[ХраброСрце]

Наилазио сам на неке новинске чланке о норвешким логорима. Али говори се о заробљеним војницима из Априлског рата. Кажу да их се мало вратило од тамо.

[Александар Динчић]

Само они ратни заробљеници који су пробали да побегну из сталних логора, па су осуђени на присилни рад и транспортовани за Норвешку. Али то је занемарљив број.

[Natalijina Ramonda]

Чињеница да је у норвешким логорима процентуално посматрано највише било заробљених партизана, симпатизера партизанске борбе и свих оних лица која су била заточена на територији коју су у време акције контролисали партизански одреди. Од четничких припадника, највећи проценат, скоро 97% били су заробљени људи мајора Јездимира Дангића, у периоду од јануара до маја 1942. године.
У Маутхаузену је највише процентуално било припадника четничке организације и људи који су повезани са њом. Ту се прави фалсификат.

A šta je sa ovim: "Većina zatvorenika koji su stigli iz takozvane NDH bili Srbi iz Krajine koji su bili uhapšeni samo zato što su bili Srbi"?
"Neki od Srba poslatih u Norvešku bila su deca stara samo 14 godina. Većina te dece stigla je iz Korduna i Banije, a uhapsile su ih ustaše i poslale u Jasenovac pre slanja u Norvešku. Jedan od njih bio je Milivoje Pajić iz Korduna. Imao je samo 14 godina kada je stigao u Norvešku i preživeo je najteže uslove i masakr u (prvom) kampu. Milivoje je umro u kampu blizu Trondhamja 1944. godine - rekao je Toresen. - Pitam se da li ćemo ikada postaviti spomen-ploču u znak sećanja na Milivoja i ostalu decu koja su poslata da umru u koncentracionim kampovima u Norveškoj samo zato što su bili srpski dečaci?"
Znači norveški naučnik pravi falsifikat? Eto sad i to znam.

---

Наилазио сам на неке новинске чланке о норвешким логорима. Али говори се о заробљеним војницима из Априлског рата. Кажу да их се мало вратило од тамо.

Izgleda da su i oni u tim logorima postali partizani, ili bar simpatizeri.

[Natalijina Ramonda]

Ekshumacije 1946. godine u Staroj Gradiški

Iz knjige „Ustaški logori“, Mirko Peršern, Stvarnost Zagreb 1966.
https://www.facebook.com/notes/698098220804767/

„U logoru Stara Gradiška usmrćeno je nekoliko desetaka tisuća zatočenika. Godinu dana poslije oslobođenja posebno izaslanstvo Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača vršio je iskopavanja u Staroj Gradiški. U zapisniku koji se tom prilikom vodio navedena su mjesta na kojima su vršena iskopavanja i podaci o leševima koji su pronađeni. Najprije se iskopavanje vršilo u „Uskočkoj šumi“ nedaleko od logora. Već prvog dana iskopano je u tom predjelu 197 leševa, pa je iskopavanje nastavljeno i slijedeći dan. U ukupno četiri jame pronađeno je 967 leševa. Osobito velik broj leševa je pronađen u šumi „Međustružje“. Nađeni su leševi bili u potpuno raspadnutom stanju, međusobno isprepleteni, izmiješani te je ustanovljeno da su najvećim djelom goli sahranjeni odnosno pobacani u jamu. Budući da se radilo o žrtvama koje su pobijene početkom novembra 1942. godine, bilo je nemoguće izvršiti identifikaciju. Obzirom na veličinu jame, položaj i stanje leševa ustanovilo se da se u njoj nalazi oko 1000 pobijenih žrtava.

Traženje jama s leševima nastavljeno je i na više drugih mjesta, osobito na mjestu na kome je bilo tzv. logorsko groblje, tj. na istočnom djelu logorskog prostora. Na udaljenosti od oko 180 metara od logorskog zida nalazio se jedan jarak širok oko 20 metra, a dug oko 150 metara. Tu se naišlo na ukupno 800 malih humaka koji su ličili na pojedinačne grobove. Međutim, u svakom od njih nalazilo se po više leševa. Komisija je procijenila da je na tom prostoru bilo oko 3200 leševa. Na jednom drugom mjestu na sjeverozapadnoj strani logora nađeni su leševi sa rasječenim lubanjama i rukama koje su bile vezane žicom. Većina tih leševa su bili muškarci dok je manji broj bilo žena. Sa sigurnošću se moglo utvrditi da je samo u tu jamu bilo pobacano oko 600 leševa.“

---

Logor na Pagu – ekshumacije vrše Italijani 1941. godine

Iz knjige „Ustaški logori“, Mirko Peršern, Stvarnost Zagreb 1966.
https://www.facebook.com/notes/698098220804767/

„Postoje također dokumenti o iskopavanju leševa u nekim drugim logorima. U njima su podaci o broju iskopanih i evidentiranih leševa. Makar to nije približno potpun broj ipak ukazuje na zločine koji su izvršeni i u tim logorima. Tako je značajan izvještaj talijanske sanitetske ekipe o iskopavanjima u logoru na Pagu.

