekim svojim komandantima iz Dalmacije. 16. ožujka 1943. brzojavio sam: »Mihailović je prilično tajanstveno otišao iz svog štaba danas u 16 s a t i . . . Možda je otišao da lično preuzme komandu nad operacijama što se vode protiv partizana, a možda je otišao da posjeti Kalinovik. U posljednje vrijeme Nijemci, Talijani i Ljotić pokušavaju ugovoriti sastanak s generalom Mihailovićem. Premda njegovi ljudi tvrde da to nije istina, ja ne smatram nevjerojatnim da je Mihailović otišao na takav jedan s a s t a n a k . . . Ali, možda je otišao samo zato da izabere mjesto gdje će preko ljeta smjestiti svoj štab . . . « U brzojavci koju sam poslao 23. ožujka 1943. dodao sam ovo: »Potvrđujem da se sadašnje borbe u Bosni i Hercegovini razvijaju nepovoljno za četnike. Nije nemoguće da će general Mihailović i njegova družina podbrusiti pete i pobjeći glavom bez obzira ne brinući se za sudbinu ove misije, kao što su to lani uradili majoru Hudsonu!« Međutim, posavjetovavši se prije toga s Hudsonom, iznio
sam mišljenje da je Mihailović zapravo otišao iz svog štaba zato da bi preuzeo zapovjedništvo nad onim svojim jedinicama koje su pokušavale spriječiti partizane (za koje smo sada utvrdili da ih Nijemci i Hrvati tjeraju iz Bosne prema jugu) da ne uđu u Crnu Goru. Početkom travnja nisam još uvijek dobio nikakve vijesti o Mihailoviću, zato sam zatražio da britanska vlada nagovori jugoslavensku vladu neka ona naredi Mihailoviću da se odmah vrati u svoj štab, jer moramo s njim raspraviti mnoga hitna pitanja koja su od prvostepene važnosti za ostvarenje nekih savezničkih planova. Mihailoviću je doista poslana takva direktiva, i on ju je odmah poslušao ali čini mi se da ga na to nije potaknula sama ta naredba, nego prije svega činjenica da je partizanima
pošlo za rukom da privremeno skrše otpor Mihailovićevih snaga njihovu
prodiranju. Zato je 15. travnja, da bi se maknuo partizanima s puta, Mihailović
digao sidro, i otišao najprije u jedno mjesto iznad Berana, u Crnoj Gori, a onda se prebacio u Srbiju, kamo je stigao 30. svibnja 1943. Za to je vrijeme britanska vlada razmatrala Mihailovićev odgovor na poruku koju mu je poslao predsjednik jugoslavenske vlade Jovanović. Sedmoga svibnja zatražio je ministar vanjskih poslova od Jovanovića da prenese još jednu britansku poruku Mihailoviću. Ta je poruka bila zapravo po smislu direktiva. Započinjala je izjavom kako se britanska vlada doduše nada da će uskoro biti u mogućnosti da Mihailoviću šalje materijalnu pomoć u povećanom opsegu, ali da, prije nego što stavi u pokret radnje koje su za to potrebne, mora doći do uvjerenja da postoji sporazum o nekoliko važnih točaka. Te su točke: a) glavni cilj Mihailovićeva pokreta - i to cilj od kojega ga ne smiju odvraćati unutrašnja neslaganja u zemlji - mora biti pružanje aktivnog otpora okupatorskim snagama; b) mora postojati najuža i što je moguće stalnija suradnja između njega i vrhovnoga komandanta te mora poduzimati posebne napore da surađuje s gerilcima Srednjeg istoka; c) mora prestati svaka suradnja s Talijanima i s Nedićem, osim u specifičnim slučajevima, ali i tada samo s izričitim prethodnim odobrenjem jugoslavenske i britanske vlade; d) moraju se poduzimati posebni napori da dođe do suradnje s gerilcima, koji su aktivni u
Hrvatskoj i Sloveniji; e) mora se poduzeti svaki napor da dođe do miroljibive
nagodbe s partizanima, protiv kojih se ne smiju vršiti nikakve operacije ni u kom slučaju, osim u samoobrani. U privatnom pismu, što ga je istog dana poslao jugoslavenskom predsjedniku vlade, Eden je dao jasno na znanje kako bi se moglo lako dogoditi da britanska vlada, ne prihvati li Mihailović te uvjete, zaključi kako s vojničkog stajališta nije opravdano da mu pruža pomoć, koju bi mu zapravo tako rado pružala. Ta je direktiva poslana Mihailoviću 10. svibnja 1943. Još prije nego što je Mihailović mogao sročiti odgovor na taj kvaziultimatum, situaciju je zamršila brzojavka Zapovjedništa za Srednji
istok, poslana 26. svibnja. U toj mi je brzojavci naređeno da od Mihailovića zatražim: 1) da povuče sve svoje snage preko rijeke Ibra u istočnu Srbiju. Ti su zahtjevi obrazloženi tvrdnjom da je rat na Sredozemlju ušao fazu u kojoj se može smatrati da su savezničke ofenzive eminentne, i da ta okolnost Mihailoviću imperativno nameće obavezu da izvrši svoje obećanje da će brezrezervno surađivati s britanskom visokom komandom na tom području. Međutim, Mihailović je odlučno odbacio te instrukcije pozvavši se na to da kao vrhovni komandant jugoslavenske vojske ne može prihvatiti nikakvo teritorijalno ograničenje svoje komande na temelju bilo kakvog jednostranog akta savezničke komande u Egiptu. Ta je poruka kasnije poništena, a Mihailoviću je rečeno da će, čim on prihvati britansku direktivu, postati poželjno da se izvrši razmjena gledišta o operativnim mogućnostima između njega i vrhovnog zapovjednika za Srednji istok.