Kad su ustaše uništile logore i otišle, talijanske okupacione vlasti uputile su jedan odred vojnika koji je izvršio ekshumacije leševa i njihovo spaljivanje, jer su se bojali zaraze. Radilo se o ubijenim i pokopanim u Furnaži. Zanimljivo je citirati dio izvještaja vođe tog sanitetskog odreda sanitetskog poručnika dr Santea Stazzia, šefa I dezinfekcione sekcije, koji je on poslao direktoru sanitetskog odjeljenja komande V armijskog korpusa, a u kojem izvještava o svojem nalazu i obavljenom zadatku. Taj dokument iz arhive okupatorske vojske također svjedoči o strahotama ustaškog logora u Slanom. Odred je krenuo iz Kraljevice 11.septembra, a izvještaj je datiran 22.septembra 1941. godine. U njemu se između ostalog navodi:

» …Pristupa se metodičnom radu.
Uklanja se sve kamenje s nasute zemlje, lopatama se uklanja oprezno sloj po sloj zemlje po čitavoj dužini groblja, i poslije odstranjenja prvih nekoliko centimetara zemlje, pet do dvadeset centimetara, pomaljaju se brojne ruke, često vezane, noge bose ili katkad obuvene, glave s licem na više ili koje pokazuju potiljak.
Ovo pomaljanje udova ili glava iz zemlje, iako smo više puta na to naišli, ipak je izuzetak kod ovakve vrste ukapanja, jer gotovo uvijek kada se skine zemlja, nailazi se na sloj kamenja koji leži na leševima, a koji se mora odstraniti prije nego što se pristupi vađenju leševa.

Nastojali smo da protumačimo razlog zašto je se ovdje nalazilo kamenje, pa učinivši jedan pokušaj na dijelu groblja koji je još ne obitavan (!), došli smo do zaključka da se ukop vršio na ovaj način: Oni koji su bili određeni za ukop, sa svezanim gornjim udovima ili povezani po dvojca ili trojca zajedno (uvijek žicom za električnu struju) bili su postavljeni na hrpu zemlje, izbačene kopanjem jame, i padali su u njih pokošeni mitraljezom ili smrtno ranjeni hladnim oružjem. U tom momentu, kada – vrlo vjerojatno i kao što položaj leševa dokazuje – smrt još nije nastupila , srušeno je najveće kamenje sa podnožja zidova s obje strane, koje je u padu povuklo za sobom zemlju, pa je tako sahrana bila izvršena s malo muke i brzo. Da su sahranjivana i smrtno ranjena, ali još ne mrtva lica, dokazuje izobličen i tragičan izraz lica većine ovih leševa.

Izvlačenje leševa bilo je naročito teško stoga što nisu bili smješteni po nekom redu, nego nabacani , neki s glavom na dolje, drugi zgureni, drugi opet s udovima ispremetanima s onim drugih leševa, drugi međusobno vezani i porazmješteni u najnevjerojatnijim položajima.

Na nekim su mjestima leševi bili čak u 5 slojeva jedan povrh drugoga, u drugima je manje slojeva, već prema tome, kako je dozvoljavala dubina jame s kamenitim dnom. Gotovo svi muški leševi imali su gornje i donje udove vezane… U blizini jame nađene su mitraljeske čahure, ali kod mnogih leševa koji su još bili dobro očuvani bilo je moguće konstatirati rane od hladnog oružja na prsima, na leđima, na vratu… Jednoj mladoj ženi odrezane su potpuno dojke oštrim oružjem. U dvije jame našli smo samo žene s djecom, ali u drugim jamama bili su izmiješani muškarci, žene i djeca.

Stanje leševa bilo je različito u raznim zonama, jer su ukopi (!) izvršeni u različito vrijeme, pa dok su neki leševi mogli biti stari oko mjesec dana, drugi su bili dva ili možda tri mjeseca. Kada smo izvadili koji leš pomoću trozuba… postavili smo ga na improvizirana nosila i prenijeli na drvene lomače… naročito pripravljene, gdje je leš bio obilno natopljen gorivim tekućinama i spaljen. Svaka lomača služila je za spaljivanje oko 20 leševa… Zbog stanja saponifikacije nekih leševa kao i uslijed impregniranja zemljom, sagorijevanje je išlo polako, ali potpuno, tako da nije ništa preostalo osim pepela postupno uništenih organskih materija.
Tako je spaljeno 791 tijelo…

Od tih leševa bilo je 407 muškaraca, 293 žena i 91 dijete u starosti od 3 – 15 godina. Među ovima bilo je jedno dijete u povoju od oko 5 mjeseci.
Lice koje mi je služilo kao razborit vodič kod pronalaženja raznih zona koje je trebalo urediti kazalo mi je da je najveći broj deportiranih u Slanom bio bačen u more vezan uz veliko kamenje, a da su mnogi sami sebi oduzimali život skočivši u vodu… «

[Natalijina Ramonda]

Iskopavanja u Jasenovcu 1964. u Logoru III (Ciglana) i Gradini

Ekshumacije i prethodno bušenje tla u Jasenovcu su bile dopuštene tek 1964. godine, skoro 20 godina od kraja rata, i to čitavih 13 dana u junu i 7 dana u septembru 1964 godine. SUBNOR je odbio da se iskopavanja nastave u proleće 1965. godine zbog toga što se „čitavo područje uređuje“ i dopustio nastavak iskopavanja samo tih 7 dana u septembru 1964. i to samo u logoru Ciglana, pošto su „ovi poslovi u Gradini završeni u junu“! U Gradini, stratištu gde su 5 godina vršene masovne likvidacije logoraša, SUBNOR je dozvolio iskopavanja u trajanju od 5 dana, od 22.-27 juna 1964. (vidi dokument na slici) Na postojanje ostalih jasenovačkih i drugih ustaških logora je SUBNOR jednostavno zaboravio. Oni su velikodušno dozvolili da se sveukupno 20 dana neko bakće sa Balkanskim Aušvicom. I na tome je ostalo do dan danas. Pametnome dosta.

Izvodi iz knjige „Ustaški logori“, Mirko Peršern, Stvarnost Zagreb 1966.
https://www.facebook.com/notes/698098220804767/

„Antropolozi Vida Brodar, stručni suradnik Instituta za biologiju univerziteta u Ljubljani, Anton Pogačnik, asistent Antropološkog odsjeka Biotehničkog fakulteta u Ljubljani i dr Srboljub Živanović, asistent Zavoda za anatomiju Medicinskog fakulteta u Novom Sadu vršili su ispitivanja grobnica u Gradini od 22 do 27. juna 1964. godine. Istodobno su izvršeni pregledi i ekspertize ekshumiranih kostura. To su učinili specijalisti za sudsku medicinu dr Halil Prohić i prof. dr Miodrag Bučić. Ispitivanjima su prethodila bušenja koja su trajala od 9 do 17. juna 1964. godine kojima je rukovodio dr Alojz Šercelj. Na području Logora III – Ciglana radila je ista ekipa antropologa kao i u Gradini tri mjeseca ranije. … U Gradini je bilo probušeno 130 bušotina na 100 grobnica.

Kod bušenja se ustanovilo da postoji tri tipa grobnica:
-one do kojih su bili dovedeni živi ljudi i tu ubijani
-grobnice u koje su bili dovezeni leševi
-grobnice sa kuhanim ili paljenim kostima.

Na temelju tih nalaza izvršena su otkopavanja određenog broja sondi koje su mogle pružiti karakterističnu sliku i uvid o sadržaju masovnih grobnica i da daju osnovne podatke o broju žrtava na određenom kubaturu, njihovom spolu i starosti te da se utvrde znakovi koji bi govorili o prirodi ozljeda koje su uzrokovale smrt. Na taj način otkopano je nekoliko grobnica koje su ispitivane. U njima su se nalazili skeleti u vrlo različitim položajima, nabacani bez nekog reda. Oni su većinom bili međusobno isprepleteni. Među njima je bilo ženskih, muških i dječjih kostura najrazličitije dobi starosti. Oni su se pojavljivali pri otkopavanju u različitim dubinama, počevši već od pola metra, najčešće od 1,5 do 2 metra. Uz kosture su se nalazili mnogi predmeti kao češljevi, sitni novac, ostaci odjeće, porcije za hranu, opanci, dječje cipele, žlice i sl. Na najvećem broju skeleta otkriveni su tragovi raznih ozljeda. Samo u jednoj grobnoj jami pod oznakom 112B, a nalazi se u kompleksu „Čalinka“ uz nasip, iskopano je 197 skeleta. Ona je veličine 6 X 2,5 metra. Prvi ostaci skeleta nađeni su na dubini od 1 metar, a onda na dubini od 1,4 do 1,8 metra nalazi se sloj kostiju debljine oko 40 cm. Svi skeleti nađeni su, dakle, na površini od 15 m2 sonde. Pošto je sloj kostiju iznosio oko 40 centimetara u prosjeku to znači da je bilo ukupno 22 skeleta na 1m2.. Prema spolu i starosti utvrđeno je slijedeće:

(prikazana je tabela – jama od 197 skeleta od kojih 51 dete mlađe od 14 godina)

Prema nađenim predmetima u ovoj jami zaključuje se da su žrtve direktno dovedene do nje i tu ubijene. One nisu prošle kroz logor. Dok na primjer u nekim grobnicama pored skeleta nije pronađen nikakav ostatak tekstila što navodi na zaključak da su žrtve dovedene iz logora i pogubljene bez odjeće. Najčešće su to muški skeleti uz koje nema drugih predmeta.

Pregledane sonde i otkopane grobnice ne mogu dati uvid u cjelokupno stanje jer je poznato da postoji oko 200 grobnica na području logora Jasenovac, od kojih su neke udaljene jedna od druge i nekoliko kilometara. U svakom slučaju to je zahtijevalo mnogo više vremena da bi se ispitale sve grobnice. Šteta je i to što se tom radu nije pristupilo ranije. Što više vrijeme odmiče sve je teže. Pogotovo što se tiče utvrđivanja grobnica jer se često događalo i ovom prilikom da je trebalo istražiti točna mjesta gdje su se one nalazile. Ali bez obzira na sve to rezultati u Gradini potvrdili su da postoji velik broj takvih masovnih grobnica. Isto tako znanstveno je istraženo kako su žrtve stradale. Tako je utvrđeno da je broj leševa u grobnicama bio mnogo veći ali ih se većina potpuno raspala. To potvrđuje činjenica da su ostale samo pojedine kosti kostura. Osobito je karakteristična pojava da nedostaju krupnije kosti kao na primjer butnjače i goljenice, a da su nađene pojedine kosti lubanje. Ova pojava se može tumačiti dvojako: da su ostale kosti istrunule i raspale se prije nego kosti lubanje ili da su odsijecane glave od onih čija su tijela bila bacana u rijeku Savu, a glave sahranjene u grobnicu. Zna se da su Savom plutali leševi bez glave. Ova pretpostavka je vjerojatnija kada se zna da se krupnije kosti sporije raspadaju od kostiju lubanje.

Kod najvećeg broja skeleta nađene su ozljede na lubanji. Veličina rupa je različita. Prelomi su uglavnom bili lokalizirani u donjem potiljnom predjelu, desnom i lijevom potiljno-tjemenom, desnom i lijevom sljepoočno-tjemenom i desnom i lijevom sljepoočnom predjelu dok je daleko najmanji broj nađen u čeonom predjelu. Ozljede su nastale tupim, jako zamahnutim oruđem kao što su malj, čekić, kundak i slično. U nekim grobnicama oko kostiju ruku nađeni su dijelovi omotane žice.
Na samom području Logora III izvršena su probna ispitivanja na 24 mjesta. Iz 15 sondi izvađena su 193 skeleta među kojima je bilo najviše između 30 i 40 godina starosti. Međutim, to je premalo da bi se mogao približno utvrditi broj poginulih žrtava, jer istražena područja sondi nije dovoljna u odnosu na velik broj i opseg masovnih grobnica. Naknadna i opsežnija ispitivanja mogla bi dati potpuniju sliku, budući da su ova istraživanja tek predstavljala samo početak radova.“

[Николај]

Donosimo dijelove Stepinčevih pisama o ustašama, Paveliću, Srbima i rasnim zakonima o kojima priča Porfirije i Hrvatska

24. Mart 2021. 23:12

Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII.

Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji intervju koji je HRT-u dao patrijarh SPC Porfirije htio bih još jednom javno izraziti svoje mišljenje o osobi koja je u glavnom gradu Hrvatske provela proteklih sedam godina u svojstvu mitropolita zagrebačko – ljubljanskog. Pritom nažalost nemam iluzija da će moje riječi doprijeti do onih zaslijepljenih nacionalizmom i isključivošću, onih koji se, da stvar bude “bolja”, nazivaju kršćanima, a koji kršćanstvo niti poznaju niti razumiju. Dakle, ako je Porfirije Perić problem hrvatsko-srpskih odnosa onda Hrvati i Srbi nemaju problema, a ako o patrijarhu Porfiriju ovisi kakvi će biti odnosi između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve onda su ti odnosi na dobrom putu da postanu bolji nego što su ikada u povijesti bili.

Na spomenuti intervju reagiralo je nekoliko hrvatskih političara, generala, akademika, kolumnista i svećenika koji sada traže isprike i ostavke odgovornih na HTV-u, a cijeli “slučaj” čak dovode u vezu s (narušenom) nacionalnom sigurnošću. Ne pada mi na pamet ovom prilikom polemizirati s njima i njihovima stavovima jer je jasno da najveći problem u ovoj priči (njima) nisu izgovorene riječi nego činjenica da ih je izgovorio jedan Srbin i usto pravoslavni svećenik.

Međutim, ipak bih se osvrnuo na jedan komentar, i to onaj svećenika Jurja Batelje, pošto se radi o čovjeku koji godinama proučava život zagrebačkog nadbiskupa i koji nosi titulu “postulatora kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca”. Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a.


Porfirijev stav o Stepincu


Za one koji nisu gledali intervju Porfirije je na pitanje o kanonizaciji Stepinca odgovorio ustvari vrlo odmjereno, pohvalivši angažman pape Franje, a rad zajedničke komisije predstavnika Katoličke crkve i SPC-a označio plodotvornim i korisnim. Onda je uslijedila rečenica koja je izazvala najviše reakcija:

“U rukama imam pisma koja je Stepinac upućivao Piju XII. i iz kojih zaista mogu da se nađu mesta koja jesu duboko problematična”, ali onda i dodao nešto važno: “Što ne znači da on nije živeo u teškom vremenu i da se može sagledavati u crno-beloj tehnici”. Iz cijelog intervjua je jasno da Porfirije niti u jednom trenutku nije doveo u pitanje potrebu za daljnjim dijalogom na tu temu, niti odluku Katoličke crkve da Stepinca ipak odluči proglasiti svetim, a kamoli da je imao potrebu koristiti teške i grube riječi i tvrdnje, kao npr. da zagrebačkog nadbiskupa okvalificira zločincem.

Spomenuti poznavatelj lika i djela Alojzija Stepinca, monsinjor Batelja, reagirao je porukom da bi bilo dobro da je patrijarh naveo mjesta koja on ocjenjuje duboko problematičnima u Stepinčevim pismima. A onda, prije nego je dopustio da mu se odgovori, ponudio svoj odgovor:

“O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. O Stepinčevim pogledima na NDH i položaj vjernika u njoj Batelja kaže: “Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.”

Što, zapravo, stoji u Stepinčevim pismima papi Piju XII.

Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima.

Pa krenimo redom.

Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.

Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi“. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“.

Prije nego što prijeđem na sljedeće pismo samo jedno pojašnjenje za sve one koji ovo čitaju, a nisu povjesničari, ili nisu upoznati s razvojem događaja nakon proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine. U trenutku kada Stepinac piše ovo pismo već nekoliko tjedana postoji logor Danica pokraj Koprivnice u koji ustaše odvode stotine (a uskoro i tisuće) nevinih Srba i Židova. Dva tjedna prije Stepinčeva pisma, 28. travnja, ustaše su poubijale dvjestotinjak seljaka srpske nacionalnosti iz sela Gudovca kraj Bjelovara, a samo tri dana prije Stepinčeva pisma (12./13. svibnja) blizu 400 Srba iz Gline i okolice. Naravno to nisu i jedine nevine, civilne žrtve ustaškog režima u spomenutom periodu. I naravno, o svim navedenim, i ovdje nenavedenim slučajevima, nadbiskup Stepinac je bio odmah obaviješten.



O ‘duši poglavnika Pavelića’

U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”.

Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove“. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”

Kao i u prethodnom, i u ovom pismu Stepinac piše papi o namjeri Nijemaca da određeni broj Slovenaca protjeraju iz Slovenije i nasele u Makedoniju. S tim u vezi zanimljivo je čuti kako zagrebački nadbiskup i poglavnik NDH gledaju na taj problem: “Već me je ranije poglavnik pitao što ja mislim, ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijeni sudbinu Slovenaca te da ih kao katolike prebaci u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto toliko Srba šizmatika u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje…”. Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup.