Dok je ta trostrana razmjena poruka između Mihailovića, britanske vlade u Londonu i Vrhovnog zapovjedništva za Srednji istok bila još u toku, postignut je značajan napredak u ostvarivanju britanske odluke, donijete još 1942. godine, da se dođe do izravnih obavještenja o djelatnosti partizana, bez obzira na nesklonost i nespremnost Sovjetskog Saveza da u tome pomogne. U Crnu Goru, Bosnu i Sloveniju spuštene su padobranima istraživačke grupe miješanog britanskog i jugoslavenskog sastava, slične onima što su 1941. i 1942. godine bile poslane Mihailoviću. Najvažnija je od tih ekspedicija bila ona kojom će kasnije zapovijedati kapetan (kasnije pukovnik) F. W. D. Deakin. Ta misija stigla je u Titov štab, koji se tada nalazio na granici Crne Gore i Hercegovine, u noći između 27. i 28. svibnja 1943. U uputama što su ih te misije bile dobile prije polaska u Jugoslaviju vodilo se strogo računa o tome da im se čvrsto usadi spoznaja kako nikakvim znakom ne smiju navesti svoje domaćine na to da pomisle da je britanska vlada odlučila prenijeti svoju podršku s Mihailovića na Tita. Britanskim oficirima je naređeno da stavljaju jasno do znanja, i to tako jasno da ni u kom slučaju ne može doći do nesporazuma, da je britanska politika - politika pomaganja svih Jugoslavena, bez obzira na njihovu političku orijentaciju, koji su spremni da se s oružjem bore protiv sila Osovine, i da će ti elementi otpora dobivati britanske pošiljke ratnog materijala samo ako ne budu, osim u samoobrani, napadali na druge
jugoslavenske gerilce. Ubacivanje tih misija u Jugoslaviju imalo je za posljedicu ne samo golemo povećanje volumena obavještenja o aktivnostima partizana nego, indirektno, i o aktivnostima Mihailovićevih četnika i Mihailovićevih komandanata u Dalmaciji, Sloveniji, Hrvatskoj i zapadnoj Bosni. Britanska
vlada je tako prvi put od početka rata došla do neposrednih svjedočanstava
nužnih za stvaranje cjelovite i sveobuhvatne predodžbe o situaciji u najvećem dijelu Jugoslavije, pa je mogla, u svjetlosti tih spoznaja, preispitati svoju politiku. Ti dodatni izvori obavještenja zapravo su samo potvrdili već prije toga dobivene dokaze da su se Mihailovićevi komandanti (i to ne samo oni u Crnoj Gori nego i svi njegovi komandanti na područjima s kojih su tek počela pristizati obavještenja) upetljali s neprijateljem u veze koje su mnogo dublje nego štu su mnogi promatrači dotad pretpostavljali. To se naročito odnosilo na zabačenija područja sjeverne Dalmacije i zapadne Bosne, odakle su, zbog nepristupačnosti tih područja, stizala dotad samo posve štura obavještenja.
Ti neoborivi dokazi stvarnosti i vrijednosti partizanskih aktivosti protiv
sila Osovine nagnali su britansku vladu da zaključi kako ne može i ne smije ustrajati u svojoj politici isključivog podržavanja Mihailovića. Zato je ta politika modificirana da bi se omogućilo slanje ratnog materijala i Titovim snagama, dakako uz već uobičajene uvjete s obzirom na njegovu upotrebu.