O Srbima i katoličanstvu

Naposljetku, je li odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio na ponos svakom katoliku i svakom dobronamjernom čovjeku, ili u tom odnosu ipak ima ponešto problematično, prepustit ću da čitatelji sami procijene citirajući završetak pisma papi Piju XII. datiranom 14. lipnja 1941. godine.

“Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” S obzirom na to da su po pitanju prijevoda bitne nijanse, a da ne bi bilo zabune, za sve zainteresirane evo originala posljednje rečenice: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati“. Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti.

Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH.

Cilj ovog teksta bio je tek pokazati da među ljudima doista postoje razlike. Ali te razlike nisu uvjetovane hrvatstvom, srpstvom, katolicizmom, pravoslavljem ili ateizmom. Razlikujemo se u prvom redu po tome što neki od nas vide problematične stvari tamo gdje ih drugi ne vide. Ili ne žele vidjeti. Ne bi li bilo razumno da napokon o tim razlikama počnemo pričati, naravno s argumentima, a bez prijetnji i uvreda.


Autor: Hrvoje Klasić

http://www.veritas.org.rs/net-hr-24-03-2...-hrvatska/

[posmatrač]

Покатоличени Срби из села између Дервенте и Брода су касније послани за Јасеновац и ликвидирани.

Има ли каквих свједочанстава да је Степинац или неко из врха Католичке цркве учинио нешто да заштити покатолличене Србе?

[Шумадинац]

Donosimo dijelove Stepinčevih pisama o ustašama, Paveliću, Srbima i rasnim zakonima o kojima priča Porfirije i Hrvatska

24. Mart 2021. 23:12

Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII.

Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji intervju koji je HRT-u dao patrijarh SPC Porfirije htio bih još jednom javno izraziti svoje mišljenje o osobi koja je u glavnom gradu Hrvatske provela proteklih sedam godina u svojstvu mitropolita zagrebačko – ljubljanskog. Pritom nažalost nemam iluzija da će moje riječi doprijeti do onih zaslijepljenih nacionalizmom i isključivošću, onih koji se, da stvar bude “bolja”, nazivaju kršćanima, a koji kršćanstvo niti poznaju niti razumiju. Dakle, ako je Porfirije Perić problem hrvatsko-srpskih odnosa onda Hrvati i Srbi nemaju problema, a ako o patrijarhu Porfiriju ovisi kakvi će biti odnosi između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve onda su ti odnosi na dobrom putu da postanu bolji nego što su ikada u povijesti bili.

Na spomenuti intervju reagiralo je nekoliko hrvatskih političara, generala, akademika, kolumnista i svećenika koji sada traže isprike i ostavke odgovornih na HTV-u, a cijeli “slučaj” čak dovode u vezu s (narušenom) nacionalnom sigurnošću. Ne pada mi na pamet ovom prilikom polemizirati s njima i njihovima stavovima jer je jasno da najveći problem u ovoj priči (njima) nisu izgovorene riječi nego činjenica da ih je izgovorio jedan Srbin i usto pravoslavni svećenik.

Međutim, ipak bih se osvrnuo na jedan komentar, i to onaj svećenika Jurja Batelje, pošto se radi o čovjeku koji godinama proučava život zagrebačkog nadbiskupa i koji nosi titulu “postulatora kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca”. Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a.


Porfirijev stav o Stepincu


Za one koji nisu gledali intervju Porfirije je na pitanje o kanonizaciji Stepinca odgovorio ustvari vrlo odmjereno, pohvalivši angažman pape Franje, a rad zajedničke komisije predstavnika Katoličke crkve i SPC-a označio plodotvornim i korisnim. Onda je uslijedila rečenica koja je izazvala najviše reakcija:

“U rukama imam pisma koja je Stepinac upućivao Piju XII. i iz kojih zaista mogu da se nađu mesta koja jesu duboko problematična”, ali onda i dodao nešto važno: “Što ne znači da on nije živeo u teškom vremenu i da se može sagledavati u crno-beloj tehnici”. Iz cijelog intervjua je jasno da Porfirije niti u jednom trenutku nije doveo u pitanje potrebu za daljnjim dijalogom na tu temu, niti odluku Katoličke crkve da Stepinca ipak odluči proglasiti svetim, a kamoli da je imao potrebu koristiti teške i grube riječi i tvrdnje, kao npr. da zagrebačkog nadbiskupa okvalificira zločincem.