Nego da se vratimo na razvoj situacije u Srbiji i Makedoniji, gdje nije bilo sumnje da Mihailović potpuno kontrolira događaje. Pošlo mi je za rukom (prije nego što su se naši odnosi zategnuli) da od njega ishodim pristanak da se na nekoliko mjesta uvedu britanske podmisije. Glavno mjerilo za odabiranje tih mjesta bila je njihova blizina životno važnim vojnim i privrednim ciljevima, koje smo namjeravali napadati. Tako j? u travnju i početkom svibnja 1943. došlo do ubacivanja naših podmisija u sjeveroističnu Srbiju (Homolje), tj. u blizini Dunava i rudnika bakra u Boru, zatim na Kopaonik, nedaleko od Raške, te na brda južno od Prištine, na Kosovu. Nadali smo se da ćemo iz posljednje dvije zone moći vršiti napade na rudnik olova i cinka u Trepči, na metalurgisjko postrojenje u Kosovskoj Mitrovici, na rudnike kroma u području Šar-planine i
na željezničke pruge Skopje-Niš i Skopje—Kraljevo. Kasnije, u toku ljeta, spušteno je padobranima još nekoliko misija, od kojih su neke bile samostalne,
a druge su bile potčinjene drugim podmisijama. Isto tako kao što je prije toga uvođenje misija kod partizana pokazalo kako postoje velike i ozbiljne praznine u našem poznavanju situacije u zapadnoj Jugoslaviji, tako je sada uvođenje tih submisija u četničke komande bacilo jarku i neugodnu svjetlost na golemo područje što su ga sačinjavali četnički teritoriji. Prvi kontakti bijahu svagdje odlični i svagdje su, u početku, stvorili nadu da će stimulirati četnike i da će ih potaknuti na korisnu aktivnost protiv osovinskih snaga. Sve su podmisije primile prije polaska direktivu da prikupljaju obavještajne podatke o rasporedu neprijateljskih snaga i da potiču i organiziraju otpor neprijatelju i diverzantske akcije, prije svega protiv ciljeva koje smo spomenuli. Bilo im je rečeno da po
svaku cijenu zaziru od bilo kakve veze s politikom, a osim toga im je bilo izričito naređeno da, dođe li negdje do oružanih sukoba između jedinica s kojima će boraviti i drugih elemenata otpora, ne smiju ni u kom slučaju sami sudjelovati u takvim sukobima, nego moraju poduzeti sve što mogu da bi obuzdali te bratoubilačke sukobe i neprestano moraju raditi na tome da se stvore prijateljske veze među svim grupama otpora. Te direktive bile su potpuno na mjestu, premda je bilo jasno da o njihovu ostvarivanju ne može biti ni govora. Međutim, već kratko vrijeme nakon dolaska tih misija u četničke jedinice počeli su njihovi izvještaji potvrđivati ispravnost sumnje, već prije čvrsto dokumentirane, da je zapravo politika odugovlačenja i politika prave pravcate neaktivnosti zajedničko obilježje svih Mihailovićevih snaga.
Naredni važan događaj zbio se u drugoj polovici kolovoza, kada je u Londonu najzad dobiven odgovor na onu britansku direktivu koja je bila poslana još krajem svibnja. Iz Mihailovićeva odgovora dobivao se dojam da je on prihvatio uvjete postavljene u toj britanskoj direktivi, ali je njegovo operativno ponašanje ostalo i dalje obilježeno neaktivnošću. Premda su četnici u nekim područjima (na primjer između Užica i Ivanjice) poduzeli operacije protiv Nijemaca, i to uglavnom na ličnu inicijativu i odgovornost lokalnih komandanata, drugdje je sav rad britanskih podmisija ostao uzaludan jer se Mihailović nije nikako mogao nagovoriti da izda zapovijedi kojima bi odobrio poduzimanje lokalnih operacija. Uobičajen tok zbivanja u takvim slučajevima izgledao je manje-više ovako:
Britanski oficir za vezu predložio bi lokalnom komandantu da se
oduzme stanovita akcija protiv neprijatelja. Lokalni komandant kazao bi da se s tim slaže, ah odmah zatim rekao bi da mora, prije nego što bilo šta poduzme, dobiti od Mihailovića dozvolu za to. Tada bi britanski oficir za vezu zatražio od mene da od Mihailovića ishodim takvu dozvolu. Obratio bih se Mihailoviću, i on bi mi rekao da je to uradio. No, kada bi poslije toga britanski oficir za vezu zatražio od lokalnog komandanta da poduzme željenu akciju, ovaj bi se ili izmotavao, dajući mu nekakve mutne i nejasne odgovore, ili bi mu jasno i glasno odgovorio da od Mihailovića nije primio nikakvu zapovijed ili direktivu u tom smislu. U svakom slučaju konačni bi ishod bio isti, to jest moralo bi se odustati od planirane operacije.
Uporno produžavanje te iritantne i nepoželjne situacije potaknulo me da u kolovozu 1943. predam Mihailoviću ultimatum i da to uradim na vlastitu inicijativu, ne pitajući Kairo za dozvolu da to uradim. Opet sam dobio odgovor, koji nije urodio nikakvim konkretnim rezultatom, premda je naizgled bio pomirljiv i mada je u njemu obećano poboljšanje naših odnosa.
U međuvremenu je ohrabrujući tok vojnih operacija na sredozemnom ratištu veoma povećao važnost otpora u Jugoslaviji, zato je u srpnju 1943- donijeta odluka da se pošalju prave pravcate vojne i političke misije i Mihailoviću i Titu. Za šefa vojne misije kod Mihailovića postavljen je brigadni general C. D. Armstrong, aktivni oficir s dvadeset i pet godina službe, koji je stakao veliko vojničko iskustvo kod Dunkerquea i u borbama u sjevernoj Africi, a ja sam ostao s njim kao njegov politički savjetnik. Brigadni general Fitzroy Maclean postavljen je na odgovarajuće mjesto kod partizanskih snaga.1
General Armstrong spustio se padobranom u Mihailovićev štab 25. rujna 1943. Sa sobom je donio, kao preporuku, pismo generala sira Henryja Maitlanda Wilsona, vrhovnog zapovjednika za Srednji istok, i brzojavnu poruku kralja Petra II Mihailoviću. Original kraljeve poruke s njegovim potpisom kanili smo poslati naknadno, ali do kralja nismo mogli doći, pa je tako Armstrongu bila uskraćena podrška koju bi mu zacijelo bila donijela okolnost da je Mihailoviću mogao predati originalne poruke. Mihailović je odgovorio Wilsonu na svoj već uobičajeni način, u kojemu se obećavanje suradnje miješalo s najobičnijim izmotavanjem. Operativna kampanja koja je bila veoma uspješno povedena protiv Nijemaca u Sandžaku i istočnoj Bosni nakon talijanske kapitulacije 8. rujna potrajala je otprilike šest tjedana nakon Armstrongova dolaska, i u njoj su u tih šest tjedana postignuti novi lokalni uspjesi. General Armstrong i
štabni oficiri koje je on doveo odigrali su važnu ulogu u planiranju i realizaciji tih operacija, pa je osvojeno i nekoliko gradova, među kojima i Višegrad. Međutim, pokazalo se na žalost da je nemoguće obuzdati partizanske snage iz zapadne Bosne i Hercegovine da ne upadnu na područ ja koja su četnici (i to uglavnom u dolini rijeke Lima) bili oteli Talijanima i Nijemcima, premda je na Armstrongov zahtjev (potaknut traino važećim direktivama dobivenim od zapovjednika za Srednji istok) Mihailović povukao svoje snage pred napredovanjem partizana da izbjegne sukob s njima. To je iskustvo veoma djelovalo na Mihailovića i on se odmah poslije toga vratio svojoj staroj politici opstrukcije i neaktivnosti. Za to vrijeme izvještaji koje su slali Maclean i drugi britanski oficiri za vezu što su boravili kod partizana pokazivali su jasno i djelotvorno da u svim dijelovima Jugoslavije (osim u užoj Srbiji, istočnoj Bosni, Sandžaku i južnoj Srbiji) Titove snage predstavljaju ratni stroj koji je mnogo
efikasniji od Mihailovićevih snaga. Osim toga i dalje su se gomilali nepobitni
dokazi da s Talijanima surađuju mnogi lokalni četnički komandanti koji za sebe tvrde da pripadaju četničkom pokretu i koje kao takve priznajei sam Mihailović. Treba, najzad, napomenuti još i to, da su, i to u ozbiljnim razmjerima, opet uskrsnule one iste poteškoće i neprilike s kojima su se i prije sukobljavali britanski oficiri za vezu u Mihailovićevu štabu kad god ga je trebalo nagovoriti da svojim lokalnim komandantima pošalje dozvolu da se upuste u ratne operacije protiv Nijemaca. Zbog svega toga britanska je vlada morala pretkraj studenog 1943. ponovno razmotriti i preispitati svoju politiku prema Jugoslaviji uopće, a posebno prema Mihailoviću. Situacija s kojo

[Милослав Самарџић]

Да, то је то, такође из књиге Отиве и Клога, само што почиње од ''На сам дан Божића...''
Фали крај у твом посту.
Сачувао бих и то, ради поређења.

[Chicot]

....kojom se u to vrijeme suočavala britanska vlada može se najsažetije opisati ovim riječima: dok su na teritoriju uže Srbije četnici bili i dalje jedini djelotvorni pokret otpora, sam Mihailović je i dalje uporno i tvrdoglavo provodio svoju dvostruku politiku - da prije nego što napadne na Nijemce pokuša likvidirati svoje unutrašnje protivnike, i da štedi i čuva srpsku krv, ne obazirući se u provođenju te politike ni na što drugo. Cini se da je Mihailović bio u takvoj mjeri opsjednut onim što je sam nazivao komunističkom prijetnjom njegovoj zemlji i narodu, da je, ne pokazujući ni najmanje stida, govorio kako mu je draža zaštita što je daje kvislinška srpska vlada u Beogradu (možda čak i Nijemci), nego bilo kakva suradnja s partizanima. Doklegod je ustrajao u tom stavu i držanju (a svi znaci su govorili da će on u tome postajati sve tvrdoglaviji), ne samo da njegov pokret nije imao nikakvu vojničku vrijednost za Saveznike, nego je i on sam bio stalna smetnja i zapreka na putu koji bi mogao dovesti do ujedinjavanja jugoslavenskog otpora.