Spomenuti poznavatelj lika i djela Alojzija Stepinca, monsinjor Batelja, reagirao je porukom da bi bilo dobro da je patrijarh naveo mjesta koja on ocjenjuje duboko problematičnima u Stepinčevim pismima. A onda, prije nego je dopustio da mu se odgovori, ponudio svoj odgovor:

“O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. O Stepinčevim pogledima na NDH i položaj vjernika u njoj Batelja kaže: “Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.”

Što, zapravo, stoji u Stepinčevim pismima papi Piju XII.

Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima.

Pa krenimo redom.

Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.

Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi“. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“.

Prije nego što prijeđem na sljedeće pismo samo jedno pojašnjenje za sve one koji ovo čitaju, a nisu povjesničari, ili nisu upoznati s razvojem događaja nakon proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine. U trenutku kada Stepinac piše ovo pismo već nekoliko tjedana postoji logor Danica pokraj Koprivnice u koji ustaše odvode stotine (a uskoro i tisuće) nevinih Srba i Židova. Dva tjedna prije Stepinčeva pisma, 28. travnja, ustaše su poubijale dvjestotinjak seljaka srpske nacionalnosti iz sela Gudovca kraj Bjelovara, a samo tri dana prije Stepinčeva pisma (12./13. svibnja) blizu 400 Srba iz Gline i okolice. Naravno to nisu i jedine nevine, civilne žrtve ustaškog režima u spomenutom periodu. I naravno, o svim navedenim, i ovdje nenavedenim slučajevima, nadbiskup Stepinac je bio odmah obaviješten.



O ‘duši poglavnika Pavelića’

U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”.

Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove“. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”

Kao i u prethodnom, i u ovom pismu Stepinac piše papi o namjeri Nijemaca da određeni broj Slovenaca protjeraju iz Slovenije i nasele u Makedoniju. S tim u vezi zanimljivo je čuti kako zagrebački nadbiskup i poglavnik NDH gledaju na taj problem: “Već me je ranije poglavnik pitao što ja mislim, ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijeni sudbinu Slovenaca te da ih kao katolike prebaci u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto toliko Srba šizmatika u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje…”. Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup.


O Srbima i katoličanstvu

Naposljetku, je li odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio na ponos svakom katoliku i svakom dobronamjernom čovjeku, ili u tom odnosu ipak ima ponešto problematično, prepustit ću da čitatelji sami procijene citirajući završetak pisma papi Piju XII. datiranom 14. lipnja 1941. godine.

“Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” S obzirom na to da su po pitanju prijevoda bitne nijanse, a da ne bi bilo zabune, za sve zainteresirane evo originala posljednje rečenice: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati“. Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti.

Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH.

Cilj ovog teksta bio je tek pokazati da među ljudima doista postoje razlike. Ali te razlike nisu uvjetovane hrvatstvom, srpstvom, katolicizmom, pravoslavljem ili ateizmom. Razlikujemo se u prvom redu po tome što neki od nas vide problematične stvari tamo gdje ih drugi ne vide. Ili ne žele vidjeti. Ne bi li bilo razumno da napokon o tim razlikama počnemo pričati, naravno s argumentima, a bez prijetnji i uvreda.


Autor: Hrvoje Klasić

http://www.veritas.org.rs/net-hr-24-03-2...-hrvatska/

[ЛукаЛоко]

Занима ме, да ли су јавили одакле су извадили та Степинчева писма?
С обзиром да су Ватиканске архиве тешко доступне?

[Николај]

Претпостављам из Степинчеве архиве.

[Митић]

Pavelić za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima potpisao 52.000 odlikovanja

https://www.novosti.rs/vesti/drustvo/983...-dokumenta

[luka.luke]

http://paljanskenovosti.ba/mastilovic-dv...u-su-srbi/

---

Мастиловић: Двије трећине убијених у Сребреници у Другом свјетском рату су Срби

[Natalijina Ramonda]

Jedna zanimljivost u vezi NDH. U članku “Kako je nastala top lista najvećih zločinaca“ navodi se podatak da je američki politolog Rudolf Rummel u svojim radovima zaključio kako je ustaški režim, proporcionalno broju stanovništva, ubijanje provodio s daleko većim intenzitetom nego li ijedan drugi režim u Drugom sv. ratu, uključujući i onaj Nacistički. Dakle, potvrđuje se da je NDH u provođenju genocida bila čak ispred nacističke Nemačke. Taj podatak se temelji na proceni od 650.000 ubijenih u NDH (od kojih 600.000 Srba), pa Rummel zaključuje da je ubijeno 10% stanovnika na području NDH. A kad znamo da je (najmanje) toliki broj ljudi ubijen samo u Jasenovcu, vođstvo NDH u vršenju genocida je još uverljivije i procenat ubijenog stanovništva još veći. Nije mala stvar biti takav rekorder u konkurenciji Trećeg Rajha i nacističke Nemačke.