S druge su strane izvještaji koji su dolazili iz protivničkog tabora davali jasno na znanje da je doduše mišljenje što ga partizani imaju o Mihailoviću potpuno beskompromisno, ali da u njihovu stavu i držanju nema ničeg što navodi na zaključak da oni ne bi pristali na pregovore s drugim četničkim vođama, koji bi u takvim pregovorima predstavljali snage pod Mihailovićevom nominalnom komandom. Takvu je predodžbu upotpunjavala i zaokruživala okolnost da je britanska vlada imala Mihailovićev odgovor na njen posljednji apel, poslan s podrškom i s odobrenjem Božidara Purića, koji je u srpnju 1943. sastavio novu jugoslavensku vladu. U tom se apelu zahtijevalo od Mihailovića da odbaci kolaboracionističke četničke komandante u Dalmaciji i Crnoj Gori, ali je njegov odgovor nedvosmisleno pokazao da se s njim ne može sklopiti nikakva pogodba koja se ne bi temeljila na uvjetima što bi ih on sam odredio.
Imajući sve to na umu i uzevši ujedno u obzir mišljenje britanskih oficira u Srbiji da ne dijele baš svi Mihailovićevi sljedbenici njegov ekstremni stav da se ni u kom slučaju ne smije surađivati s partizanima - Britanci su jednostavno, htjeli to ili ne, morali zaključiti da se, u općem interesu jugoslavenskog otpora i u interesu ujedinjenja njegovih glavnih elemenata, mora naprosto razmotriti мogućnost da se Mihailović smijeni i da se na njegovo mjesto dovede čovjek s razumnijim stavovima i ledištima. Taj su zaključak potkrijepili Mihailovićevi odgovori na nekoliko pisama koja mu je s terena oslao Armstrong, i to kao svoj posljednji, osobni i neposredni pokušaj da ga nagovori neka ipak odustane od građanskog rata i svoju aktivnost usredotoči na borbu protiv osovinskih sila.
Britanska vlada obavijestila je o svom zaključku i jugoslavensku vladu i britansku vojnu misiju u Mihailovićevu štabu. Rečeno je kako već i same vojne potrebe iziskuju i nalažu da se savezničkim snagama, koje se bore da bi istjerale Nijemce iz srednje i sjeverne Italije, pruže kao podrška valjano gorganizirane i valjano koordinirane operacije ujedinjeno jugoslavenskog pokreta otpora. Ako je nakon toga bilo potrebno bilo kakvo dalje opravdanje za potpunu reviziju britanske politike, dao ga je sam Mihailović time što uopće nije reagirao na jedan apel koji mu je u prosincu 1943. uputio general Wilson. Wilson je, naime, zatražio od Mihailovića da najkasnije do Z9. prosinca poduzme napade na dva za Nijemce životno važna željeznička mosta preko Morave i Ibra, što su se nalazili duboko u unutrašnjo-sti Srbije, za koje je Mihailović tvrdio da nad njima ima potpuno kontrolu. Presijecanje tih neprijateljskih komunikacija bilo je nužno zato da bi se na taj način poremetila njemačka organizacija u Makedoniji i Grčkoj i da bi se, zahvaljujući tome, pojačala gerilska aktivnost u tim područjima u takvoj mjeri da bi to prisililo njemačku komandu za Balkan da počne ozbiljno pomišljati na povlačenje svojih okupacijskih snaga s Balkana. Prva Mihailovićeva reakcija stvorila je povoljan dojam. On je dao već uobičajeno obećanje da će lokalni komandanti dobiti od njega ovlaštenje da poduzmu te operacije, i čak je s generalom Armstrongom razmotrio operativne planove tih operacija uključujući i plan operacije dopreme ratnog materijala koji će za to biti potreban. No, to je bilo sve, jer je ubrzo digla opet glavu stara neman odugovlačenja. Mihailoviću je tada doduše opet produžen rok do kojega je morao poduzeti te operacije, ali već sredinom siječnja 1944. postalo je potpuno jasno da do tih operacija neće nikad doći iako su u međuvremenu bile poduzete opsežne pripreme za njih, pa čak i četnička mobilizacija velikih razmjera. U to vrijeme, to jest dok su se još vodili pregovori o operacijama koje je bio zatražio Wilson, Mihailović je konačno saopćio Armstrongu želju da dokrajči građanski rat i s tim u vezi zatražio pomoć britanske vlade, i to ne samo da ona organizira sastanak između njega i Titovih predstavnika, nego i da bude jamac poštivanja svakog sporazuma ili pogodbe do kojih bi moglo doći na tim pregovorima. O Mihailovićevoj ponudi obaviješten je London, ali je britanska vlada odbila da nastupi kao posrednik u vezi s tim očito zakašnjelim prijedlogom, koji je ionako previše vonjao na posljednje pokajanje u smrtnoj postelji, i to je odmah javljeno Mihailoviću.
U dogovoru i u suglasnosti s Komitetom za obranu Srednjeg istoka i s Vrhovnim savezničkim zapovjedništvom za Sredozemlje, Foreign Office je preporučio da se smjesta obustavi slanje pomoći Mihailoviću, i to ne samo zbog toga što je očito da on ne napada Nijemce, nego i zato što prešutno, a možda čak i izričito, dozvoljava da neki njegovi komandanti surađuju s neprijateljem. O toj odluci obaviješteni su britanski oficiri za vezu s četničkim jedinicama u raznim dijelovima zemlje početkom siječnja 1944, ali zbog škakljive situacije u kojoj bi se našla većina britanskih misija i podmisija
da su za to saznali četnici nije ta odluka saopćena jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi, koja se bila preselila u Kairo kada je Purić postao njen predsjednik. Zbog istog razloga o tome nije obaviješten ni Mihailović. Nekim podmisijama poslana je instrukcija da slobodno prijeđu najbližoj partizanskoj jedinici ako misle da je to izvedivo. Kad se napokon došlo do toga (jer ta je odluka faktički značila izglasavanje nepovjerenja Mihailoviću), jedini slijedeći logični korak bilo je i formalno, službeno, opozivanje podrške Mihailoviću. Odluka o tome ostala je zabilježena u jednoj zabilješki koju je 17. veljače 1944. Churchill poslao Edenu kao ministru vanjskih poslova. Britansku odluku saopćio je jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi britanski ambasador kod nje, a odmah poslije toga saopćio ju je i Mihailoviću potpukovnik Howard (koji je u to vrijeme bio najviši britanski oficir u Mihailovićevu štabu, jer je general Armstrong bio otišao iz štaba da rukovodi planiranom operacijom rušenja onih mostova). Howard je tako postupio na temelju direktive koju mu je poslao general sir Bernard Paget, vrhovni zapovjednik za Srednji istok. Churchill je kompletirao taj postupak ubacivši jedan pasus posvećen Ju-goslaviji u izjavu o vanjskoj politici, koju je u Donjem domu dao 23. veljače.
U svojoj poruci Mihailoviću general Paget je od njega zatražio da pomogne u operaciji evakuiranja sveg britanskog osoblja, koje se u to vrijeme nalazilo kod četničkih jedinica (još prije toga okupilo se to osoblje u njegovu štabu), i da ujedno pomogne evakuiranje iz Jugoslavije savezničnih vojnika, koji su, pobjegavši iz zarobljeničkih logora, našli utočište kod četnika i imali njihovu garanciju da im se neće ništa dogoditi. Mihailović je bez rezerve prihvatio tu obavezu i kasnije je zajedno sa svojim štabom potpuno i lojalno surađivao u svim pripremama za izvršenje te operacije i u njezinu provođenju. Zahvaljujući tome, sve savezničko ljudstvo s uspjehom je evakuirano avionima koji su uzlijetali s improviziranog aerodroma u središnjoj Srbiji, što su ga osiguravale četničke jedinice. Čitava ta operacija izvršena je u tri uzastopne noći - 29, 30. i 31. svibnja 1944.
Još prije toga bio sam otišao iz Jugoslavije i stigao u London 3. ožujka. Tamo sam podnio potpun izvještaj, i to najvećim dijelom usmeno, ali je vlada Njegova Veličanstva zauzela stajalište da dopunska obavještenja koja je od mene dobila nisu takva da bi zbog njih trebala izmijeniti svoju odluku.
Vlade Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza bile su potpuno i neprestano obavještavane o svim fazama konzultacija, koje su dovele do konačnog raskida odnosa s Mihailovićem. Ta su obavještanja navela američku vladu na zaključak da bi bilo i uputno i poželjno da opozove i povuče pukovnika Alberta Seitza, jedinog američkog oficira u savezničkim misijama kod Mihailovića, ali se kasnije predomislila i odlučila da pošalje među četnike jednu svoju obavještajnu misiju pod zapovjedništvom potpukovnika R. H. McDowella. Sovjetskom Savezu nije bilo potrebno da poduzme bilo kakvu akciju u tom smislu jednostavno zbog toga što nikad nije ni poslao jednog svog oficira Mihailoviću, iako smo to mi bili zatražili od sovjetske vlade u vrijeme kada je jedna ruska misija bila poslana u Titov štab. Iz svega što smo dosad iznijeli jasno proizlazi da je sve veće i sve teže pogoršavanje odnosa između britanske vlade i Mihailovića bilo jednostavno neizbježno. Danas nitko ne može iznijeti nikakav stvaran i valjan argument ili prigovor protiv naše konačne odluke da od Mihailovića dignemo ruke i da ga prepustimo njegovoj sudbini. No, to što sam iznio ne bi se smjelo shvatiti kao osuda per se politike za koju je Mihailović smatrao da je naprosto mora voditi, jer mnogi su njeni aspekti razumljivi i moraju pobuditi i sućut i respekt. Bez obzira na to je li Mihailović imao pravo ili nije, ostaje činjenica da je on već