Autor članka “Kako je nastala top lista najvećih zločinaca“ pokušava da ospori ovaj rad i druge naučne radove svetskih stručnjaka na temu najvećih masovnih ubica u istoriji. I oni su svi “pseudoistoričari, diletanti“ i slično, uključujući i Rummela koji je predavao na tri univerziteta u SAD, a bivši partizani sa večernjom (partijskom) školom su pravi istoričari, ako niste znali. Članak je, inače, objavio/la - MAZ, odnosno Mreža Antifašistkinja Zagreb, molim vas… Valjda je zbog tog velikog antifašizma autor članka nešto progunđao na Rummelov podatak o rekordu ustaškog režima, čudi se kako to neko piše o NDH, otkud mu samo ta ideja… Tipično.

U članku piše da Rummel nedvosmisleno tvrdi kako je „fašistička Hrvatska država“ planirano radila na genocidnom istrebljenju Srba, a da su u aktivno provođenje tog genocida bile uključene „najviše razine hrvatske katoličke hijerarhije“, odnosno Crkve. Doduše, Rummel navodi i procenu od 100.000 ubijenih od strane četnika, ali izvor za tu procenu mu je nezaobilazni – Jozo Tomašević. (to ne piše u članku, nego na Rummelovim stranicama, tj sajtu Univerziteta). Glavni lik u članku je ipak Tito kome je Rummel u svojoj knjizi posvetio poglavlje pod nazivom “Titova klaonica“, čije žrtve procenjuje na skoro duplo od broja ustaških žrtava, preko 1,17 miliona. Eto ko je jedini srušio ustaški rekord u genocidu.

Nažalost, sličan neslavni rekord se ponovio 90-tih na prostoru nekadašnje NDH. Znate li da je na teritoriji tzv “Herceg Bosne“ bilo oko 20 konc logora, pet puta više logora nego što ima gradova u Hercegovini (Mostar, Čapljina, Ljubuški i Široki Brijeg)?
Samo grad Mostar imao je 2 poznata, zloglasna logora sa oko 8.000 zatočenika, plus još oko 10 manjih logora. Kroz logore HVO-a tzv. Herceg-Bosne prošlo je oko 50.000 Bošnjaka, Srba ali i Hrvata koji su se protivili zločinima. Logori su bili: Široki Brijeg, Dretelj, Gabela, Ljubuški, Dobrkovići, Vojno, Heliodrom (Raštani), Mašinski fakultet, logor u Koštanoj bolnici Stolac, i stadion Pod Bijelim brijegom.

Na donjem linku je članak “Logori smrti Mostar“ prema stranim izvorima gde se nabraja 12 konc logora HOS-a i zverstva u njima samo u Mostaru i njegovom okruženju, a osim nabrojenih bilo je skoro još toliko logora na području "Herceg Bosne". Izvori iz članka su: OSCE, Međunarodni Komitet Crvenog Krsta (MKCK) i glasnogovornik te organizacije Pierre Gotier, Peter Galbright, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu Barry Fruer, predstavnik UNHCR-a Roy Wilkinson, Tadeusz Mazowietski koji je podneo izveštaj o logorima u Savetu bezbednosti UN-a, i drugi izveštaji UN-a.

Mostarski logori smrti
https://web.archive.org/web/200703130910...tar_LS.htm

Znači, bilo je oko 20 konc logora u “Herceg Bosni“, na prostoru gde ima svega 4 grada, 12 logora samo na području grada Mostara, a genocid u BiH su napravili – Srbi?!
20 konc logora… da li je toliko logora imao Treći Rajh sveukupno, osim onih 20-tak u NDH? Govorimo o svetskim rekordima svih vremena u genocidu, srazmerno broju stanovnika. Ali izgleda govorili ne govorili, istorija se ponavlja.

[/size]

[Антитоталитаран]

Да ли је Граовац објавио тачну бројку?