veoma rano dao jasno na znanje kako ne želi nikakvom akcijom, koja bi po njegovu vlastitu sudu bila preuranjena, izložiti svoju organizaciju pogibelji da bude uništena. Jasno je dao na znanje da ide i da će i dalje ići za tim da tu svoju organizaciju održi na životu sve do onog trenutka kada zaključi da je sazrela situacija da udari po neprijatelju. Nema nikakve sumnje o tome da bi, po Mihailovićevim mjerilima, jedini uvjet za to bilo savezničko otvaranje treće fronte, Balkanske fronte. Mihailović je, nema sumnje, bio opsjednut i opčinjen vlastitim uspomenama i sjećanjima na saveznički proboj iz Soluna 1918. godine, u kojemu je on sudjelovao kao niži oficir. Vjerujem da bi se možda čak i ta i takva politika - koja bi u svakoj fazi prije »velikog finala« donosila neznatne i beznačajne vojničke rezultate - bila mogla uklopiti u opći saveznički plan da se samo Mihailović nije tako fanatički suprotstavljao, čak i upotrebom sile gdje je trebalo, drugim elementima otpora u Jugoslaviji, koji su, za razliku od njega, vršili operacije protiv jedinog pravog neprijatelja - to jest protiv okupatorskih snaga. Mihailovićevo tvrdoglavo odbijanje da odustane od tog cilja, odbijanje koje su još više podjarivali njegov snažni slavenski misticizam, i njegovi žestoki antikomunistički osjećaji, njegovo tvrdoglavo opiranje i suprotstavljanj e dugotrajnim i strpljivim nastojanjima britanske vlade (koja nije baš uvijek i u svakoj prilici dobivala od jugoslavenske izbjegličke vlade takvu podršku kakvu su zaslužile njezine intencije) da ga barem donekle urazumi - sve je to dovelo najzad do toga da je Mihailović na kraju postao smetnja i zapreka na željenom putu ujedinjavanja aktivnog otpora osovinskim silama u Jugoslaviji. Međutim, u vrijeme kada su se na čitavoj evropskoj periferiji, na svim njezinim prilazima, vodile velike i intenzivne vojne operacije protiv osovinskih sila, sudjelovanje u aktivnim operacijama bilo je i moralo je biti jedino mjerilo vrijednosti bilo koje skupine otpora.
Tako je zapravo sam Mihailović doveo britansku vladu u situaciju da ga ona jednostavno nije mogla smatrati centralnom ličnošću jugoslavenskog otpora i centralnom ličnošću budućeg jedinstva zemlje, a upravo je takva predodžba o njemu bila glavni razlog zbog kojega je on dobivao pomoć i podršku od ljeta 1941. godine. Mihailović je osim toga shvatio da politiku, koju je sebi postavio, ne može ostvarivati bez stanovitih kontakata i pogodbi, aranžmana s okupatorskim snagama, ako ne baš putem direktnih veza, a ono svakako preko potčinjenih komandanata, koje uporno i tvrdoglavo jednostavno nije htio smijeniti ili ih se odreći. Cim se jednom britanska vlada o tome nedvosmisleno uvjerila, nije joj preostalo ništa drugo neko da Mihailoviću oduzme svoju podršku i da ga prestane priznavati; naime, da nije tako postupila našla bi se u neodrživom položaju prema svojim saveznicima.
Ostaje, međutim, otvoreno pitanje bi li se ta katastrofa (jer tu se doista radilo o katastrofi) mogla izbjeći ili spriječiti da je kojim slučajem Sovjetski Savez pokazao veću spremnost za suradnju kada mu se 1942.. godine britanska vlada obratila s molbom da pomogne u nastojanjima da se otklone nesloga i sukob između Mihailovića i Tita. Danas se može slobodno kazati da u tom kritičnom razdoblju ni antagonizam između dvaju pokreta, ni dvoličnost Mihailovića i njegovih komandanata, koja je dolazila do izražaja u održavanju veze s neprijateljem, nisu još uvijek bili prešli točku poslije koje je izmirenje između ta dva pokreta i izmirenje s velikim saveznicima postalo nemoguće i neostvarivo. Postoje neke mutne i nejasne stvari koje bi jednom trebalo istražiti. Riječ je, na primjer, o mehanizmu i o sigurnosti, pouzdanosti Mihailovićevih komunikacija, i internih i eksternih; radi se, isto tako, o vezama, vjerojatno tajnim, između Mihailovića i izbjegličke vlade o kojima nemamoneposrednih podataka; još su uvijek, također, tajanstvena i nerasvijetljena mnoga obilježja one čudne četverostrane i čak peterostrane i peterostruke veze koja je postojala između Britanaca, »londonskih« Jugoslavena,»kairskih« Jugoslavena i Mihailovićeva štaba u zemlji. Trebalo bi također odmjeriti krivnju i odgovornost za postupno gubljenje i kona-čan nestanak uzajamnog povjerenja među sudionicima ove priče, jer, na primjer, nema sumnje da nekoliko britanskih misija i podmisija nisu u tome bile potpuno nedužne i lišene svake krivnje. Trebalo bi također ispitati pomanjkanje suradnje, pa čak i otvoreno suparništvo između londonskog i kairskog SOE.
Premda u vezi s Mihailovićem ima još uvijek mnogo neriješenih pitanja, ostaje ipak od bitne važnosti zadatak da pokušamo identificirati uzroke zbog kojih su doživjeli slom britanski odnosi s njim. Među uzrocima koji su postojali na britanskoj strani treba svakako spomenuti činjenicu da Britanci jednostavno nisu mogli snabdijevati četnike ni izdaleka tako velikim količinama ratnog materijala da ih to samo po sebi potakne da prijeđu u akciju. Nadalje, treba napomenuti da su Britanci pokazali nesposobnost da razumiju ili shvate i Mihailovićevu opću strategiju i njegovo oštro protivljenje svakoj politici koja bi izazivala neprijateljeve represalije nad civilnim stanovništvom. (Problem represalija uvijek se »gurao pod ćilim« i nikada se nije htjelo pogledati ravno u oči ni jednom njegovu vidu - moralnom, političkom, etničkom, socijalnom, vojnom - ali se tako nije postupalo samo u vezi s Mihailovićem, nego i u vezi sa svim evropskimpokretima otpora.) Svakako treba spomenuti i česte i neprilične znakove koji su pokazivali da među raznim britanskim ministarstvima i službama ne postoji koordiniranje ciljeva i težnji, a to je vrijedilo i za razne druge institucije, na primjer za BBC. Ako želimo govoriti o Mihailovićevoj krivnji, treba svakako spomenuti neke njegove osobne značajke i osobine koje su radile protiv suradnje između njega i Saveznika. Njegov urođeni i duboko usađeni slavenski misticizam, spojen s njegovom profesionalnom vjernošću kralju i otadžbini, diktirao mu je izbor krajnjeg cilja, a taj je bio da Jugoslaviju vrati kralju geografski i konstitucionalno netaknutu; njegov slavenski fatalizam činio ga je indiferentnim prema konsekvencijama vlastitih čina i akcija; osim toga, Mihailović je osjećao fanatičnu mržnju, duboko i čvrsto usađenu još u vojnoj akademiji, prema svemu što je, kao na primjer komunizam, bilo po njegovim uskogrudnim shvaćanjima i mjerilima suprotno interesima monarhije (u biti srpske) i, u manjoj mjeri, interesima crkve (u biti pravoslavne); treba na kraju spomenuti i Mihailovićevu nesposobnost da shvati i spozna da se vojna, politička i društvena struktura Evrope nepovratno izmijenila od sretnog i blaženog razdoblja borbi u prvom svjetskom ratu, solunske fronte i restauracije gotovo apsolutističkih monarhija u doslovno svim zemljama jugoistočne Evrope: Mihailović, drugim riječima, nije shvatio da se kazaljke sata historije ne mogu gurnuti natrag.
U stanovitom pogledu nije zapravo nikada postojala britanska politika prema Mihailoviću u pravom smislu te riječi - to jest nije postojala kao određeni kurs akcije izabran između postojećih alternativa u svjetlosti utvrđenih činjenica, a sa željom da se time postignu određeni rezultati. Takva valjano i razumno smišljena politika niti je mogla postojati, nitise mogla zahtijevati u prve tri godine rata dok se Velika Britanija i sama nalazila u očajničkom položaju, dok se borila ne samo za vlastiti goli opstanak, nego i za opstanak svih okupiranih zemalja Evrope, odlučna u svojoj nakani da ispunjava svoje ugovorne i moralne obaveze prema tim zemljama, premda je i sama, osim hrabrosti, jedva imala najnužnije vojne i civilne resurse za vođenje rata. U pogledu Jugoslavije spomenutu je situ-aciju još više otežavala okolnost što jednostavno nije bilo vremena da se razradi bilo kakva politika koja bi polazila od temeljite analize prilika u toj zemlji. Zbog toga se može slobodno kazati da je na kraju krajeva Velika Britanija definirala svoju politiku prema Jugoslaviji odlukom da prestane podržavati i pomagati četnike i Mihailovića i da umjesto njih podržava Tita i njegovu narodnooslobodilačku vojsku. Prirodno je da se mnogo pisalo i da se još uvijek mnogo piše o strani koja je izašla kao pobjednica iz borbe za vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji, ali ja smatram da treba nešto reći i o strani koja je u toj borbi bila poražena. Nadam se da je ovaj referat pridonio barem nešto objašnjenju njezina poraza.
----------------------------------------------------------------
Нисам успео да убацим трећу поруку..
Ако може, нека споји модератор.

[Милослав Самарџић]

Нема везе, него види на којим је странама.

[Chicot]

То је сад цео реферат.

Дакле, иста књига, Филис Оти..., први део - реферати, Бејли: 323-348.